Bliski istok proveo je proteklu deceniju u plamenu. Varnica je planula nakon demokratskih protesta protiv autoritarnih i represivnih republikanskih režima u Tunisu, Egiptu, Jemenu i Siriji. Poticaj popularnim narodnim protestima vjetar u leđa dao je bivši američki predsjednik Barack Obama svojim, kako je najavljivano za arapski svijet, historijskim govorom, održanim 2009. godine na Univerzitetu u Kairu, nagovijestivši u njemu okretanje nove stranice u odnosima svjetske supersile Sjedinjenih Američkih Država s arapskim svijetom. 

Protesti koje je iznjedrilo “Arapsko proljeće”, iako su uspjeli s vlasti svrgnuti nekoliko arapskih diktatora, Gadafija u Libiji, Ben Alija u Tunisu, Mubaraka u Egiptu i Abdullaha Saleha u Jemenu, nisu proizveli stvarnu slobodu, demokratiju, ekonomski prosperitet i društvenu emancipaciju arapskih masa kao što se to od njih očekivalo. Naprotiv, otvorivši Pandorinu kutiju, potaknuli su lavinu sukoba i postali katalizator za još veću državnu represiju, stranu vojnu intervenciju i višedimenzionalne oružane sukobe lokalnih i regionalnih aktera koji se još nadmeću za dominaciju, primat, geopolitičke, geoekonomske, ideološke i vojne interese na Levantu.

NOVA BLOKOVSKA PODJELA

Jedan od najviše eksploatiranih fenomena u arapskim sukobima jeste sektaštvo, koje je iskorišteno kao snažan mobilizacijski mehanizam, inspiracija i pokretačka snaga za vođenje i ostvarenje strateških ciljeva rata. Paradigma reakcije na demokratsko buđenje bili su posrednički ratovi koji se i danas vode na Bliskom istoku. Rat u Siriji, koji nikako da dobije svoj konačni epilog, i jednako tako tragični rat u Jemenu izazvali su monumentalnu humanitarnu katastrofu i proizveli nemjerljivo razaranje, pomicanje miliona civilnog stanovništva. “Arapsko proljeće” i različite reakcije moćnih državnih i nedržavnih aktera u regiji i šire jasno su izdiferencirali nekoliko suprotstavljenih ideoloških tabora u arapskom svijetu koji su, istini za volju, postojali i ranije, ali se njihove konture danas jasnije prepoznaju, a njihovi ciljevi više nisu kamuflirani i uvijeni u diplomatsku retoriku o tzv. arapskom jedinstvu, već se otvoreno primjećuju i javno agresivno zagovaraju. 

Duboki politički i ideološki sukobi među Arapima ne bi izazvali tako tragične posljedice da se u njih nisu izravno miješali i poticali ih strani akteri izvan regije, prije svega SAD i njeni evropski saveznici, ili pak Rusija. Amerikanci su djelimično zadovoljni ishodom sukoba jer su makar parcijalno ostvarene njihove želje svrgavanja dotrajalih republikanskih antiameričkih režima stanovite socijalističke provenijencije, poput Gadafijevog, a sve što se desilo u Egiptu stratezi u Washingtonu definiraju tek izrazom egipatska tranzicija. Washington je također zadovoljan činjenicom da su se tradicionalne konzervativne i naftom bogate zaljevske arapske monarhije održale i da nisu pretrpjele snažniji udar proljećarskih liberalnih ideja iz Sjeverne Afrike te da nisu kapitulirale pred utjecajem specifičnog oblika islamske demokratije koji zagovaraju političke partije utemeljene na idejama “Muslimanskog bratstva”, a koje se u početku činilo najvećim favoritom “Arapskog proljeća”.

Ekonomska i finansijska moć bogatih arapskih monarhija i njihov diplomatski utjecaj u moćnim političkim centrima zapada omogućio im je da uspješno oblikuju ishod sukoba i pospješe promjene u za njih jednoj od najznačajnijih arapskih i islamskih zemalja – Egiptu. Zanimljivo je da su Maroko i Jordan, tradicionalne arapske monarhije locirane daleko od Arapskog zaljeva, a koje ne posjeduju naftne resurse, također uspjeli odoljeti zahtjevima mase kooptirajući djelimično zahtjeve pobunjenih masa pa i samu ideologiju političkog islama “Muslimanske braće”, omogućivši njenu ograničenu implementaciju u okvirima prevladavajućeg monarhističkog ustavnog poretka. Iako nisu u svemu jedinstveni, monarhistički arapski sistemi pokazali su se otpornim i efikasnim oduprijevši se zahtjevima “Arapskog proljeća”, što metodom kooptacije, što agresivnim kontrarevolucionarnim metodama, a najviše cheque book diplomacijom prema ciljanim zemljama. 

Pored monarhističkog tabora koji se pokazao otpornim na popularne promjene, a koji se tradicionalno naslanja na Washington, čiji je utjecaj sve slabiji, izdiferencirao se drugi blok država i nedržavnih aktera i pokreta popularno nazvan osovinom otpora. Ovaj blok čine sekularni sirijski režim u Damasku, jedini stari republikanski represivni režim koji se uspio održati, a koji je bio zahvaćen “Arapskim proljećem”, zatim šiijski islamski politički pokret “Hizbullah” u Libanu, značajni šiijski elementi u Iraku (na koje Iran ima utjecaj), proiranski pokret Husija u Jemenu i Iran kao nosilac i idejni i vojni lider zemalja osovine otpora. Ovaj blok predstavlja najveću prepreku u ostvarivanju ciljeva američke politike na Bliskom istoku i strateških ciljeva Izraela, koji nastoji normalizirati odnose sa što većim brojem arapskih zemalja. Osovina otpora zagovara ne samo otpor američkoj dominaciji već se suprotstavlja samom prisustvu američke sile u regiji i kao takav je u otvorenom sukobu s ciljevima i interesima Washingtona i Tel Aviva, s jedne, ali isto tako vodećih arapskih monarhija Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, s druge strane.

ARAPSKI HLADNI RAT

Među arapskim monarhijama Zaljeva nema jedinstvenog stava prema Iranu, koji taj blok predvodi. Šest bogatih, prosperitetnih i relativno stabilnih arapskih zaljevskih monarhija vode nezavisne državne politike rukovođene vlastitim nacionalnim i ekonomskim interesima, ali također nastupaju zajedno kroz Vijeće za saradnju arapskih zemalja zaljeva (GCC) u pitanjima koja se tiču ekonomske saradnje, sigurnosti i trgovine. Oman i Kuvajt zauzeli su pragmatičniji pristup prema Iranu, rukovodeći se svojim nacionalnim interesima. U Kuvajtu živi približno 30 posto šiija, koji, iako su Arapi, zbog mezhepske bliskosti održavaju veze s Iranom. Oman, pak, ima bliske povijesne i kulturološke, a posebno ekonomske veze s Iranom zbog plinovoda kojim servisira svoje energetske potrebe plinom koji uvozi iz Irana, ali i zbog tjesnaca Hurmuz, koji ga geografski dijeli, tik korak od Irana. Stoga je Oman, kao relativno neutralna država, u više navrata svoju ekvidistancu između Irana i SAD-a koristio kao diplomatsku prednost i djelovao kao posrednik u rješavanju spora između Teherana i Washingtona. Oman je pomogao u približavanju dva rivala i tako dao doprinos u postizanju nuklearnog sporazuma dvije zemlje potpisanog 2016. godine. Katar, također moćna i bogata članica GCC-a, već više od deceniju vodi aktivističku, nezavisnu vanjsku politiku. Ogromno bogatstvo koje mu osigurava raspolaganje jednim od najvećih izvora plina na svijetu, koje u Perzijskom zaljevu dijeli s Iranom, i posjedovanje jedne od najutjecajnijih medijskih korporacija na svijetu, Al Jazeera Networka, te izdašni suvereni fondovi iz kojih investira širom svijeta u neke od strateški najznačajnijih grana industrije, kao što su poljoprivreda ili real estate, omogućili su Kataru snažan diplomatski utjecaj disproporcionalan njegovoj veličini. Katar se zahvaljujući enormnom bogatstvu i relativnoj unutrašnjoj stabilnosti, te prisustvu najveće američke zračne baze u Perzijskom zaljevu uspio nametnuti kao nezavisan i kredibilan politički igrač na širem prostoru Bliskog istoka. Štaviše, Katar se nametnuo kao svojevrsni sponzor i finansijer “Arapskog proljeća”, “Muslimanskog bratstva”, pa čak i “Hamasa” u Palestini, čime je pridobio simpatije arapskih masa. Katar je uspostavio i izuzetno bliske strateške odnose s Turskom. Time je izazvao podozrenje i revolt dvije najmoćnije arapske članice GCC-a, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te Bahreina, koji se nalazi pod patronatom Rijada.

Nezadovoljstvo većih susjeda kulminiralo je bojkotom i uvođenjem totalne diplomatske, trgovinske i ekonomske blokade Katara od najmoćnijih zemalja GCC-a. Katar je ovu četverogodišnju blokadu uspio ublažiti oslanjajući se na Iran i Tursku, dvije zemlje koje su mu najviše pomogle da unatoč blokadi dodatno ojača. Blokada je okončana zahvaljujući nastojanju Abu Dhabija i Rijada da se približe novoj Bidenovoj administraciji u Washingtonu. Katar nije udovoljio ni jednom od nametnutih uvjeta za ukidanje blokade. 

Neki su analitičari međuarapski sukob u okviru GCC-a okarakterizirali kao arapski hladni rat. Ova organizacija osnovana je 25. maja 1981. godine u Abu Dhabiju kao zajednički arapski odgovor na Islamsku revoluciju u Iranu, koja je tada predstavljala veliku ideološku i političku prijetnju monarhističkim sistemima u arapskom svijetu, ali se ipak pokazala neefikasnom jer nije uspjela spriječiti Sadamovu invaziju i okupaciju Iraka 1990. godine. Unatoč nedavnom približavanju i ukidanju blokade Kataru, još nije došlo do normalizacije odnosa unutar GCC-a. Tome svjedoči i potpuno različit odnos kada je riječ o normalizaciji odnosa s Izraelom. Emirati i Bahrein pristupili su Abraham sporazumu, ali se Saudijska Arabija još dvoumi. Kuvajt i Oman nisu pristupili.

Među zemljama članicama GCC-a rivalstvo i nadmetanje su u usponu. Tome doprinosi i rivalstvo Turske i Saudijske Arabije. Rivalitet između Katara i Turske kao saveznika naspram UAE i Saudijske Arabije primijeti se i izvan Arabijskog poluotoka. Naime, ova dva bloka u potrazi za strateškom dubinom već neko vrijeme pokušavaju ostvariti utjecaj i pridobiti nove saveznike i partnere izvan regije. Najbolji primjer koji to jasno ilustrira jeste njihov aktivizam u Africi, preciznije na istoku Afrike, prvenstveno u regiji Crvenog mora. Afrika se za njih čini idealnom destinacijom. Ona se u novije vrijeme ubrzano razvija, ogromno je potencijalno tržište koje dugoročno obećava mnogo u ekonomskom pogledu.

BITKA ZA AFRIKU

Osim toga, rivalski arapski tabori u koridoru Crvenog mora prepoznaju novu arenu geopolitičke borbe. Kao strateški najznačajniju tačku ovog novog poligona i kao odskočnu dasku prema ostatku Afrike, oba tabora vide u bazenu Afričkog roga, koji im omogućuje najpovoljniji geostrateški i geopolitički položaj i prednost ne samo za kasniji trgovinski prodor u Afriku već i kao dugoročnu platformu za pozicioniranje kao ozbiljnih regionalnih sila. Uloga i angažman spomenutih arapskih zemalja nadilazi ulogu medijatora u tamošnjim oružanim sukobima, naprimjer, izuzetno uspješna posrednička uloga Abu Dhabija u sklapanju primirja između Etiopije i Eritreje 2018. godine. Sličnu pozitivnu ulogu ima Turska u iniciranju pregovora i medijaciji sukoba na relaciji centralne vlade Somalije u Mogadishu s regionalnim vlastima njene autonomne regije poznate kao Somaliland. Pored toga što su arapske monarhije i Turska već dobrano pozicionirane kao aktivni igrači u zemljama na Rogu Afrike, njihovo međusobno rivalstvo kao suprotstavljenih ideoloških blokova također sa sobom nosi rizik intenzivne borbe za primat u ovom dijelu Afrike. Njihov teret političkog i ideološkog rivalstva mogao bi se prenijeti na postojeće politike zemalja domaćina i partnera i time uplesti u opasne postojeće sukobe koji opterećuju ovaj dio Afrike.

Postojeće rivalstvo i suprotstavljene ideološke pozicije arapskih tabora (Katar je u ovom slučaju blizak Turskoj) već polahko usmjeravaju neke afričke zemlje da se orijentiraju u smjeru slijeđenja interesa suprotstavljenih blokova. Jedan od domena u kojem se ovi blokovi duboko razilaze jeste pitanje političke demokratske mobilizacije. Dok Rijad i Abu Dhabi s podozrenjem gledaju na masovne društvene pokrete i preferiraju njihovu kontrolu kako se ne bi desilo da nepoželjne političke ili vjerske ideje, naprimjer ideologija “Muslimanske braće” ili šiizma, puste korijenje u Africi, Katar i Turska ili, pak, Iran u ovim pokretima vide mogućnost emancipacije masa čiji bi dolazak na vlast predstavljao potencijalni oslonac i u konačnici štitio njihove interese. U tom kontekstu, spomenuti ideološki rivalitet afričke zemlje na Rogu usmjerava ne samo da akomodiraju suprotstavljene interese svojih sponzora već ih primorava na tešku odluku zauzimanja strana u odnosu na navedene ideološke blokove. Stoga se ovo nadmetanje može posmatrati i kao stanoviti hladni rat ili borba za duše i srca afričkih zemalja.

Jedan od uspješnih primjera ove strategije jeste uspjeh Saudijske Arabije da svojim izdašnim donacijama 2015. godine uspostavi bliske odnose sa Sudanom i Eritrejom i da ih tako uvjeri da prekinu svoju lojalnost Iranu i otkažu dobrodošlicu iranskoj prisutnosti u ovim zemljama. Uspjeh Saudijske Arabije ogleda se i u pristanku Sudana da pošalje trupe kao ispomoć u ratu u Jemenu na strani arapske koalicije predvođene Rijadom. S druge strane, uspješnom diplomatijom Vlada Eritreje ustupila je svoj teritorij za stacioniranje vojne baze za oružane snage Ujedinjenih Arapskih Emirata.

GUŽVA NA AFRIČKOM ROGU

Nadalje, u sukobu u Somaliji i Somalilandu UAE, Katar i Turska podržavaju dvije suprotstavljene strane kao mehanizam kojim ih usmjeravaju ka svojim interesima. Primjerice, dok UAE poduzima korake kako bi ojačao poziciju regionalne vlade samoproglašenog Somalilanda, Turska podržava suverenitet Somalije i politiku UAE doživljava kao nepovoljnu i destabilizirajuću. Abu Dhabi je nedavno otvorio trgovačku kancelariju UAE-a u Somalilandu, što su centralne vlasti Mogadishua doživjele kao pokušaj narušavanja somalijskog suvereniteta, iako analitičari vjeruju da UAE možda i ne želi priznati Somaliland kao nezavisnu državu, već time radije nastoji izvršiti pritisak na centralnu Vladu Somalije kako bi je usmjerio prema odluci da ponovo razmotri svoj bliski odnos s Turskom i Katarom i pokuša je navesti na trajektoriju povoljnu za ostvarivanje interesa Abu Dhabija. Stoga, podršku UAE-a i ulaganje u Berberu, glavni grad Somalilanda, treba posmatrati kao jačanje pozicije Abu Dhabija u odnosu na katarski projekt luke Hobio, čiju je izgradnju Katarska vlada započela 2019. godine s ciljem uspostavljanja snažnog uporišta u Crvenom moru u blizini Adenskog zaljeva. Osim toga, dok UAE pažnju pridaje pružajući podršku Somalilandu, Katar gradi novu ambasadu u Mogadishuu, glavnom gradu Somalije, čime nesumnjivo signalizira podršku unitarnoj Somaliji. Ambasada Katara, kada bude izgrađena, bit će druga najveća ambasada u Somaliji nakon Ambasade Republike Turske. To je, naravno, pokazatelj snažnog turskog prisustva u Somaliji, za koju se nadmeću dva ideološka rivala. UAE je potpisao ugovor na trideset godina s regionalnom Vladom Somalilanda o upravljanju i proširivanju luke u gradu Berberi, dok su turske kompanije nedavno potpisale četrnaestogodišnji ugovor o obnovi i upravljanju lukom u Mogadishuu. Vrijeme će pokazati kakav će epilog na kraju imati sve čvršće veze UAE-a sa Somalilandom, te hoće li nadmetanje Abu Dhabija s Dohom i Ankarom ostaviti znatnijeg traga na samu Somaliju.

Ovi primjeri jasno ilustriraju prodor bogatih arapskih zemalja i njihov snažan aktivizam na istoku afričkog kontinenta u bazenu Crvenog mora i Bab-el-Mandeba, najznačajnijeg pomorskog moreuza na svijetu o čijoj kontroli ovisi slobodan protok svjetske trgovine. Bogate arapske zemlje zaljeva svoje postojeće ideološke rivalitete prenose na tlo Afrike uspostavljajući asimetričan odnos prema siromašnijim i sukobima razorenim zemljama Roga Afrike.

Rivalstvo između UAE-a i bloka Turske i Katara temelji se i na različitim izrazima i recepciji islama koje prakticiraju i propovijedaju. U skladu s tim, države koje prakticiraju selefistički pravac islama poput UAE-a i Saudijske Arabije podržavaju slične pravce islama u Africi. Turska, pak, ulaže znatna sredstva promovirajući tradicionalni islam blizak sufijskoj tradiciji kao i njegov politički aktivizam prirodan za historijsko iskustvo afričkih zemalja. Činjenica da Katar i Turska imaju simpatije prema idejama “Muslimanske braće”, te da su međusobno sarađivali u vrijeme blokade Katara, dodatni je poticaj Kataru da više sarađuje s Turskom i na Rogu Afrike. Katarski zvaničnici nadaju se da će njihove kompanije moći oponašati turske koncerne u borbi za osvajanje komercijalnih tendera, posebno za izgradnju puteva i druge infrastrukture. Izazov za afričke države nije samo održavanje ravnoteže između međusobno suprotstavljenih interesa već i izbjegavanje situacije da postanu talac njihovog rivalstva koje je mnogim državama na Bliskom istoku, kao što pokazuje primjer Sirije i Jemena, uzrokovalo veliku tragediju. Stoga, posredovanje u sukobima treba pozdraviti, ali podršku suparničkim frakcijama treba posmatrati sa skepsom.