Nastanak pokreta „Mladi muslimani“ vezuje se za 1939. godinu, iako su okupljanja, razgovori i dogovori mladića trajali i nekoliko godina ranije. Esad Karađozović, Emin Granov i Husref Bašagić promišljali su i drugovali u Prvoj realnoj gimnaziji, a prije nego se njima priključio kao mlađa generacija Tarik Muftić, okupljao je društvo u svojoj mahali. Oni su se u toj mahalskoj grupu nazivali „Naprednjaci“, što i nije bio baš naziv kojim su bili sretni, ličio je na komunističke, pa su se zvali i „Mi“, a onda, kako tvrdi Muftić, na prijedlog njegovog starijeg brata Ragiba usvojili su naziv „Mladi muslimani“. Sve to vezano za ime nije im mnogo značilo.

REAKCIJA MLADIH NA TEŠKO VRIJEME I IZAZOVE

Ovaj pokret nastao je kao odgovor mlade bošnjačke, muslimanske inteligencije na događaje koji su obilježili to vrijeme, kako u tadašnjoj Bosni, koja je pripadala Kraljevini Jugoslaviji, tako i šire u svijetu. Izazova je bilo više: nepriznavanje nacionalnih prava Bošnjaka, odnosno muslimana u tom vremenu; potom priprema podjele Bosne kroz srpsko-hrvatski sporazum na nivou vladajuće strukture Kraljevine, poznati sporazum Cvetković-Maček; slabe političke i nacionalne institucije i organizacije u bošnjačkom

korpusu, nemoćne da se izbore s izazovima vremena; jačanje dviju za muslimane neprihvatljivih ideologija u svijetu, s refleksijom i na Kraljevinu Jugoslaviju i Bosnu u njoj, a to su fašizam i komunizam; očigledno izbijanje velikog rata u kome su Bošnjaci vojno nezaštićeni, a desničarske četničke i ustaške ideologije uveliko su jačale i oštrile kame.

Dakle, u ovakvom političkom i društvenom kontekstu u kakvom su se našli Bošnjaci dolazi do formiranja pokreta „Mladi muslimani“ kao svojevrsnog odgovora na sva ova dešavanja. Pripadnici pokreta „Mladi muslimani“ spontano su osjetili potrebu da intelektualno i idejno osmisle životne potrebe i ciljeve svog naroda, da doprinesu njegovoj nacionalnoj, duhovnoj, političkoj, kulturnoj orijentaciji i prosperitetu. Bili su ljuti i nezadovoljni svojom duhovnom i svjetovnom ulemom i pitali zašto oni ne daju nikakve smjernice, nikakve prijedloge, nikakva rješenja svom narodu u tako teškom i izazovnom vremenu. Naravno, oni su bili nemoćni da učine nešto ozbiljno u fizičkoj zaštiti Bošnjaka u vremenu koje je dolazilo, nisu mogli pomoći puno ni politički u tom trenutku, ali jesu na idejnom, moralnom, kulturnom, odgojnom i obrazovnom polju, a kasnije tokom rata dodatno i na humanitarnom pol

SPAS JE U ISPRAVNOM RAZUMIJEVANJU I PRIMJENI ISLAMA

Spas za svako stanje u kome se nađe pojedinac, porodica, džemat, pa i cijela zajednica, cijeli jedan narod jeste islam. To je bila osnovna mladomuslimanska ideja u vremenu formiranja pokreta. Taj princip ostaje fundament pokreta sve do današnjih dana. O idejama i ciljevima „Mladih muslimana“ pisao je Asim Čamdžić u El-Hidajinom časopisu u broju 4-5. iz 1943/44. godine: „I Mladi muslimani imaju svoj jasno izražen i određeni pravac kome teže i od koga nikada neće odustati. Taj put i pravac je put Islama, koji daje smisao svemu i rješava sva pitanja čovjekovog, kako javnog tako i privatnog života na svim mjestima i u svim vremenima. Eto to je cilj Mladih muslimana koga oni u svako doba moraju biti podpuno sviestni... Mladi musliman mora biti čovjek plemenita srdca i duha, jake volje, čelična i izgrađena značaja. On je duboko religiozan. On prezire sve griehe, zločine i nizkosti, oduševljava se pravdom, dobrotom i istinom. Poštuje tuđe svetinje, ali i svoje nadasve voli i brani... Mladi musliman nije i ne može biti sebičnjak i

materialista. On ne radi samo za sebe. Ne uživa u bogatstvu i položajima, dok drugi umiru u krvi, biedi, nevolji i oskudici. On dakle ne živi u subjektivnom svietu, nego u objektivnom, kroz zajednicu i za zajednicu.“

OSNIVAČKA SKUPŠTINA I POČETAK DRUGOG SVJETSKOG RATA

Zvanično osnivanje pokreta bilo je 23. marta 1941. godine. Osnivačka skupština održana je u prostorijama „Trezvenosti“ uz predstavnika vlasti. Skupštinu je vodio Tarik Muftić, a na njoj je bilo 40-50 mladih ljudi. Nakon 15-ak dana rat je došao i u Kraljevinu Jugoslaviju, a „Mladi muslimani“ nisu uspjeli da se registriraju.

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u BiH se uspostavlja fašistička Nezavisna Država Hrvatska (NDH). „Mladi muslimani“ držali su se podalje od ustaških vojnih i drugih organizacija. Izbjegavali su aktivnosti u inače obaveznoj „Ustaškoj mladeži“, zbog čega su vlasti na njih gledale s podozrenjem, a njihov broj je stalno rastao zbog činjenice da nisu pripadali ustaškom režimu, te zbog aktivnosti koje su poduzimali da bi bili od koristi i svom narodu. Pokušali su registrirati organizaciju, ali su odbijeni uz obrazloženje da postoji „Ustaška mladež“ i da mladi trebaju da djeluju u toj organizaciji. Iako im nije odobrena registracija, oni nastavljaju raditi, sastajati se, diskutirati, pripremati za teška vremena. Izbjegavanjem uključivanja u „Ustašku mladež“ „Mladi muslimani“ još jednom potvrđuju svoj antifašizam.

U HANDŽAR-DIVIZIJI NIJE BILO MLADOMUSLIMANA

U novije vrijeme revizionisti žele „Mlade muslimane“ povezati s Handžar-divizijom, ali je to historijski nemoguće. „Ni jedan mladomusliman nije bio u Handžar-diviziji“, svjedoče Emin Granov, jedan od osnivača pokreta „Mladi muslimani“, i Murtez Dervišević, koji je među prvim prihvatio mladomuslimansku ideju i neki ga smatraju petim osnivačem, u njihovim do sada neobjavljenim intervjuima datim 1998. godine Suadu Berbiću za potrebe arhive Udruženja „Mladi muslimani“.

ZA I PROTIV UKLJUČIVANJA U „EL-HIDAJU“

Na jesen 1941. godine veliki broj „Mladih muslimana“ odlazi na studije u Zagreb i tamo nastavljaju djelovanje. U proljeće 1942. godine „Mladi muslimani“ priključuju se „El-Hidaji“ i postaju njena sekcija za mlade. Do ovog uključivanja dolazi iz više razloga, a ključni je da se legalizira rad i omogući veća aktivnost, „El-Hidaja“, odnosno njen predsjednik Mehmed ef. Handžić je uključivanjem „Mladih muslimana“ u okrilje „El-Hidaje“ i kroz insistiranje na određenim pravilima usmjerio mladalački bunt i misaonu nadobudnost određenog broja članova pokreta, što je vjerovatno spriječilo oštriju reakciju vlasti NDH prema „Mladim muslimanima“. Handžić je kao veliki alim tog vremena prepoznao iskrenost i potencijal „Mladih muslimana“. Međutim, nisu svi „Mladi muslimani“ bili za priključenje „El-Hidaji“. Među onima koji su se protivili bili su i Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović i drugi. Alija Izetbegović se protivio ulasku u okrilje „El-Hidaje“ jer je ona bila organizacija „klera“, hodža, o čijem radu Izetbegović nije imao pozitivno mišljenje.

HUMANITARNI RAD I EDUKACIJA MUSLIMANSKE OMLADINE

Kao što se vidi iz prethodnog zapisa, pripadnici pokreta „Mladi muslimani“ tokom Drugog svjetskog rata dali su doprinos svom narodu kroz humanitarni rad na zbrinjavanju bošnjačkih izbjeglica s prostora Posavine, istočne Bosne, Sandžaka, odakle su bili protjerivani. Ovaj dio aktivnosti uglavnom su radili kroz „Merhamet“. Neki su i životom platili ovaj vid pomoći svom narodu.

Tokom Drugog svjetskog rata pripadnici pokreta „Mladi muslimani“ bavili su se i obrazovanjem, edukacijom mladića i djevojaka. Učili su ih po sijelima, u džamijama, podsticali na obrazovanje, tako da su stjecali ugled u narodu, a broj pripadnika pokreta stalno je rastao. Upravo ovi mladi ljudi, učenici, kasnije će postati i sljedbenici pokreta „Mladi muslimani“.

Zbog velikog interesa za „Mlade muslimane“, otvarao se prostor za širenje pokreta i otvaranje podružnica u svim većim gradovima i centrima u BiH, ali i šire, poput Dubrovnika.

MLADOMUSLIMANKE

Formiran je i ženski ogranak pokreta „Mladi muslimani“. Skupština je održana 5. septembra 1943. godine u prostorijama Ujedinjene medrese na Bentbaši. Skupštini je prisustvovalo više desetina učenica srednjih škola – medrese i gimnazije. U ime Glavnog odbora pokreta Skupštini ženskog ogranka prisustvovali su Edhem Šahović, Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović. Ženski ogranak do kraja Drugog svjetskog rata bio je aktivan kroz humanitarni rad i kroz brigu o očuvanju identiteta, naročito među izbjeglicama iz istočne Bosne i drugih krajeva BiH, a kojima je prijetila asimilacija, ateizacija i potpuna otuđenost od vjere, kulture i tradicije svoga naroda. Zbog aktivizma u pokretu, veliki broj mladomuslimanki bio je uhapšen 1949. godine u velikom obračunu komunista s „Mladim muslimanima“. Osuđene su na zatvorske kazne od sedam do 27 mjeseci. A Aziza Alajbegović, od decembra 1944. godine Šaćirbegović nakon udaje za Nedžiba, prva predsjednica ženskog ogranka, uhapšena je skupa s mužem 12. februara 1946. Osuđena je 15. juna 1946. godine na zatvorsku kaznu od godine dana, s prinudnim radom. U tom procesu osuđeni su i Nedžib Šaćirbegović i Alija Izetbegović.

FORMIRANJE POKRETA U SANDŽAKU

Nešto kasnije, 1946. godine, osniva se mladomuslimanski pokret i u Novom Pazaru u Sandžaku. Osnivači pokreta „Mladi muslimani“ u Novom Pazaru bili su Sulejman Kačar, Ahmo Kolašinac, Ibro Draževičanin, Ismet Bektašević, Nazim Radetinac, Smajo Kavazović, Zejnel Drndić, Hasan Gicić, Arif Radetinac, Ćamil Filibarić.

IZ PERCEPCIJE KOMUNISTA – „MLADI MUSLIMANI“ NEPRIJATELJI BROJ JEDAN

Obračun komunista s „Mladim muslimanima“ uz obračun sa sljedbenicima Informbiroa bio je najveći i najmasovniji po broju učesnika i broju žrtava. Zanimljivo da se o obračunu komunista s „Mladim muslimanima“ nije puno znalo sve do pada komunizma, za razliku od obračuna s pripadnicima Informbiroa. Razlog tome jeste što je svako pominjanje „Mladih muslimana“ značilo privođenje i torturu nad onim ko se osmjelio

govoriti o „Mladim muslimanima“. Do 1950. godine komunisti su uspjeli ili pobiti ili zatvoriti cjelokupnu bošnjačku inteligenciju koja je imala drukčiju viziju društva od komunističke vizije. Uglavnom su to bili „Mladi muslimani“ (procjenjuje se da je oko 1.200 pripadnika „Mladih muslimana“ prošlo kroz istražnu i zatvorsku proceduru 1949. godine) i svjesna ulema, književnici itd. Slobodno se može reći da je 1950. godine u komunističkim zatvorima bila zatočena sva bošnjačka inteligencija, da se u zatvoru mogla formirati Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Interese Bošnjaka niko više nije mogao i znao prepoznati i ukazivati na njih. Bošnjaci komunisti ponašali su se potpuno podanički.

TRINAEST MLADOMUSLIMANSKIH ŠEHIDA

Odmah po ulasku u Sarajevo komunisti su uhapsili jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca XX stoljeća Mustafu Busuladžića. Busuladžić je bio svojevrsni ideolog „Mladih muslimana“. Vojni sud ga je naprečac osudio na smrt. Ubijen je a da se za njegov grob ni danas ne zna. Postoje samo nagađanja. Busuladžić nije jedina mladomuslimanska žrtva komunističkog režima. Ubijanja „Mladih muslimana“ počela su i ranije, još dok je rat trajao. Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida piše: „Tako su Asaf Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić i Osman Krupalija ubijeni, sa još nekim službenicima MDD 'Merhamet', kada ih je presrela 11. krajiška brigada partizana u Janjićima pri povratku iz Posavine, zaplijenila više vagona namirnica namijenjenih muhadžirima u Sarajevu, te ih u Vitezu strijeljala. Glavni osnivač 'Mladih muslimana' Esad Karađozović nije rizikovao da dočeka partizane u Sarajevu, pa je pokušao da preko granice prema Austriji prebjegne u inostranstvo. Kako su Englezi masovno vraćali, kako vojnike, tako i sve ostale koji su se povlačili iz NDH, i predavali partizanima, to su, što je poznato, partizani vršili masovna strijeljanja. Tako je nastradao i Esad Karađozović.“ Tokom masovnih hapšenja „Mladih muslimana“ 1949. godine među uhapšenim našli su se i Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Sva četverica su osuđena na smrt i ubijeni. Istovremeno su uhapšeni i Asim Čamdžić i Fikret Pločo prilikom pokušaja bijega prema Grčkoj. Oni su ubijeni a da ni na sud nisu izvedeni. U toku istrage od mučenja i tortura preselio je Omer Kovač, 17 godina star mladić. Za 13 šehida mladomuslimana ne zna se gdje su ukopani.

ILEGALNO DJELOVANJE NAKON IZLASKA IZ ZATVORA

To je bilo specifično i teško vrijeme za „Mlade muslimane“, praktično period borbe za opstanak. Bilo je teško stanje u cijeloj zemlji, a to se posebno odražavalo na politički nepodobne osobe kakvi su bili „Mladi muslimani“. Mnogima su presudama oduzimana građanska prava, sprečavani su u obrazovanju, za mnoge od njih nije bilo posla. Međutim, čim su izašli iz zatvora i „stali na noge“, „Mladi muslimani“ postali su ponovo aktivni, ali ne kao organizacija već su se počeli družiti, posjećivati na sijelima, razgovarati, razmjenjivati mišljenja, a onda su neki od njih u dogovoru s Huseinom ef. Đozom (velikim alimom tog vremena) počeli objavljivati tekstove u Takvimu pod pseudonimima. Tu su se isticali Munir Gavrankapetanović, Alija Izetbegović, Salih Behmen, Ešref Čampara, Mehmed Arapčić, Hilmo Ćerimović i dr. Zatim se 1966. godine pokreću predavanja u Carevoj džamiji koja su vodili medresanti, ali iza kojih su stajali Omer Behmen, Munir Gavrankapetanović, Salih Behmen. Zajedno s Huseinom ef. Đozom pokreću Islamske informativne novine Preporod i aktivno pišu. Među njima je bio i rahmetli Ešref Bakšić, otac našeg trenutnog predsjednika Edhema. Počinju predavanja i u Preporodovoj čitaonici, a odatle kreće inicijativa za stipendiranje studenata. Pokreću se i predavanja u Tabačkom mesdžidu, ali i u nekim džamijama u Starom Gradu u Sarajevu. To su iz ovog ugla male aktivnosti, ali u tom vremenu one su bile značajne i vrlo bitne za Bošnjake. U tom vremenu Alija Izetbegović dovršava svoju najznačajniju knjigu Islam između istoka i zapada i 1970. godine piše Islamsku deklaraciju.

„SARAJEVSKI PROCES 1983.“

Sa smrću predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita 1980. godine počinje kriza u komunizmu Jugoslavije. Bude se i nacionalizmi, prije svih srpski, a onda i hrvatski. Albanci na Kosovu traže više prava. U toj post-Titinoj Jugoslaviji komunisti pokušavaju svim silama da održe sistem, a kao najbolji način za to prepoznaju represivne mjere. Posebnu potrebu za dokazivanjem svog komunističkog opredjeljenja imali su komunisti

iz BiH. Da bi se dokazali, oni su montirali političko-sudski proces protiv grupe „Mladih muslimana“ s optužbama za rušenje ustavnog poretka. Naravno, u ovom politički montiranom procesu nezaobilazna je uloga i jakih srpskih komunista koji potpadaju pod sve veći utjecaj srpskih nacionalista okupljenih oko Srpske akademije nauka i umetnosti. Dakle, tada bivaju uhapšeni Alija Izetbegović, Omer Behmen, Salih Behmen, Derviš Đurđević, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Hasan Čengić, Džemaludin Latić, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović, Đula Bičakčić, Husein Živalj. Kao glavni argumenti za optužnicu bili su knjiga Islamska deklaracija Alije Izetbegovića, zatim put nekoliko optuženih u Iran. Dakle, potpuno bezazlene stvari zbog kojih su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. S padom komunizma u Jugoslaviji 1989. godine svi politički zatvorenici pa i ova grupa „Mladih muslimana“ biva puštena na slobodu.

„MLADI MUSLIMANI“ DANAS

„Mladi muslimani“ obnovili su rad, odnosno iz ilegale se vratili u legalu 1991. godine, nakon demokratskih promjena u Jugoslaviji. „Mladi muslimani“, na čelu s Alijom Izetbegovićem, Omerom i Salihom Behmenom, Džemaludinom Latićem, Hasanom Čengićem, Edhemom Bičakčićem, Ismetom Kasumagićem, odmah po izlasku iz zatvora organizirali su Bošnjake politički, formirali su SDA, a politika je BiH odvela do nezavisnosti i organiziranja odbrane od Agresije. Obnovili su nacionalne institucije poput „Merhameta“, „Preporoda“, otrgli Islamsku zajednicu iz ralja UDBA-e (obavještajne službe). Alija Izetbegović je u ovom procesu bio predvodnik. Ponio je na sebi najveći teret, a imao je podršku provjerenih prijatelja „Mladih muslimana“, na koje se dobro oslanjao i s kojima se savjetovao za svaku bitnu odluku. Danas, odnosno nakon Agresije Udruženje „Mladi muslimani“ bavi se edukativnim radom, nacionalnim i vjerskim buđenjem i otrežnjenjem Bošnjaka, bori se za državu BiH, sve to kroz razne aktivnosti, tribine, predavanja, okrugle stolove, pisanje i izdavanje knjiga, organiziranje naučnih skupova, izradu dokumentarnih filmova itd.