Ministrica odgoja i obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović nastupila je nedavno u web-emisiji Avazovog prominentnog islamofoba Danijala Hadžovića. Paradoksalno s obzirom na Hadžovićev ideološki portfolio, neposredni povod bilo je grubo nipodaštavanje Stjepana Kljuića u kojem se ismijavao s njenim hidžabom. No, ministrica je u emisiju stigla s namjerom da brani svoje demokratsko pravo na hidžab, a izašla kao neko ko negira samu suštinu islamske tradicije Bošnjaka u Bosni u Hercegovini. Mislili smo da je bolje naučila te da se osvjedočila, a ona je u nekoliko rečenica pokazala da je pobrkala prioritete u vezi s islamskim šartima, koje može naštrebati napamet, ali od toga je malo koristi ako niste dižući kažiprst na namazu osmislili šta predstavlja Jednota Tevhida.

Nekadašnja direktorica Bošnjačke gimnazije, koja je osnovana s nijetom mrestilišta nove bošnjačke elite devedesetih, razgovorila se o njakom “autentičnom bosanstvu, autentičnoj Bosni i Hercegovini u kojoj se baštini suživot, a sve ostalo je devijacija”. U trenu kada je izgovorila da objašnjava “autentično bosansko biće”, mi smo umah prepoznali ko joj je transcendentalni „guru“. Ministrica ustvari epigonski i papagajski ponavlja prežvakane i klišejizirane teze Rusmira Mahmutćehajića, za kojega ne znamo da je ikada u životu napisao riječ Bošnjak. Ipak, bosanstvo i bosanskost kao nešto apstraktno,  metafizičko i duhovno očito je uspjelo obmanuti ministricu odgoja.

Mahmutćehajić se nije sa svog bosanskog oblačića, gdje mu sviraju bogumilske harfe i perenijalni filozofski gudački ansambl, spuštao na razinu definiranja građanskog i konstitutivnog i nacionalnog, već je to prepuštao svojim kalfama poput npr. prof. dr. Senadina Lavića, koji je danas najljući zagovornik tzv. bosanske nacije s tri etnije, koja bi trebala biti rješenje za sve naše probleme. Jedini problem jeste što dva od tri to ne žele. Srbe i Hrvate ne zanima bosansko biće, posebno ne ono koje stanuje u pokrivenoj muslimanki koja je odgojena u onome što Mahmutćehajić pejorativno naziva “Alijinom muslimanijom”. “Bosansko biće”, ako postoji u homogenoj strukturi, nepodijeljenoj, što je komično ako promatramo stvarnost nacionalnih suodnosa, to znači da Bošnjaci ne postoje kao autentično biće, autentičan narod. Jednačina je jednostavna, trebala je to naučiti Naida u Bošnjačkoj gimnaziji.

Hota-Muminović, iako je političarka, očito je senzitivnija od politologa Lavića pa begeniše minderske frazetine koje gode ušima razmaženih sarajevskih elita. Očito se ta snobovština ne može riješiti mahmutćehajićevskih malograđanskih mantri o suživotu. Naprimjer, jedan od najvećih Bošnjaka svih vremena, urednik časopisa znakovitog imena Bosanski prijatelj, toliko hvaljeni franjevac Antun Knežević kao paradigmatski lik i utjelovljenje bosanskog pojma “suživot”, u ljetopisu je opisivao svoje putovanje kroz fojnički kraj i zabilježio da tamo neke žene derviša na Oglavku imaju običaj da nakon sunećenja djece pripremaju bureke od kožica muških spolovila te da se mahsuz raduju kada tokom jela naiđu na komadić tog spolnog kožnog viška svog djeteta.

Odnosno, Antun Knežević je Bošnjake muslimane optužio za kanibalizam, a to nije jedina monstruoznost kojom je oslikavao muslimane. Važno nam je ovo podsjećanje jer ilustrira do koje se mjere promovira laž i neistina o famoznom suživotu u kojem jedan od najpoznatijih protagonista nema blagog pojma o praksama u životu muslimana (jer ih nikada nije ni upoznao) te mu je vodilja najgrublja predrasuda i mržnja prema Drugačijem.

Zatim slijedi nešto još gore. Da bi prizvala to autentično stanje bosanstva, Naida-hanuma se prisjetila prijeratnog vremena u kojem, kako je rekla, “gdje god da ste pogledali, svi su uživali u ljepotama vjerskog suživota, sve je bilo tako lijepo posađeno i dijeljeno”.

Naravno, snobovima Fine Muslimanske Gradske Raje nije dovoljno da se pozivaju na neka davna franjevačka vremena, već je sada očito u NiP-u postala moda da pokrivene muslimanke trabunjaju o totalitarističkoj Jugoslaviji i ateističkom komunizmu kao nekom idealnom mjestu vjerskog (sic!) suživota koji treba obnoviti i na kojeg se poziva kao na uzor svih uzora. Kakav reprogramirani mozak, kakvo odsustvo islamskog kreda, kakvo kompleksaško ugađanje militantnim političkim partnerima iz Naše stranke, kojima se očito NiP-ovka Naida želi svidjeti. Međutim, to nije sve, najgore tek dolazi.

Hota-Muminović u daljem transu bosankovanja izgovara: “Pokazuje se sinkretizam, isti oblici sličnih rituala kod naših naroda i svih vjeroispovijesti, na sličan način tugujemo i radujemo se.”

Ideš! Naida kao da je zaboravila šta je islam. Mi muslimani govorimo o kontinuitetu vjerovanja, a ne o sinkretizmu monoteističkog vjerovanja. Jedino ako se ministrica iz Jugoslavije nije vremenski povratila u ilirska vremena ili u neki birvaktile staroslavenski paganizam pa ju sada peruškom po mozgu škakilji kakav bog Perun. Da je već na sceni nešto slično, pokazuje i stajalište ministrice koja zagovara otvaranje društva, ali da to znači “prilagođavanje praksi”, što je opet “originalno kod bosanskog bića”. Bubnula i ostala živa. U praksi to može značiti da je Stjepan Kljujić bio upravu kada ju je napao zbog hidžaba, jer ako želiš sekularizam kakav je, naprimjer, u Francuskoj, onda nemaš šta pokrivena raditi u politici dok ne “prilagodiš praksu”. I kakvo isto radovanje i tugovanje? Je l' to možda Srbi plaču s Bošnjacima na godišnjicu Genocida u Srebrenici, a Hrvati tokom obilježavanja masovnih ubistava Bošnjaka u Ahmićima? Je li se to možda zajednički radujemo kada bosanskohercegovačka reprezentacija zabija golove na mundijalu ili možda Srbima i Hrvatima srce skače u dresove preko Save i Drine?

Treba upozoriti na ove kompleksaške tendencije “prilagođavanja” koje se odvijaju u dijelu nekadašnjih elita SDA koje su danas dio establišmenta Konakovićevog NiP-a. Vode u propast. Vode ili u neko sisijevsko društvo ili u neku posvemašnju marginalizaciju islamskog dijela bošnjačkog identiteta, a naravno može se biti Bošnjak i ako ne prakticirate islamske obrede. Primjerice, poput akademika Suada Kurtćehajića, koji se nedavno pohvalio da je meditant i sljedbenik Maharishija Yogija, te da je “na umri počeo klanjati, ali je polako odustajao”. Politički zrela nacija podnosi ovu vrstu raznolikosti, ali ona nikako ne može podrazumijevati sinkretizam. Jedino ako niste Staroslaven ili new ager.

I još nešto, a tiče se malograđanskog bosanskog bića nekadašnje direktorice Bošnjačke gimnazije. Tiče se odgoja. Od bošnjačke elite snobovskih bića nemamo nikakve fajde. Trebalo bi malo bolje osmišljavati odgoj kadrova. Trebaju nam nepokolebljivi borci, a ne ambiciozni snobovi, štreberi i sinkretistički muslimani koji pokazuju autošovinistički “samokanibalizam”.