Ustavnopravna komisije Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, koja je zasjedala 23. aprila, nije usvojila inicijativu delegata SDP-a Denisa Bećirovića kojom bi se zabranilo veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata Draže Mihailovića i Ante Pavelića. Inicijativa je odbijena bez glasova “za”, s četiri “protiv” i jednim “suzdržanim”, te je upućena u daljnju proceduru u Dom naroda. Protiv ove inicijative bili su iz SNSD-a i HDZ-a, ali ju nije podržao ni Asim Sarajlić iz SDA, koji je, prema rezultatima glasanja, bio suzdržan.

Sarajlićeva suzdržanost postaje jasnija kada se tekst inicijative pažljivije pročita, ali i kada se ima na umu nedavna slična inicijativa poslanika Naše stranke Damira Arnauta o izmjenama naziva ulica, za koju su pojedini zastupnici glasali naknadno shvativši da su time napravili pogrešku jer je tom inicijativom bilo obuhvaćeno više osoba iz historije koji se ni u kom slučaju ne mogu izjednačiti s četničkim vojvodama, ustaškim komandantima i dokazanim ratnim zločincima.

Na prvi pogled neosporno pozitivna i potrebna, Bećirevićeva inicijativa o zabrani veličanja i afirmacije Draže Mihailovića i Ante Pavelića široko je i nejasno definirana i to tako da se pažljivijim čitanjem može uočiti velika i opasna zamka relativizacije fašizma.

Naime u Bećirevićevoj inicijativi ne traži se isključivo “zabrana direktnog ili indirektnog glorifikovanja i afirmacije zločinaca i kvislinga Ante Pavelića i Draže Mihajlovića”, kao i fašistički pokreta koje su oni predvodili, već se navode i “svi drugi pripadnici nacifašističkih pokreta, organizacija, vojnih formacija i udruženja, bez obzira na to koje vjere ili nacije bili, a koji su u Drugom svjetskom ratu, za vrijeme odsudne borbe protiv nacifašizma kao najvećeg zla u ljudskoj historiji, ratovali ili širili negativnu propagandu protiv antifašističke koalicije”.

E, tu leži problem, bolje rečeno nekoliko njih.

Kao prvo i najvažnije, na osnovu čega će se to odrediti šta je bila “antifašistička koalicija”, ko joj je pripadao i ko su “nacifašistički pokreti, organizacije, formacije ili udruženja” u kontekstu Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije? Budući da oni nisu poimenično spomenuti niti je tačno definirano šta nekoga čini “nacifašistom”, osim toga da je “ratovao ili širio negativnu propagandu protiv antifašističke koalicije”, otvara se širok prostor za malicioznu reinterpretaciju i zloupotrebu sa svih strana. Navedimo nekoliko primjera.

Da li su, recimo, “ustanici” iz 1941. godine, a koje su sačinjavali i komunisti i pripadnici četničkog pokreta, ustvari pripadnici “antifašističke koalicije”? Da li to onda pripadnike neke seoske “muslimanske milicije”, koja je branila živote muslimanskog stanovništva od napada takvih “ustanika” čini ustvari pripadnicima “nacifašističke organizacije”?

Da li je svako onaj ko se usudio izjaviti i napisati nešto kritično ali tačno u vezi s “antifašističkom koalicijom” i njenim postupcima ustvari “nacifašist” kojeg treba staviti van zakona? Da li se ovim, zapravo, još jednom kao “nacifašistu” pokušava ubiti šehida Mustafa Busuladžić zbog njegovog djela Muslimani u Rusiji u kojem je pisao o stravičnom stanju tamošnjih muslimana pod vlašću Staljina, najvažnijeg člana “antifašističke koalicije”. Jesu li onda i Mladi Muslimani, koje su komunisti progonili zbog “negativne propagande” spram militantnog ateizma, ustvari “nacifašisti”?

Također, kako da nazovemo i gdje da smjestimo britanske oficire (naprimjer Williama Baileyja) koji su gotovo do 1944. godine pratili Dražu Mihajlovića, njegove vojvode i ostale četnike čak i dok su ovi napadali, palili i zatirali čitava bošnjačka sela? Da li je s tim u vezi Velika Britanija članica “antifašističke koalicije” ili nije? Šta s drugovima komunistima koji su prema vlastitim riječima podržavali svojevremeni pakt Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza i to u takvoj mjeri da su njihovu zajedničku okupaciju i podjelu Poljske, što je bio povod za započinjanje Drugog svjetskog rata, pozdravljali kao još jedan potez u korist svjetske “revolucije proletarijata”? Šta su i ko su oni: 1939. godine nacifašisti, a 1941. antifašisti?

Mogli bismo do sutra nabrajati slične primjere i probleme koji mogu proisteći iz eventualnog usvajanja ovako široko i neprecizno definirane inicijative, kojoj je stvarna namjera, čini se, bila da ponovo ustoliči komunistička gledišta kao osnovno mjerilo na osnovu kojeg će se arbitrirati ko je “nacifašist” a ko antifašist u našem društvu.

Dobro je što je Asim Sarajlić na vrijeme prepoznao ovaj pokušaj da se ponovo monopolizira antifašizam kao komunistička tekovina nakon čega bi slijedila kriminalizacija bilo kakve kritike ali i kriminalizacija svih onih koji su se ikada usudili da se u bilo kakvom obliku suprotstave komunistima. A o Đozi i njemu sličnima da i ne govorimo.

Naravno, za očekivati je da će antisda mediji ovo pokušati spinovati i izjednačiti SDA sa SNSD-om i HDZ-om, ali na takvu vrstu podlog boljševizma već smo navikli.