“Dođite da vidite, ne mogu most da pređu, a tol’ka sila”, šeretski se smiješio Senad, moj školski drug. “Ko? O čemu pričaš?”, uglas upitasmo. “One američke grdosije.” I dalje mi nije bilo jasno. “O čemu ti to?”, upitah. “Tenkovi, toliko su široki i teški da ne mogu preko mosta”, odgovori Senad.

Istrčao sam iz hola školske zgrade, stotinjak metara prema mostu na ulazu u Solun, koji je vodio prema selima s desne strane Krivaje. Mrzio sam rat i gotovo sve što je imalo veze s ratom, ali na neki čudan način još mi nije bilo mrsko pogledati posljednje primjerke savremenog oružja. Gledao bih moskovski defile nekadašnje Crvene armije, centralni događaj u Rusiji koji bi Rusi satima prenosili, a snimci na ostalim televizijama bi kružili i danima nakon Devetomajske parade.

Nisam bio jedini, pored mosta je stajala povelika grupa ljudi, mještana, starih, mladih, djece, učenika srednje škole... Ispred nas ogromna dva tenka. Na oba oznaka IFOR, a okolo njih vojnici s američkim zastavama na rukavima uniformi. Vojnik, visok, korpulentan Afroamerikanac, sa šljemom na glavi, vikao je prema vojniku na kupoli tenka. Nisam razumio šta mu govori. Potom se grdosija spustila pored mosta, krenuvši uzvodno, ostavljajući gusjenički trag usječen na livadi. Tenk se okrenuo nalijevo, stao na minut ili dva, a onda je sve zagrmjelo... Vrištale su te tone gvožđa, čini mi se da se čulo i na vrh Konjuha...

“Ima sigurno dvije hiljade konja, ’vako nešto nisam vidio u JNA”, komentirao je jedan od posmatrača, stariji čovjek s francuzicom. “Pa nisu džaba svjetska sila broj jedan”, dodade čovjek do njega.

Vojnik koji je davao komande sada se spustio do obale Krivaje, uzvikujući “That right, finally!”, očito zadovoljan učinjenim. Tenk je, ondje gdje je rijeka bila šira i očito plića, možda pedesetak metara od mosta, prešao brze vode Krivaje. Drugi tenk ga je slijedio.

“Kad ne možeš preko mosta, možeš ga zaobići. Moćno, nema šta, izgledaju ti Ameri, moćno...”, govorio je mladić do mene.

Trajalo je to možda i pola sata, tako da sam u povratku upao na sami kraj časa nesvjestan kako je vrijeme brzo proletjelo. “Izvinite što kasnim”, rekoh. Profesor historije Pašaga prijekorno me pogleda. Živio je u mom komšiluku. Družio sam se s njegovim sinovima. Znao me od momenta, čini mi se, kada sam i prohodao. “Gdje si bio?”, upita profesor. “Na času historije!”, odgovorih. “Ti to mene zezaš”, začuđeno upita profesor. “Ne!”, rekoh odlučno. “Bio sam na času historije koja se upravo ispisuje”, dodah.

Nasmijao se na moju dosjetku Pašaga. “Je l' hmm?”, vrtio je glavom lijevo-desno. “Ako tako posmatraš, moj Kulo, sve je ovo historija! Znaš li šta je Churchill rekao na tu temu”, upita. Slegnuh ramenima. “Rekao je da ovi naši prostori proizvode više historije nego je mogu apsorbirati! To ti je iz njihovog ugla. Engleskog. Kolonijalnog. Ja bih dodao, nijedna kriza u Evropi ne prođe a da ne dotakne nas! Mi smo na razmeđu svjetova. Interesi velikih sila... Sve se ovdje sudara. Ovdje je bila i granica Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, Osmanske Imperije i one Evrope što je 1492. godine protjerala muslimane i Jevreje... Ovdje je pobijeđen fašizam ili smo barem tako mislili... Konačno, na obroncima ovih planina slomljen je i velikosrpski i velikohrvatski projekt uništenja i podjele ove zemlje. Mi tome svjedočimo. Ali ne znaju oni. Ovo nije plodno tlo za isključivost. Oduvijek smo pozvani da branimo taj princip – da svako bude svoj na svome, ma kako se zvao i kako vjerovao. To ti je naša sudba! Bosna je pokazni poligon, ovdje se reflektiraju složeni odnosi u Evropi. A opet, Evropa je ključ za svijet. I Prvi i Drugi svjetski rat... Hladni rat... sve je počelo i završilo u Evropi...”, završavao je profesor odmahujući rukom kao da je odjednom bio umoran od objašnjavanja. “Nemoj više kasniti! Ovo ti je žuti karton!”, strogim glasom mi se obrati, “A sad, vratimo se na period prije pojave neprijateljstava širokih razmjera, na prahistoriju...”

II

Pogledao sam kroz prozorsko okno, na kojem je, umjesto stakla, stajalo ono što smo zvali armiranim najlonom, s natpisom UNHCR. Prolijetale su snježne pahuljice, blago, isuviše sporo, kao da je kadar iz nekog romantičnog filma. Mogao bih ih jasno uhvatiti i pratiti pogledom sve dok se ne spuste na zemlju ili asfalt nasuprot kuće. Zabijelile su se padine prema Romaniji.

Nije bilo struje. Nije bilo ni bitno! Bilo je dovoljno svjetlosti, dovoljno je toplo bila unutra. Osjećao sam neku vrstu spokoja, mogao bih satima gledati kako lagahno padaju pahulje. Bosna je u miru! Bez granatiranja! Zakopane su ratne sjekire, oruđa i oružja su zamrla – pa makar na čas, pa koliko trajalo da trajalo. Nisu više pristizali svakodnevni izvještaji s ratišta diljem zemlje, o poginulim, ranjenim, protjeranim, zatvorenim, o razaranju... Bosna i Hercegovina je preživjela. S ožiljcima. S ranama. S traumama... Ali živi! Živi ova divna zemlja i svakim danom je sve jača i ljepša. Navikavamo se još na mir. Nek’ ostane zapisano! Sretna Nova 1996. godina! 

III

“Četnici se povlače, sve sa sobom nose. Može se golim okom vidjeti. Luke (Olovske op. a.) se prazne. Otvara se za koji dan cesta prema Tuzli”, govorio je usplahireno Sanel, moj drug. “Ma daj. Ti to ko gled’o?”, upita ga Din. “Jesam. Iznad pilane, svojim očima”, tvrdio je Sanel. “Daj, majke ti”, i dalje je bio nepovjerljiv Din. “Ako ne vjerujete, sad da idemo”, okrenuo se Sanel prema meni. “Od tvoje kuće do Jelika smo za pola sata! Gremo?”, upita. “Gremo”, potvrdismo u isti glas Din i ja.

Bilo je možda dva sata pred zalazak sunca. Prošli smo monumentalnu zgradu Doma zdravlja, sada jednu veliku i napuštenu ruševinu, spustili se prečicom kod kuće hodže Hazima, da bismo izašli na glavnu cestu, koja vodi na Karagino Polje.

“A da skrenemo kod Semiza, pa uz rijeku”, predložih. “Rat je završio, neće te niko gađati!”, pogledao me s čuđenjem Sanel. “Doduše, možda u tvojoj glavi još uvijek nije”, reče mi. “Možda si u pravu, al’ sigurnije je izbjeći bilo kakav rizik. Koga su zmije ujedale, i guštera se boji!”, odgovorih mu. “Gdje si prvoborac, nisam te prepoznao. Nego, ti se okreni nazad, Din i ja ćemo dalje”, govorio je Sanel.

Nisam mogao nazad. Ispao bih kukavica, mada mi je srce lupalo sve jače i jače kako smo se približavali pilani, potom Jeliku, do nekidan prvoj liniji.

Rovovi su bili prazni. Ušli smo u tranšeje. Tristotinjak metara od nas u kamion žute boje utovarivali su namještaj iz kuće. Bili su u maskirnim uniformama. Četiri agresorska vojnika. Mogli su nas primijetiti. Nije bilo nikoga u blizini. Kao da nisu marili. Nisu se obazirali. Činilo mi se da što prije žele završiti, utovariti ono po šta su došli i otići.

U meni su se rojila pitanja. Šta ako krenu ovamo? Šta ako neko zapuca (mada nisam primjećivao oružje)? Bilo me strah. Gotovo četrdeset mjeseci su s ovih padina sijali smrt. Smrt se zvala Beka Ravan, Brda, Drecelj, sve one znane i neznane kote na kojima je bila ukopana artiljerija.

“Hajmo odavde, da ne završimo ko u Remarquevom romanu Na zapadu ništa novo”, rekoh. “Kako, bolan, šta pričaš?”, upita Sanel. “Glavni lik poginuo je u danu kada je potpisano primirje”, reče mu Din.

Počelo se smračivati. Još su samo sjene bile na obzorju. Krenuli smo nazad. Sanel je govorio istinu. Povlačili su se. Kući smo došli nešto poslije pet. Dočekala nas je Sanelova sestra u društvu moje mame. Obje su bile vidno uznemirene. I prije nego smo stigli išta progovoriti, Sanelova sestra počela je vikati na njega: “Starci će svisnuti, budalo jedna! Tražimo te posvuda, sve smo nadigli. Rekli su da si otišao prema pilani. Šta nam radiš? Jesi li ti normalan uopće?”

IV

“Ali, Nedžmija, još nije zvanično, ko zna šta je tamo, šta su ostavili, možda je sve minirano”, govorio je rođak Nihad. “Povukli su se. To mi je dovoljno. Moram u Petroviće. Ne mogu više čekati, to je moje, ondje sam rođen, kako ne razumiješ”, govorio je djed. Nihad je klimnuo glavom. “Samo ću te ovaj put poslušati”, reče mu.

Sjeli smo u auto, prošli Pilanu, Jelik, Olovske Luke i Bjeliš te skrenuli ka cesti što je vodila ka kanjonu kroz koji je protjecala Stupčanica. Došli smo do Čuda, nekadašnjeg sela, u kojem su živjeli i Bošnjaci i Srbi. Sada je bilo sablasno prazno. Bez ljudi. Bez stoke. Bez života. Na izlazu iz Čuda, na krivini, put je bio gotovo u prekidu. Bujica je odnijela dobar dio asfalta. Moralo se vješto manevrirati, prići autom skroz uz ivicu provalije.

“A da se vratimo”, predloži Nihad. “Molim te, sad kad smo ovako blizu, ja mogu nastaviti pješke ako ne možeš dalje, a vi me sačekajte”, reče djed. “Ne dolazi u obzir”, usprotivio se odlučno Nihad. “Samo ću vas zamoliti da sad izađete, dok zaobiđem ovu rupu”, dodade. Potom je, mic po mic, prešao opasnu dionicu puta.

Ponovo smo sjeli u auto. Stigli smo u Petroviće oko deset sati. Ili, bolje rečeno, u ono što je ostalo od Petrovića. Nigdje nije bilo niti jednog objekta. Ni kuća, ni štala... ni žive duše. Samo su sunčano vrijeme i proljeće, što je “kasnilo” u ove krajeve, koji su na 800 metara nadmorske visine, davalo nekakav kontrast, neku živost, ljepotu, nekakav puls što te tjera da uživaš u ovom krajoliku zelenih livada, visokih šuma nakićenih uz Stupčanice, u kao naslikanom plavetnilu neba, širine što se pružala nadohvat ruke, da uživaš u svemu onome što me veselilo u djetinjstvu...

Sve je ono lijepo odjednom bilo tu, izviralo je iz mog sjećanja, potiskujući zbilju, ovu ružnoću ljudskog djelovanja ili nedjela, ovu sramotu onih koji su se pozivali na čojstvo i junaštvo, dok smo stajali na zgarištu kuće djedove sestre Fatime, ovdje gdje su nekada bili i kuća, i prodavnica, i pomoćni objekti, i ljudi, i graja dječija, i kahva, i razgovor... Sada je bilo crnilo, odgoretina, velika crna mrlja... A opet, udisao sam svjež zrak, bili smo tu, vratili smo se i, znao sam, obnovit ćemo po sjećanju ono što smo imali, da bude još veće i ljepše, obnovit ćemo, vratiti se, živjeti svoje živote u inat dušmanima...