Već u sljedećem trenutku spustio sam se niz strmu stranu, od ceste do obale Krivaje, vješto balansirajući biciklom, na jedvite jade izbjegavši da ne padnem. “Hajde, možeš ti to. Samo hrabro”, bodrio sam Aneru, koja je ostala na cesti. Odvažila se na silazak, ali pješke... Bicikl je držala pored sebe... U nekom trenutku saplela se i ispustila ga... Skliznuo je na stranu sa staze, poletjevši u zrak, da bi potom, s visine od nekih tri-četiri metra, frontalno udarilo u stijenu koja se nalazila odmah do rijeke. Već sljedećeg trenutka bili smo kod bicikla. Od siline udara pukla je guma, a felga je toliko bila deformirana da ju je bilo gotovo nemoguće ispraviti... Anera je bila vidno zabrinuta te me suznih očiju upitala: “I šta ću sad? Kako ću se vratiti kući s ovako razbijenim biciklom?” “I nećeš. Ostavit ćeš bicikl kod mene, ja ću to srediti!”, odgovorih samouvjereno.

Već sam imao plan. Otići ću u Olovo. Ondje sam u podrumu imao kostur bicikla i felge. Neko je od vojske prvih dana rata donio u naš podrum oštećeni bicikl, dijelom od gelera ispresijecanu guvernalu... A onda je svako skidao šta mu je trebalo od rezervnih dijelova. Ostali su samo kostur i felge...

“Otići ću u Olovo, sutra... Riješen problem. Ne brini”, rekoh joj prije nego smo se rastali negdje u poslijepodnevnim satima jednog sunčanog, dugog, neuobičajeno lijepog junskog dana devedeset treće...

VRATITI OSMIJEH NA ANERINO LICE

Anerin bicikl sa “zgužvanom” felgom ostavio sam iza štale, tek toliko da nije na vidljivom mjestu. Nisam mogao spavati. Ujutro me čekao put. I to ne bilo kakav put. Kući. Ondje gdje se granatira. Kakogod, mojom je krivicom napravljena šteta. Valja to ispraviti. Bit ću oprezan. Reći ću da idem do Soluna. Do Olova mi treba sat do sat i po biciklom. Zadržat ću se ne više od sata. Dakle, ukupno ću biti maksimalno četiri sata odsutan. Niko neće ni primijetiti da me nema.

Zaspao sam iza ponoći... Posljednji put kada sam pogledao na sat bilo je dvadeset do dva... Probudio me alarm u osam sati. Vrzmao sam se oko našeg izbjegličkog doma do jedanaest. Oko dvanaest sam ručao. “Mama, idem do Krivaje. Otići ću na kupalište kod banje. Sigurno se neću vratiti prije pet”, rekoh kako bi osigurao pokriće. Izvadio sam bicikl. “A ti me to nešto foliraš”, reče mama. “Ma jok”, odgovorih. “Ideš se ponovo vozati s onom djevojčicom, je l’ de? Kako se ono zove?”, mati se blago nasmiješi. “Pa dobro, ne moram ti sve reći”, odgovorih i iskradoh se iz prostorije, konačno slobodan od zapitkivanja.


Križevići

U Soluna sam bio za manje od petnaest minuta. “Adriatic” je bio pogonjen kao nikada prije. Posljednji sam ga put na duže staze vozio možda u maju prošle godine. Bicikl mi se činio nekako manjim. Ili je to tek privid, kako rastete da vam se stvari čine manjim. Moram što prije doći i vratiti se kako niko ne bi primijetio.

A ključno je i vratiti osmijeh na Anerino lice. Ko zna kako je opravdala to što nije dovukla bicikl. Izbjegao sam proći pored njene kuće. Možda bi me vidjeli njeni roditelji, sigurno bi pitali za bicikl! Ovako sve će biti riješeno još danas.

U ratu su neka naselje kompletno spaljena, iseljena, neka u velikoj mjeri napuštena, poput Olova. S druge strane, sela niz Krivaju i Solun, kao centar slobodne teritorije, nikada nisu bila puniji. Tu je vojska, ono malo privrednih kapaciteta drvne i tekstilne industrije što se uspjelo izmjestiti iz Olova; tu je administrativno središte općine, Crveni križ, tu su kamioni, to je polazna tačka iz koje se organizira odbrana.

Morao sam usporiti kroz Solun. U susret su mi išla zaprežna kola, zatim vojno vozilo “Push” zelenkaste boje... Sve je bilo u pokretu, u kretnji, prašina se dizala s makadamskog puta.

Pored Krivaje nekoliko peškira. Već su stigli prvi kupači. Bit će topao dan. Smjenjivale su se livade, četinari, zavoji, dijelom asfaltiran, dijelom oštećen put, potom ponovo velikim dijelom makadamski put. Stigao sam do Križevića. Vidjeh Mirzu Muneverinog, komšiju iz “kartonske” zgrade.

NEKI DRUGI MIRZA

Drago mi je kad uvijek vidim nekoga od komšiluka, nekoga iz Olova... Izbjeglice iz jednog mjesta kao neka vrsta su porodice. Staneš i ispričaš se, sjetiš se s nostalgijom mjesta odakle si potekao... Živimo u sjećanju na neka lijepa vremena... “Mirza, Mirza!”, zaustavih se s druge strane ulice, odbacih bicikl i pođoh mu u susret. “Đe si, komšo? Đe si, dječak? Š’a ima, š’a nema?”, pritrča mi u susret. Uhvati me ispod pazuha i diže u zrak... “Kako si samo porastao! Kako si mi? Jesi l’ još u Milankovićima?”

Mirza je bio nepunih deset godina stariji od mene. Radio je, čini mi se, u “Pretisu” u Vogošći. Putovao bi svaki dan. Onda je počeo rat u Sarajevu. Ostao je u Olovu. Bio je uvjeren da će rat brzo završiti. Vjerovao je da ćemo za kratko vrijeme poraziti četnike. Prijavio se dobrovoljno u Teritorijalnu odbranu, sada Armiju RBiH.

Onog dana, prvog dana rata, na sat-dva prije nego što će početi granatiranje Olova pojavio se komšija Mirza s još dvadesetak mladića, s uzdignutim automatskim puškama na prsima, u novim uniformama, strojevim korakom forsirajući cestu. Kao u najboljim propagandnim filmovima o regrutaciji. Išli su ka Olovskim Lukama. Iz grla vojnika orilo se “Baci bombu, goni bandu”... Bilo je nešto veličanstveno u tom prizoru, nedokučivo, nešto što je ulijevalo nadu.

Gledam ga. Nije to bio više taj Mirza. Imao je i koju sijedu u svojoj dugoj kosi. Frizura i dalje kao kod Alena Islamovića. Nekada pun života, energičan, sportista... Počeo je pušiti, a znao sam da je bio pobornik zdrava života bez poroka... Pokazujući na cigaretu, upitah ga: “Šta bi?” Slegnuo je ramenima i kratko odgovorio: “Ma pusti.” “Ne mogu da vjerujem, nekadašnja sportska nada...”, rekoh šaleći se na Mirzin račun. Na trenutak je zastao, kao da je želio mnogo toga reći, naružiti me, objasniti mi... Vidio sam i ljutnju u njegovim očima, da bih potom odmahnuo rukom i rekao: “Ne razumiješ ti to... Još si dijete. Rat je. Nije ovo igra. Kao Rambo kad usred džungle ‘poroka’ pedeset kosookih... Bio sam kada su probali proboj tenkovima. Strašno. Da poludiš. Tenk do tenka, otprilike kao ona kolona prema Višegradu u filmu Valter brani Sarajevo. I pucaju. Ubiše. Raznose. Ludnica. A onda vidiš, neko s kim si do jučer igrao karata bez pola glave... Onda iza pješadija... Ne možeš nos promoliti...”

Dok je pričao, nesvjesno je, kao u nekom grču, othukujući prinosio cigaretu, kao da ponovo proživljava traumu.

“Dobro je da sam ikako normalan”, završi mi besjedu o svom ratničkom iskustvu. “Nego, dođi, u Glavišnu sam. Kako reče, ako sam dobro razumio, u Kalesiji si.... To je ono selo gdje je Vasvin restoran? Pa nismo daleko. Malo više od sat hoda. Bit će mi drago.”

AHMINA “BARIKADA” PRED OLOVOM

Pozdravili smo se... Nastavio sam put ka Olovu. Već sam bio u Boganovićima i ulazio u krivajski kanjon. Razmišljao sam o Mirzi. Dvadeset dvije godine. Borac. Na braniku domovine. Što li rade njegovi vršnjaci u Evropi? Ispijaju kahve? Ganjaju cure? Studiraju? Rade? Neko i puca! Na nekoj vojnoj vježbi! Hladni rat je gotov. Smanjuje se vojni efektivi. Evropa živi san. San ujedinjenja. U bivšoj Jugoslaviji klaonica. Je li moralo biti ovako?

Došao sam do Paske Luke. Tu su autobusi, kamioni, vojnici, mehaničari, doktori, bolničko osoblje... Mnoštvo poznatih lica... Nadomak sam Olova. Kuće. Željno tražene felge...

Čuju se detonacije u daljini... Koliko je sigurno? Je li u toku granatiranje? Na izlazu iz Paske mali tunel. Do tunela proširenje. Tu je smješten kontejner dužine četiri, širine dva, visine dva i po metra. Pred sami rat rađena je rekonstrukcija puta na izlazu iz Olova, kod stadiona Fudbalskog kluba “Stupčanica”. Isti takvi kontejneri bili su postavljeni pored puta, odmah uz stadion. Koristili su ih radnici. Vikendom bi odlazili kućama. Skontali smo gdje su ostavljali ključeve. Denis, Damir, Jasko, Hajraga, Džemin i ja provaljivali smo u kontejnere, u predvečerje vikendom, igrajući karte i izležavajući se na radničkim krevetima. Sada je kontejner služio drugoj namjeni. Kao skladište. Bio je dupke pun granatama. Tu ću stati, pričekati, oslušnuti, valjda će brzo proći granatiranje...


Boganovići

Iz smjera Olova prošao je džip. Zatim se zaustavio pedesetak metara od mene, da bi se potom vratio natrag i stao nasuprot mjestu na kojem sam stajao... Otvorio se prozor. Unutra, na suvozačevom mjestu, Ahmo H., komandir izviđačko-diverzantske čete, Vasvin suprug. Neko s kim ću, u vrijeme njegovog dopusta, “voditi razgovore” o situaciji na frontu. Valjda ga je zabavljalo moje zanimanje za rat.

“Mali, gdje si kren’o?”, povišenim tonom mi se obrati. “U Olovo!”, odgovorih. “A šta ćeš tamo?”, upita me Ahmo. “Idem po...” Nisam stigao ni završiti, prekinu me u pola rečenice. “Zna li ti mati za ovo?” Ne rekoh ništa. Oborih glavu. “Pa da. Magarac jedan!”, gotovo je vrištao. “Hoš glavu da izgubiš?! Nije ti ovo Tour de France! Okreni bicikl i ispred mene. I budi sretan što te neću reći mami!”

Protiv svoje volje, okrenuo sam guvernalu i krenuo nazad... Kakogod, pokušat ću sutra, nekako ću doći do te felge, razmišljao sam dok su se smjenjivale livade, četinari, mostovi, ograde, kuće, mladi, stari, djeca, pokoje vozilo, na putu, uz put, na mom povratku u mirnu zonu, u selo Kalesiju, ondje gdje se spajaju Konjuh i Zvijezda. Ondje gdje me čeka Anera s biciklom i iskrivljenom felgom...

Nisam uspio donijeti novu felgu... Ipak, ne znam zašto i kako, ali me preplavio osjećaj radosti dok sam malo prije nego što će nastupiti tri sata ulazio u Kalesiju...