Argentina je prvak svijeta u fudbalu. Taj veliki uspjeh izazvao je ogromno zanimanje širom planete, čita se i istražuje sve što ima veze s tom divnom zemljom, pa je tako jedna od zanimljivih činjenica vezanih za nju i ta što je riječ o zemlji s najvećom muslimanskom zajednicom u Latinskoj Americi. U isto vrijeme, u njoj živi i najveća jevrejska zajednica u tom dijelu svijeta. Korijeni su im isti, u Argentinu su stigli uglavnom iz istih zemalja i iz sličnih razloga i uglavnom tokom turbulentnih posljednjih dana Osmanskog Carstva ili zbog represije francuskih i britanskih kolonijalnih vlasti tokom 19. stoljeća.
Prema nekim procjenama, oko četiri miliona Argentinaca arapskog je porijekla, većina njih su kršćani, dok muslimana ima između 500 i 800 hiljada. Arapske imigrantske porodice u Latinskoj Americi dale su predsjednike Ekvadora i Argentine, najbogatijeg čovjeka u Meksiku i brojne zvijezde poput glumaca i pjevačica. Aktuelni predsjednik Salvadora Nayib Bukele palestinskog je porijekla, a prije njega je isto pošlo za rukom još jednom političaru arapskog porijekla, Eliasu Antoniju Saci, koji je pobijedio na izborima 2004. godine. U Hondurasu je predsjednik bio Carlos Flores Facussé (1998–2002), a u Kolumbiji Julio César Turbay (1978–1982). Ukupno je jedanaest južnoameričkih predsjednika država arapskog porijekla.
Arapskog su porijekla i, naprimjer, brazilski pisci Raduan Nassar i Milton Hatoum, zatim argentinski glumac Ricardo Darín, meksička glumica Salma Hayek i kolumbijska pjevačica Shakira. Meksikanac Carlos Slim, donedavno najbogatiji čovjek na svijetu, sin je libanskih doseljenika.
Danas na prostorima Južne Amerike živi oko 17 miliona Arapa i njihovih potomaka. No, svi Arapi nisu muslimani, njih je u toj regiji oko šest miliona. Važno je naglasiti da je to broj koji je prije nekoliko godina objavila Islamska organizacija za Latinsku Ameriku (OIAL) te da je u međuvremenu vjerovatno izmijenjen, oko dva posto od ukupnog broja stanovnika. Postoje također i mnoge džamije i kulturni centri diljem Argentine, mada treba naglasiti kako brojni argentinski muslimani svoju vjeru još uvijek drže u tajnosti iako je islam prihvaćen u Argentini kao religija i nema ništa neobično biti musliman u argentinskom društvu.
Argentina je u devetnaestom stoljeću otvorila vrata masovnoj migraciji s ciljem “civiliziranja” zemlje. Uvjerenje da će evropski migranti “pročistiti” zemlju i “stati na kraj “barbarizmu nepristojne gaučo kulture u ovoj novoj zemlji” objavio je tadašnji predsjednik Sarmiento, koji je na dužnosti bio između 1868. i 1874. godine. On je tada otišao tako daleko da je gauče uporedio s beduinima i kazao: “Ranč je trgovina. Gaučo je beduin. Konj je deva. La Rioja je Palestina. Argentina je Azija i njen vođa je Muhamed od pampasa.” Poređenja gauča s beduinima pokazuju tadašnje predrasude argentinskih zvaničnika o Orijentu, mjestu koje je monolitno, zaostalo i statično.
Želju da evropski migranti stignu i očiste Argentinu od njenih “zaostalih” ljudi javno su iskazivali i drugi argentinski zvaničnici koji su sanjali o dolasku Anglosaksonaca i Nordijaca, a ne Španaca i Italijana, Arapa ili Jevreja. Otvoreni rasizam bio je dijelom Argentinskog ustava, gdje je stajalo kako će “Savezna vlada podržavati evropsku imigraciju”. Takva su razmišljanja oblikovala stavove prema migrantima, osnažen je diskurs da su neevropski migranti inferiorni i bolesni i da je njihovo prisustvo kontaminirajuće za zemlju. Takvi stavovi preovladavali su kroz kasno devetnaesto i rano dvadeseto stoljeće.
Prvi arapski migranti počeli su doseljavati u Argentinu oko 1860. godine i većina ih se nastanila u Sjedinjenim Državama, Brazilu, Argentini i Čileu. Arapi koji su stigli u Argentinu došli su iz tadašnje provincije Velike Sirije pod osmanskom vlašću, danas su to države Sirija, Liban, Palestina, Izrael i dijelovi Jordana. Budući da su mnogi Arapi došli u Argentinu iz Osmanskog Carstva i imali su turske putne isprave, dobili su naziv “Turco”, odnosno Turčin, i taj je naziv korišten za muslimanske Arape, kršćanske Arape čak i za neke Jevreje. Izraz je označavao geografsko porijeklo, ali je u isto vrijeme bio i pogrdan.
Prvi val useljavanja u Argentinu je doveo uglavnom kršćanske Arape. Neki historičari tvrde da su oni bježali u Argentinu od progona koji su “započeli 1850-ih i doveli do masakra velikog broja kršćana u Damasku 1860. godine”. U drugom je valu došlo do većeg broja Arapa koji su emigrirali u Ameriku, neposredno nakon raspada Osmanskog Carstva i radilo se uglavnom o sirijsko-libanskim Arapima. Prema podacima argentinskih hroničara “između 1887. i 1913. godine, usred poplave evropskih imigranata, otprilike 131.000 Arapa stiglo je u Argentinu”.
Prema prvom generalnom konzulu Osmanskog Carstva u Buenos Airesu, emiru Eminu Arslanu, 1910. godine su “80% sirijske zajednice bili kršćani, 15% muslimani, a 5% Jevreji”. Štaviše, u godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu “muslimani su činili otprilike 40% migranata koji su odlazili iz Tripolija (provincija Bejrut), a 1913. činili su 35% emigranata koji su napuštali guvernat Jeruzalema”.
Već 1913. godine muslimani su činili 40% “migranata koji dolaze iz Velike Sirije” u Buenos Airesu, što je “dovelo do osnivanja Islamskog društva 1910. godine”. Treći val doseljavanja “započeo je 1931. i trajao do 1950-ih; tokom tog razdoblja stiglo je više Palestinaca”. Posljednji veći migrantski val dogodio se 1980-ih kao rezultat libanskog građanskog rata.
Još 1872. službenik Centralne useljeničke komisije spominje dolazak četvorice “Turaka”. Sljedeće godine bit će ih 23, a sljedeće osam. Godine 1899. u zapisima će se pojaviti naziv “Arap”, a tek 1920. razlika između Turaka, Sirijaca, Arapa ili Libanaca. Tada su se u službenim zapisima izmjenjivala imena “Turci”, “Arapi”, “Sirijci” ili čak “Muslimani”. Prema službenim podacima, između 1850. i 1950. oko 108.000 imigranata s Bliskog istoka stiglo je u Argentinu, a prema popisu iz 1914. godine, od ukupno 15.893.827 stanovnika, 18.764 se izjasnilo da ispovijeda muslimansku vjeru. U 1960. godini, posljednjem popisu koji je bilježio vjeroispovijest popisanih, od ukupno 17.879.969 stanovnika, bilo je 14.262 deklariranih Muslimana.
Gotovo svi se slažu da su se arapski migranti brzo “izmiješali”, što je dovelo do pada broja članova u njihovim zajednicama. Od ovih migranata muslimani su bili najvjerniji svojim zajednicama. Međutim, kao i ostali arapski migranti, muslimani su se također brzo asimilirali. U drugoj generaciji argentinskih muslimana, njih 62 posto nije govorilo arapski, a samo 13 posto ga je govorilo ispravno. U trećoj generaciji samo 4 posto ga govori ispravno, dok 87 posto uopće ne govori arapski jezik, što se odražava i na nestanak novina i časopisa na arapskom jeziku.
Od 1960. godine ne postoje službeni podaci o broju muslimana koji žive u Argentini, jer je to bio posljednji put da je popis stanovništva bilježio vjeru. Gradić La Angelita je izuzetak, sa samo 600 stanovnika, udaljen 250 kilometara od Buenos Airesa, to je mjesto čiji stanovnici s ponosom tvrde da je to jedini grad s muslimanskom većinom i u kojem se redovno čuje arapski jezik na ulicama.
U Buenos Airesu postoje tri džamije. Džamija Al-Tauhid, hram šiitske zajednice, sagrađena 1983. godine uz direktnu pomoć Iranske ambasade u Argentini, zatim džamija Al-Ahmad, podignuta 1986. godine zahvaljujući novcima iz Saudijske Arabije i Libije i od 2000. godine Islamski kulturni centar “Kralj Fahd”.
Što se tiče formalnog obrazovanja, postoje dvije škole: Argentinsko-arapski koledž “Omar Bin Al Jattab”, koji pripada Islamskom centru (osnovan 1991) i Arapsko-argentinski islamski institut. Ove dvije institucije su sekularne i otvorene za javnost, a podučavaju islamsku kulturu fakultativno. Zanimljivo je da većina učenika ne pripada muslimanskoj ili arapskoj zajednici.
Islamski centar Republike Argentine, CIRA, osnovali su prvi muslimanski doseljenici s ciljem da svojoj zajednici pruže referentnu instituciju koja bi se bavila nekim socijalnim ili materijalnim problemima pridošlica. Dugo vremena te je migrante mogao zastupati samo konzulat Osmanskog Carstva, a kako je za mnoge Arape muslimane podanike Carstva identitet bio više povezan s vjerskim nego s “nacionalnim” pitanjem, CIRA je imala cilj pružanja podrške friško stvorenoj muslimanskoj zajednici. CIRA je “matična institucija svih muslimana” u zemlji i ona koja predstavlja ovu zajednicu pred državom.
CIRA ima društvene i kulturne aktivnosti. Predaju se kursevi arapskog jezika, islamske vjere, pa čak i arapsko kuhanje. Većina polaznika kurseva CIRA-e su suniti.
Kao i sve islamske i jevrejske institucije u zemlji, i sjedište CIRA-e, džamija i škola imaju 24-satnu policijsku zaštitu zbog broja uobičajenih zločina koji nemaju veze s politikom. Centar također prima, posebno u svojoj džamiji, muslimanske migrante iz Afrike, posebno iz Senegala i Gane. CIRA se finansira isključivo doprinosima privatnih donatora, ne prima sredstva od argentinske države niti od bilo koje ambasade.
Danas je muslimanska zajednica u Argentini poprilično brojna. Nema jasnih statističkih podataka o njihovom tačnom broju iako je islam priznat kao religija. Imam Mahmud Hussain, bivši predsjednik Udruženja za širenje islama u Latinskoj Americi i direktor Centra za napredne islamske studije Argentine i časopisa Živi sufizam, objavio je podatke po kojima u Argentini živi oko 450.000 muslimana, ali da ih je tek 40.000 praktičnih vjernika.
S druge strane, direktorica Ureda za kulturu i širenje islama Mujamad Hayer tvrdi kako u Argentini ima između 650.000 i 700.000 muslimana. Državna statistika, pak, procjenjuje ukupan broj muslimana na između “400.000 do 500.000 članova, od kojih su 60% suniti; 30% šije i 10% alaviti/alavije”. Većina Arapa muslimana uglavnom se nastanila u Buenos Airesu. Suniti su većinom sirijskog porijekla. Šije su uglavnom porijeklom iz Libana, a u glavnom gradu Argentine, kada su u pitanju Argentinci arapskog porijekla, žive još i alaviti i Druzi. Nakon Buenos Airesa, Tucumán je grad s najvećom arapsko-muslimanskom zajednicom.
U Buenos Airesu je sagrađena i najveća džamija u Latinskoj Americi. Ona se nalazi u Palermu, jednom od dijelova Buenos Airesa koji su među najpopularnijim turističkim odredištima i nosi naziv Islamski kulturni centar kralja Fahda. Ministarstvo za vjerska pitanja Saudijske Arabije direktno je nadziralo izgradnju. Centar je otvoren 15. septembra 2000. godine, a službenoj ceremoniji prisustvovali su bivši predsjednik Argentine Fernando de la Rúa i princ Abdullah bin Abdul Aziz, koji je prisustvovao otvorenju u ime kralja Fahda. Džamija je poznata kao Palermska džamija u Argentini, a izgradnja centra koštala je 30 miliona dolara.
Argentinska muslimanska zajednica najteže je dane živjela 2001. godine, unatoč tome što je u to doba Argentina bila u jednoj od najgorih ekonomskih kriza, a zemlja je stenjala pod teretom društvenih nemira. Mnogi bi pretpostavili kako bi u takvim okolnostima i s jakim antiameričkim osjećajima koji su Argentini tradicija teroristički napad na New York i rušenje tornjeva mogli proći uz mlaku reakciju javnosti. Međutim, napad na New York imao je negativne reperkusije u Argentini.
Čelnici muslimanske zajednice preko noći su postali stručnjaci, iz medija su ih pozivali da objasne uzroke napada, kao da su svi muslimani svijeta na neki način povezani s teroristima i njihovim idejama. Diskriminacija je konkretizirana 14. jula 2002. godine, kada je oskrnavljeno najveće mezarje u Argentini, ono u Buenos Airesu, kada je porušeno 150 nišana.
Predsjednički izbori 1989. godine doveli su argentinsku muslimansku zajednicu u središte pažnje. Predsjednik je postao Carlos Saúl Menem (1989–1999), sin sirijskih muslimanskih migranata iz grada Yabruda. Odrastao je u sjevernoj argentinskoj pokrajini La Rioja i obogatio se u poslovima s vinom. Prema članu 76. Argentinskog ustava napisanog 1853. godine, samo su se katolici mogli kandidirati za tu dužnost ili dužnost potpredsjednika. Kako bi ostvario svoje predsjedničke planove, Menem je napustio islam i obratio se na kršćanstvo 1966. godine. Nakon što je Menem došao na vlast, reformirao je Ustav i od 1994. jedini uslov da postanete predsjednik jeste da ste rođeni na argentinskoj teritoriji ili da ste dijete Argentinca.
Dobri poznavatelji prilika u Argentini tvrde da se Menem morao preobratiti kako ne bi iritirao elite Buenos Airesa, katoličke nacionaliste, koji su Arape i Jevreje uvijek doživljavali kao manje željenu imigraciju. Mentori ideje o naseljavanju Argentine željeli su uvesti “ljude dobre volje”, bijelce, marljive poljoprivrednike, a ne one egzotične “Azijate” kako su ih registrirali po dolasku. A Arapi i Jevreji stigli su zajedno sredinom 19. stoljeća. Dijelili su hranu i smještaj, od početka su radili zajedno i zajedno osnivali vlastite institucije. Decenijama kasnije potomak tih migranata komanduje argentinskim oružanim snagama. Riječ je o pripadniku Druza, generalu Mohamedu Ali Seneildínu, sinu libanskog šeika, rođenom u mjestu Entre Ríos.
Carlos Saúl Menem rođen je drugog jula 1930. kao jedno od četvero djece Saúla i Mohibe Akil Menem, sirijskih migranata. Njegov otac, trgovac, poslao je svu svoju djecu na fakultet. Carlos Saúl Menem studirao je na Nacionalnom univerzitetu u Córdobi, drugom najvećem gradu u Argentini. Diplomirao je pravo 1955. i postao strastveni peronista.
Godine 1966. oženio se Zulemom Yoma. Imali su dvoje djece, Zulemu Menem i Carlosa Saúla Júniora, a razveli su se 1991. Godine 2001. oženio se Cecilijom Bolocco. Dobili su sina Máxima i razveli se 2011. Carlos Saúl Júnior poginuo je u helikopterskoj nesreći 1995. godine. Godine 1989. izabran je za predsjednika Argentine.
Menem je nerado govorio o svom islamskom porijeklu, tvrdeći da su mu “na noćnom ormariću Kur’an, Tora i Biblija”. Tokom svog predsjedničkog mandata Menem je održavao jake veze s Bliskim istokom, toliko jake da je rahmetli pukovnik Muamer Gadafi navodno dao četiri miliona dolara Menemovoj izbornoj kampanji. Međutim, nije samo Menemov izbor 1989. doveo arapsko-muslimansku zajednicu u javnu sferu kao zajednicu, već i nesreća njegovog sina 1995. godine, koja je bila povod za prvo veliko javno iskazivanje pripadnosti islamu u Buenos Airesu.
Smrt predsjednikovog sina u helikopterskoj nesreći 1995. godine i njegova dženaza obavljena u potpunosti po islamskim običajima postali su nacionalni događaj i to je bio prvi put da je Argentina svjedočila islamskim ritualima. Dženazu su gledali milioni ljudi uživo na državnoj televiziji, a u centru pažnje bila je Menemova supruga Zulema Yoma, koja se javno deklarirala kao muslimanka unatoč Menemovu prelasku na katoličanstvo.
Tokom dženaze lični doktor Carlosa Menema Alejandro Tfeli viđen je s Kur'anom u ruci na službenoj ceremoniji. I on je, kao i Menem, sin muslimanskih migranata i sam musliman. Dženaza predsjednikovog sina bila je prvi događaj takve vrste koji je predstavio islamske rituale i vjeru širem argentinskom društvu.
Bivši predsjednik Argentine preminuo je u februaru 2021. godine. Dženaza mu je klanjana na mezarju San Justo u Buenos Airesu. “Iako je prešao na katoličanstvo, on će počivati u miru na islamskom groblju, pored mog brata”, saopćila je, nakon što je objavljeno da je preminuo, Menemova kćerka Sulemita.
Tokom i nakon Menemovog predsjedničkog mandata izgrađene su džamije u glavnom gradu Buenos Airesu, pa je danas postalo lakše održati otvoreni vjerski identitet nego u vrijeme kada je prvi arapsko-muslimanski imigracijski val zapljusnuo Argentinu. Kako danas tvrde muslimanski zvaničnici, prva generacija muslimana je došla zaraditi novac, druga se posvetila trošenju, a treća generacija, duboko argentinska, odlučila se vratiti islamu. Ono što je zanimljivo kada je u pitanju argentinska muslimanska zajednica, oni uopće ne smatraju sunitsko-šiitsku razliku važnom.
U Buenos Airesu postoje dvije halal-mesnice, jedna sunitska, a druga šiitska i obje se nalaze u većinski šiijitskom kvartu Flores. Postoji i nekoliko halal-restorana. Umjesto da konzumiraju nedozvoljenu hranu, mnogi se muslimani odlučuju za košer proizvode, koji su lahko dostupni u većini lokalnih trgovina. Tržište košer proizvoda u Argentini znatno je veće od halal-proizvoda zbog činjenice da se Argentina može pohvaliti najvećom jevrejskom zajednicom u Latinskoj Americi. Animozitet koji suniti pokazuju prema šiijama uobičajen je među pridošlicama u Argentinu, dok ih Arapi koji su u Argentini desetljećima doživljavaju kao sunarodnjake i kolege i ne naglašavaju ideološke razlike.
Godine 2011. administracija tadašnje argentinske predsjednice Cristine Fernandez progurala je zakon koji “dopušta muslimankama da nose hidžab na javnim mjestima bez straha od progona. Za svoja lična dokumenta mogu koristiti fotografije na kojima su pod mahramama”. U Argentini se taj zakon smatra historijskim s obzirom na to da je iste godine Francuska, zajedno s još nekim drugim evropskim zemljama, razmatrala zabranu nošenja burke.
