Direktorica Bošnjačkog instituta Amina Rizvanbegović Džuvić objašnjava da usporedno s razvojem osmanskog državnog i društvenog uređenja razvijala se i državna administracija, tako da se nekoć osnovni i najstariji dokument vrlo jednostavnog oblika i forme – koji je ujedno i berat i ferman – uskoro pojavljuje u dva oblika koje je objedinjavao. Izraz bera'a (berat) preuzet je iz arapskog jezika u značenju povelja, dekret, diploma, a zanimljivo je da se u zemljama ovog govornog područja u istom značenju zadržao do danas.

U osmanskom historijskom i pravnom kontekstu pojam je korišten u značenju sultanske odluke o postavljenju na dužnost i odobrenju za vršenje te dužnosti, a propraćeno dodjelom zemlje odnosno prihoda sa zemlje, te u skladu s dodijeljenim regulirale obaveze posjednika prema Sultanatu. Berat se pokazuje iznimno značajnim materijalom, ocjenjuje Rizvanbegović Džuvić, u smislu utvrđivanja historijske istine u vezi reguliranja posjedovnih i hijerarhijskih odnosa unutar osmanskog sultanata, i to ne samo u vidu odnosa između posjednika i raje, nego i između posjedničke klase napose.

Ferman je sultanska zapovijest, odnosno upravni dokument; njegov je sadržaj strog i zvaničan: počinje tugrom vladajućeg sultana s njegovim imenom, imenom njegovog oca, titulom i odgovarajućim epitetom, najčešće „uvijek pobjedonosan“. Za razliku od fermana, berat postaje sultanska diploma, dokument koji svojim izgledom odaje svoju namjenu i funkciju. Berat je s vremenom izrastao u vjerovatno najznačajniji zvanični dokument osmanske države.

Njime su se regulirala sva postavljenja unutar državnog, administrativnog, vojnog, vjerskog aparata Sultanata sa znakovito složenim društvenim uređenjem, do reguliranja diplomatskih odnosa osmanske s drugim državama, odnosno potvrđivanja onoga što je prethodno ozakonjeno ahdnamom ili nekim drugim sultanskim činom.

Svaki berat je unikat, naglašava direktorica Bošnjačkog instituta, jer je pisan na papiru čiji je kvalitet izrade ovisio o važnosti osobe za koju se berat pisao, papir se posebno pripremao, strana na koju se pisalo presvlačena je posebnom smjesom zvanom ahar, koja je papiru davala glatkoću i gipkost. Nije rijedak slučaj da su značajniji berati pisani na nekoliko komada papira, od kojih je jedan bio rezerviran isključivo za tugru. Tradicionalnoj i obaveznoj tugri na beratu se daje svečan izgled, njenom ispisivanju posvećuje se ogromna pažnja, prazna polja unutar ispisa slova iluminiraju se ili oslikavaju zlatnom dok se rubovi iscrtavaju drugom bojom.

Sam tekst tugre ugrađen je u raskošno u iluminirano polje. Vanjska strana papira – osobito kod važnih berata – presvlačena je svilom ili platnom. Berati su se „pakovali“ u obliku svitka. Pisani su arapskim pismom i turskim jezikom, posebnim perom koje se opet posebno šiljilo i pripremalo, u tri pisma. Obično se izdavao u futroli koja je bila izrađivana od debljeg papira, metala ili svilene tkanine.

Svi berati, koji se nalaze u arhivi Instituta, jesu iz familije Čengića, tj. Zulfikarpašića i radi se o, za naše prilike, iznimno rijetkim i vrijednim primjercima. Jedan od sultanskih berata je veoma lijepo ukrašen i očuvani berat pisan 1719. godine, s tugrom sultana Ahmeda III. (vladao od 1703. do 1730. godine). Pored svoje historijske vrijednosti, ovaj berat ima i umjetničku vrijednost, jer je kaligrafski majstorski ispisan, višebojan je, tugra je jako dobro očuvana i jarke je crvene boje, a ukras oko tugre je ukrašen izvanredno lijepom zlatnom bojom i floralnom ornamentikom, kaže Rizvanbegović-Džuvić.

Predmetnim beratom određuju se imovinsko-pravni i posjednički status nasljednika Kurd Saliha sina Rustemovog. Nakon što je Kurd Salih umro, njegov zeamet je ostao upražnjen, pa je prvi sin Derviš tražio sultanski berat na to. Ovim beratom mu se dodjeljuje zeamet od 36.923 akče, koji se sastojao od prihoda sela Crna Rika (danas Crna Rijeka oko 30 km sjeverozapadno od Sarajeva) i drugih sela u Sarajevskoj nahiji, koja su u specifikaciji u dokumentu poimence naznačena. S druge strane, Derviš ima obavezu stalno boraviti u svom Sandžaku i ići na vojne pohode pod bajrakom bosanskoga alajbega.

DIO PRIJEVODA:

Naređujem da od ovog dana zeamet uživa on (Derviš), pod uvjetom da u potpunosti izvršava brojne dužnosti u pobjedonosnoj vojsci, a prema carskom deftru. Stanovnici tog zeameta dužni su priznavati ga subašom i u poslovima iz nadležnosti subaše, njemu se obraćati. U tom pogledu neka se niko se suprotstavlja i ne miješa. To neka znaju i nek se pouzdaju i oslanjaju na moj časni znak (pečat).

U stalnom boravištu Konstantiniji Bogomštićenoj"