Ante Pavelić, osnivač NDH, pobjegao je nakon rata u Argentinu uzgajati kokoši

Nakon Prvog svjetskog rata Versajskim je ugovorom uspostavljena država koja je uključivala Srbe, Hrvate i Slovence. Ostali niosu spomenuti. Dominirali su Srbi koji su je 1929. nazvali Jugoslavijom. To je vrijeme bujanja hžrvatskog nacionalizma i tada malo poznati Ante Pavelić seli u fašističku Italiju, gdje osniva nacionalističku organizaciju pod nazivom Ustaško-hrvatski revolucionarni pokret. Imao je podršku dioktatora Benita Mussolinija te hrvatskih prognanika u Italiji, kao i u samoj Hrvatskoj.

Njemačka i Italija napali su Jugoslaviju šestog aprila 1941. godine. Bila je to prilika koju su Pavelić i njegovi blisku saradnici dugo čekali. Četiri dana kasnije, Slavko Kvaternik, bivši general jugoslovenske vojske, preuzeo je kontrolu nad Zagrebom, glavnim gradom Hrvatske i na radiju objavio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Kvaternik je širom otvorio vrata Pavelićevom povratku iz Italije u Zagreb a 16. aprila Pavelić se proglasio vođom novog hrvatskog režima. Postao je Poglavnik. Kvaternika je imenovao svojim zamjenikom, a ostale visoke ustaške ličnosti ministrima.

Sile Osovine rado su prigrlile tu marionetsku državu. Ta fašistička država obuhvatala je velike dijelove današnje Hrvatske, cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, a takođe i dijelove Srbije. Ustaše su odbacile ideju da su Hrvati Slaveni i tvrdili su da potiču od Gota i da su Arijevci. Bili su agresivni rimokatolici, a islam su prihvatili kao drugu historijsku vjeru hrvatskog nacionalnog identiteta.

Dijeleći ideale nacističke Njemačke, željeli su rasno čistu Hrvatsku, državu u kojoj će za samo četiri godine istrijebiti stotine hiljada ljudi. Ćirilica je bila zabranjena, Srbi ubijani u logorima kao i Jevreji i komunisti. Nakon sastanka pavelića sa Hitlerom u Njemačkoj, počeli su radovi na prvim koncentracionim logorima građenim po njemačkom modelu. U njima su bili zatočeni svi moje je NDH smatrala neprijateljima režima.

Najozloglašeniji logor bio je Jasenovac, koji je otvoren 1941. godine na području koje je okupirala njemačka vojska. Velika većina tamo poslanih bili su Srbi. Neki su zatvorenici imali sreće da su brzo ubijeni, mnogi drugi su mučeni u kadama sa kiupućom vodom, pretučeni palicama ili im je glava sječena tupom pilom.

Poraz nacista 1945. godine značkio je kraj ustaškog režima. Komunistički ulaze u Zagreb u maju 1945. godine i napreduju sve do granice sa Austrijom. Neki od ustaških vođa su zarobljeni, među njima je bio i Slavko Kvaternik, koji je pogubljen u Zagrebu 1947. Ostali su se skrivali u Hrvatskoj ili bježali u Južnu Ameriku, Kanadu ili Australiju.

Pavelić bježi iz Zagreba i isprva se skriva u Austriji odakle odlazi u Rim. Iz Rima bježi u Argentinu.

Pavelić nije bio jedini, poslijeratna Argentina Juana Perona omiljena je destinacija stotina fašističkih zločinaca iz cijele Evrope. Anton Elez, blizak saradnik Dinka Šakića iz Jasenovca, stigao je u Argentinu 1947. godine. Živio je i umro u toj zemlji sve do 1985. godine. Trag mu se gubi posljednjih dana aprila 1945. godine a bio je u grupi prvih ustaša koje su stigle u Buenos Aires. Stigao je 1. aprila 1947. brodom Philippa, brodom pod zastavom Paname, a sutradan su argentinske novine izvijestile da trideset ratnih zločinaca putuje brodom.

Uz Eleza, među bjeguncima bili su i visoki oficiri ustaškog zrakmoplovstva, tajne policije, generali i komandanti ustaške vojske... Oni su bili tek prethodnica, sljedećih mjeseci u Argentinu se doselilo dvadesetak hiljada Hrvata. Svi su na Pavelića gledali kao na Poglavnika.

Po završetku rata, 1945. godine, Pavelić je pobjegao u Italiju, gdje se sakrio u jezuitskom samostanu. Tri godine kasnije, pod lažnim imenom Antonio Serdar krenuo je za Genovu. Iz Genove za Buenos Aires kreće brod među čijim je putnicima mađarski inžinjer Pal Aranyos, njegov pasoš Međunarodnog Crvenog križa nosi broj 74.369. Štite ga određeni krugovi Katoličke crkve. Pavelić je, prema dokumentima CIA-e, u bliskom kontaktu sa državnim podsekretarom Vatikana, Giovannijem Battistom Montinijem. Montini će nekoliko decenija kasnije postati papa Pavao VI.

Šestog novembra 1948. godine mađarski inženjer Pal Aranyos stigao je u Argentinu na brodu "Sestriere". Njegov pasoš izdao je Crveni križ Rima, a argentinski konzulat u Genovi, odakle je brod krenuo, izdao mu je odobrenje za ulazak. Putovanje je trajalo 25 dana tokom kojeg nije komunicirao sa ostalim putnicima. Kabinu prve klase sa njim je dijelio svećenik Josip Bujanović.

Kada je uplovio u Buenos Aires, brod se zaustavio. Približio mu se čamac sa argentinskim zvaničnicima. Inženjer Aranyos ušao je u čamac sa svojim kovčezima i krenuo prema obali. Nakon toga, skinuo je civilnu odjeću i obukao se u svećeničkju odoru. Na obali ih je čekao Branko Benzon, prijatelj i lični liječnik predsjednika Juana D. Peróna; automobil kojim je stigao u luku imao je tablice Predsjedništva. Mađarski inženjer pozdravio je Benzona i obojica su ušli u automobil.

Mađarski inžinjer je bio Ante Pavelić, a njegov je dolazak označio uspjeh akcije spašavanja koju su Perón i Vatikan organizovali. Dok je Pavelić raspakovao kofere, Benzon ga je obavijestio "u ime argentinske vlade" da će dobiti svu potrebnu podršku. Dobio je na korištenje dva stana.

Pavelićeva supruga Ana Mirjana Pavelić stigla je šest mjeseci ranije, s pasošem na ime Mara Flego. Tada im se pridružila najstarija kći Višnja Pavelić i njezin suprug. Šest dana nakon Pavelićeva dolaska, neko je njegov dolazak u knjigama Imigracijskog ureda zabilježio pod imenom Antonio Sedrar. Spis je zapečatila i ovjerila Nacionalna uprava za migracije, a svime je upravljao novi šef tog tijela, Slovak Jan Durcansky, kojeg je također zbog ratnih zločina tražila Jugoslavija.

U Buenos Airesu su Pavelić i njegovi Hrvati pronašli idealno utočište. Prva struktura koju su stvorili bila je takozvana hrvatska vlada u egzilu kojom je predsjedao sam Pavelić, a zamjenik mu je Hercegovac Vjekoslav Vrančić. U tom su društvu još i Edo Bulat, Josip Subašić, Ratimir Gadža, Nedim Salihbegović. Nikola Perić i Marijan Gudelj.

Sljedećih dana Poglavnik je održao sastanke s Benzonom kako bi s ostalim članovima "vlade u progonstvu" saznao o situaciji njegovih ljudi i otkrio ko je već stigao, a ko je još na putu. Njegov tjelohranitelj bio je bivši načelnik Jasenovca, Dinko Šakić. Deseci ustaša u Buenos Airesu politički su djelovali u egzilu.

Ante Pavelić živio je u kući Aviadora Mermoza 643 u Ciudad Jardínu, u El Palomaru, u vlasništvu vladinih agencija za socijalnu pomoć. Kada je 24. maja 1951. Jugoslavija zatražila njegovo izručenje, smatrajući ga "glavnim ratnim zločincem u posljednjem ratovanju", argentinska vlada odgovorila joj je da u zemlji nema nikoga s tim imenom. Nakon toga ga ne želi izručiti ni takozvana vlada Oslobodilačke revolucije a Argentina će opet 1957. godine, izbjeći njegovo izručenje.

Pavelić nije bio jedini fašista koji se tih godina zaputio ka Argentini i njenom glavnom gradu. Komandanti koncentracionih logora, šefovi Gestapa, SS generali, bankari, civilni ili vojni službenici Trećeg Reicha, ubice Jevreja, posade njemačkih ratnih brodova... Svi su oni pobjegli u Južnu Ameriku noseći sa sobom ogromno bogatstvo, uglavniom opljačkano tokom ratnih godina. Zato što su paragvajski diktator Alfredo Stroessner i argentinski predjednik Juana Domingo Perón bili fascinirani fašizmom Adolfa Hitlera ili Benita Mussolinija, u te su zemlje došli živjeti brojni ratni zločonci, kriminalci a sa njima i zlato i umjetnine opljačkane tokom rata i Holokausta.

Dobre komšije, fini pitomi ljudi, tako su ih uglavnom opisivali oni koji vjerovatno nisu ni znali da se u mjestima na paragvajsko-argentinsko-brazilskoj granici nalaze Joseph Mengele, Adolf Eichmann, Ante Pavelić, Joseph Schwammberg, Klaus Barbie... Argentinski književnik Tomás Eloy Martínez ispričao je kako je u septembtru 1970. Perón s oduševljenjem govorio o genetičaru koji ga je posjećivao u palači i zabavljao pričama o njegovim divnim otkrićima. „Jednog dana čovjek se došao oprostiti jer ga je paragvajski stočar angažirao da mu poboljša stoku. Namjeravali su mu platiti bogatstvo. Pokazao mi je fotografije staje koju je imao tamo, u blizini Olivosa, gdje su sve krave rodile blizance. Pitao sam kako se zove. 'Ko zna', Perón je odmahnuo glavom. 'Bio je jedan od onih kulturnih Bavaraca, ponosan na svoju zemlju. Čekaj ... ako se ne varam, zvao se Gregor. Doktor Gregor“. Helmut Gregor zapravo je bio Joseph Mengele, nacistički Anđeo smrti.

Pavelić i drugi fašisti u Argentinu su donijeli blago koje će decenijama kasnije vlada predjednika Carlosa Menema procijeniti na 300 miliona dolara. Ekspert Jorge Camaras je u svojoj knjizi utvrdio da je blago uključivalo zlatne poluge, milione dolara, dionice raznih preduzeća i drago kamenje, kao i umjetnička djela koja je maršal Hermann Goering pokrao iz evropskih muzeja i zbirki. Tvrdi se također da su Perón i njegova supruga Evu Duarte imali račune u Švicarskoj u kojima je bio položen dio tog novca.

U knjizi Hrvatska pod Ante Pavelićem (2014), historičar Robert B. McCormick ističe da je Pavelić tokom rata uspio preusmjeriti milione u Švicarsku i spominje izvještaj CIA-e prema kojem je u posljednjim danima rata, uz pomoć Hitlera, poslao avionom u Austriju 12 kutija punih zlata i dragulja.

Međutim, Pavelićev kraj u Argentini počinje 11. aprila 1957. Tog dana dobio je metak na putu ka svojoj kući u El Palomaru, a njegovo ime i njegova prisutnost u Argentini ponovno su izazvali neželjenu reputaciju. Neko se vrijeme skrivao u mjestu Chaco a onda je otputovao u Španiju gdje je i umro, u Njemačkoj bolnici na periferiji Madrida, u noći 28. decembra 1959. godine. Pokopan je na madridskom groblju San Isidro, gdje je i danas. U političkoj oporuci za svoje je nasljednike imenovao trojicu ustaša koji su živjeli u Argentini.

Relativno miran život sa porodicom koja je stigla u Argentinu prije njega prekinut je kada je u njega pucao a zatim ga i ranio, navodno Crnogorac Blagoje Jovović. “Ušao je na nogama i rekao Pogodili su me“, prisjetila se njegova kći Višnja u razgovoru za španski dnevnik El Pais. Nije poznato ko je pokušao atentat. Nagađa se da su to bili agenti koje je poslao Josip Broz Tito. Višnja je to negirala. “Srbi su tražili njegovo izručenje, htjeli su ga živog” i tvrdila do smrti da su to uradili Pavelićevi sunarodnjaci koji su preuzeli kontrolu nad hrvatskom emigracijom.

Porodica Pavelić je u Buenos Airesu provela jedno desetljeće. Pavelić je pokrenuo građevinsku firmu. Imao je i tkalački stan i farmu kokoši. Nakon napada potajno je organizovao svoj odlazak u Španiju. Iz Madrida mu je hrvatski svećenik dojavio da je tadašnji španski premijer Fernando María Castiella dao zeleno svjetlo za Pavelićev dolazak s jednim uvjetom: “Tražite od njih samo jednu stvar, oče: diskrecija.” U Madridu su Pavelići unajmili stan.

Pavelić je posljednje dvije godine života proveo kao miran starac, šetajući Madridom. Na jednoj od fotografija koje je njegova kćer dala El Paísu uslikan je sa šeširom i dugim crnim kaputom. Lice mu je postalo vrlo staro, mišići na licu su mu olabavljeni i izgleda bezopasno; ne hladno, diktatorskog pogleda na fotografijama iz četrdesetih. Također, pustio je brkove. Ipak je zadržao dvije svoje najkarakterističnije osobine: velike, guste obrve i ogromne uši, čije su resice visile poput odrezaka.

Pavelić je sa suprugom i dvoje djece živio u Madridu dvije godine, od vremena kad su stigli 1957. do smrti. Višnja je voljela fotografiju i voljela se fotografirati na žizletima. U jednom od njih pozira u Santa Poli, na obali Sredozemlja. Visnja se opušteno smiješi. Velimir, njen brat, ima formalan izraz. Maria, njena majka, nosi sunčane naočale. Njen je suprug pod obodom šešira.

Kada je umro, u dobi od 70 godina, novinska je agencija kratko izvijestila da je sahranjen u Madridu na groblju San Isidro, “tokom pogrebne ceremonije u najstrožoj privatnosti” i kratko dodala da je“dr. Ante Pavelić bio šef hrvatske države tokom Drugog svjetskog rata “. List Abc je stavio smrtovnicu na kraj stranice, ispod odjeljka u kojoj su objavljene vijesti o vjenčanju i prijedlozi za neke igre za djecu.

Četrnaest godina nakon bijega iz Zagreba nastala je fotografija na kojoj se vidi Pavelić sa porodicom kako sjede u hladu borova, a njihov Volkswagen Buba parkiran je kraj ceste. Vjerovatno je snimljena tokom posljednjeg izleta koji su napravili s ocem 1959. godine, posjeti tada tek otvorenoj Dolini palih. Pavelić, sa šeširom od kojeg se ne odvaja, izgleda slabo, oborenih ramena i s pogledom u daljinu. Podsjeća na Vita Corleonea u Kumu, prije nego što je umro.

Kad je umro, Marija, Višnja i Velimir ostali su sami. Godine 1961. uselili su se u stan u kojem će provesti ostatak svog života. Maríja, majka, kuhala je, šivala i brinula se o kući. Umrla je 1984. Velimir je svirao violinu i provodio sate čitajući knjige o filozofiji i političkoj povijesti, pišući aforizme i paleći cigarete jednu za drugom. Umro je od raka pluća 1998. Kuća je bila u područjuu blizini stadiona Santiago Bernabéu. Višnja nikada nije pogledala niti jednu utakmicu slavnog tima.

Višnja je insistirala da njen otac nije bio “ni nacista ni fašista“, već nacionalista koji se borio “za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma”. Nije pokazivala ni najmanji osjećaj krivnje. Nije izgledala cinično. Izgledala je zaslijepljeno. Ona je novinarima dala posljednju fotografiju svog oca.

Tijelo diktatora u njemačkoj bolnici u Madridu, ležalo je pokriveno na krevetu s buketom cvijeća na nogama. Ukočenost je već dohvatila čeljusti, na obraze, vidjela se na nosu, a one zloslutne crne obrve, te ogromne uši, i dalje su bile tanmo. Iznad uzglavlja je bilo raspelo, a na bočnim stranama dvije upaljene svijeće.

Na najstarijem groblju u Madridu, San Isidro podignutom 1811 danas su pokopana dva diktatora. Prvi je general Fulgencio Batista, bivši predsjednik Kube, koji je otokom vladao od 1952. godine dok ga nije svrgnuo Fidel Castro 1959. Batista je pokopan sa suprugom i sinom pod nadgrobnim spomenikom bez ikakvog drugog ukrasa osim zelenog grma šimšira. Prema jednoj verziji, diktator Francisco Franco je prvih dana 1959. godine Batisti uskratio politički azil, ali kasnije mu je ipak dao vizu. Batista se nastanio u Estorilu, u Portugalu diktatora Salazara, a onda je došao u Španiju.

U drugom dijelu San Isidra nalazi se grob Ante Pavelića. Od svih grobova stranih diktatora u Madridu, Pavelićev je najposjećeniji, na njemu često nostalgični fašisti. "Najmanje dvoje ljudi dođe dnevno", kažu na groblju.“Jednom su neki ljudi rekli da je ovdje pola njihovog tijela, a druga polovica u njihovoj zemlji. Drugi put je žena došla kao na hodočašće i kada je stigla srušila se i morali smo zvati liječnika“, dodaju.