Znali smo da su SDP i Naša stranka prema nacionalnom i vjerskom često krajnje negativno i agresivno nastrojeni, do te mjere da sekularne principe demokratije ne smatraju kao ljudskim pravom Bošnjaka muslimana koje pozicioniraju u evolucijski niža bića. Znali smo i to da je dio Bošnjaka razvio osjećaj kulturološke inferiornosti prema toj navodnoj urbanoj/građanskoj eliti koja je bila osnivač jedne Naše stranke te se nije libila od toga da ih javno zagovara kao jedinu proevropsku perspektivu.
Znali smo i to da je razina vjerskog i nacionalnog kod Dine Konakovića i njegove stranačke sljedbe na razini kulturnog amaterizma koji su svojedobno oko Svjetskog bošnjačkog kongresa proizvodile Zukorlićeve junoše, neartikulirano buncajući po sandžačkim portalima. Znali smo i to da Dino i njegov šareni „džemat“, koji smo znali nazivati i finom muslimanskom gradskom rajom, boluje od teškog kompleksa niže vrijednosti pa je ulaskom u koaliciju trojke osjetio neku vrstu, kako to malograđani vole reći, kulturnog uzdizanja.
No, ipak smo smatrali da državne interese, u koje se inače trojka zdušno kune, neće dovoditi u pitanje, da je to granica koju neće prelaziti. Prevarili smo se u toj procjeni. Slijedile su slike grljenja s Dodikom, javna plaženja jezika (kao da je riječ o ličnostima obuzetim džinima) dok Čović likuje nad bošnjačkim poniženjem, ohola nadmenost nad prividnom poraženosti SDA čije su članove i njihove komentare nazivali „botovima“ i „kmečanjem“ poraženog režima, a zatim su fingirali relaksaciju odnosa sa srpskom politikom koja se bez SDA navodno preko noći promijenila nabolje. Dodik je ubrzo razuvjerio javnost da se bilo kakva promjena desila te da je i dalje isti onaj proruski militantni velikosrbin, što je javno demonstrirao i novi ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić dižući tri prsta pred državnim institucijama nakon što mu je Konaković prijateljski opalio košarkašku peticu pred medijima. Potpuno smo bili u pravu kada smo trojku godinama unatrag nazivali tropstom, zbog čega smo bili prozivani kao radikali s nacionalističkim fobijama.
Morali su izdati, nije bilo drugoga puta. Iz čega su to mogli crpiti patriotsku snagu, iz kojeg ponosa i dostojanstva? Je li možda iz BHS fluida koji nazivamo nacionalnim bosanstvom, je li možda iz krivo definiranog građanskog principa samonazivajući se građanskim strankama naspram nacionalnih (naučno-politološki oksimoron)? Svoje udruživanje, poduhvat koji su činili, navodno u ime patriotizma i države i za njenu dobrobit, u ime građanskog i u ime dobrobiti građana s floskulom da ih ne dijele (a uzurpirali su bošnjačke pozicije i od Dodika i Čovića nazivani bošnjačkom politikom) ustvari je bio, sada se jasno vidi, koloplet mržnje prema SDA (ne samo kao stranci nego i političkom predstavniku Bošnjaka muslimana), častohleplja i bolesne ambicije za vlašću (posebno kod bivših nerealiziranih SDA-ovaca).
Ovaj veleizdajnički koloplet, bez jasno definiranih ideoloških osnova i s programom koji im je pisao Dragan Čović, mogla je okupiti jedino Američka ambasada i njeni partneri uz pomoć HDZ-ovog ispovjednika na mjestu visokog predstavnika Christiana Schmidta. Bez posjedovanja nacionalnog (i vjerskog) ponosa, dostojanstva i morala, ova skupina lahko je postala kolonijalna marioneta i laboratorijski eksperiment stranih ambasada (jedan u nizu kakve su provodili u tzv. „trećem svijetu“) koje smo s pravom nazvali „ambasadorčad“.
Izdaju i posvemašnju koloniziranost, štaviše, robotsku poslušnost svojim osnivačima, „ambasadorčad“ više i ne krije. Izdaja je javna, valjda u ime evropskog puta trebalo ju je učiniti transparentnom, podrazumijevajućom. Nakon što je osmorka popucala po šavovima, lider SDP-a rezignirano najavljuje da će preispitati većinu u Federalnom parlamentu te je popisanu i potpisanu odnijeti strancima koje naziva partnerima. Jasno je koga se vidi kao stvarnog mandatara vlasti u Federaciji BiH.
Osmorka bez direktne intervencije Schmidta ne može formirati federalnu vlast, SDP pritom ima teških unutarnjih problema, odnos s koalicijskim partnerima im je sveden na riječ „izigrani“, pa je sada jasno da više nije riječ o osmorki već dva bloka (4+4) plus jedan (1). Dakle, riječ je o bloku četvorki (SDP, NiP, NS i Kasumović) i blok četvorke (SBiH, PDA, NES, ZNG) i plus jedan Denis Bećirović, koji je nastao od jedanaestorke i kaže da djeluje nezavisno od osmorkinih stranačkih interesa dok s Lagumdžijom smišlja kako da skine krunu Nerminu Nikšiću na skorim unutarstranačkim izborima.
Na to dodajmo im pluseve s udruženom hrvatskom i srpskom politikom, plus neimenovani broj ambasada, plus neimenovani broj stranih kompanija koje očekuju da ulete u unosne biznise u Federaciji BiH. Osmorka zapravo ne postoji od kada su SBiH i NES izašli iz koaliranja na državnom nivou, a sada se svi plusevi definitivno tope i postaju minusi. Podjele su u svim smjerovima. SDA za to vrijeme poprilično mirno i odmjereno prati situaciju, dok tzv. osmorka javno razotkriva izdaju za izdajom koje više ne treba posebno ni objašnjavati bošnjačkoj javnosti. Može li se broj osam beskonačno dijeliti plusevima koji su postali minusi? To je nemoguće, naravno. Ne može ništa nastalo u mržnji i izdaji da traje.
SBiH i NES, prije svih, ako u njima ima minimum nacionalnog i vjerskog dostojanstva i ponosa, a vjerujemo da jeste tako, trebaju koliko jučer zatvoriti poglavlje osmorke za sva vremena. SDP je dao nalog svojim nižim organima da o koalicijama razgovaraju sa svima i posvuda bez ograničenja. Naravno da su koalicije moguće u svim smjerovima, a SDA jeste zagovarala široki pristup, ipak se nadamo da će izdajničke politike biti kažnjene prema zaslugama. Državni nivo bez saglasnosti srpske i hrvatske politike više nije moguće raspakirati.
Dok u SDP-u vlada pogrebna atmosfera, jedini koji se i dalje samozadovoljno smješka jeste Dino Konaković, novi ministar vanjskih poslova koji će svoju prvu službenu posjetu izvršiti u Banjoj Luci, kod predsjednika Dodika, kako mu i priliči. Samo, ima u tom smiješku i nečega maloumnog. Ne bismo rekli da je stečeno prirodnim putem jer je Konaković nesumnjivo zavodljiv retoričar i laskavac koji je uspio oko sebe okupiti stanovitu sljedbu koja mu je slijepo odana. Bolest je to koja narasta kako buja kibur i nefs jednog čaršijskog narcisa. Rekli bi muslimani: „Tako je to kada je hevu svoju za boga svoga uzeo!“
