Bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država, William Montgomery, tvrdi da je glavna prijetnja miru na Balkanu premijer Kosova Aljbin Kurti. Montgomery u autorskom tekstu za Tanjug tvrdi  da pisanje CNN-a i New York Timesa u kojima se iznosi uglavnom negativno mišljenje o Srbiji ohrabruju svi oni koji se zalažu za Kosovo, jer to pomjera problem sa Kurtijevog ponašanja i usmjerava ga na Srbiju.

Redovi koji slijede Montgomeryjev su komentar u cijelosti.

Sada je 28 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i 24 godine od završetka NATO bombardovanja u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji.

Osnovni ishod borbi, sporazuma koji su okončali borbe i rezultirajuća zapadna politika bilo je stvaranje dvije potpuno propale države: Bosne i Hercegovine i Kosova.

U osnovi oba slučaja je nepokolebljiva odlučnost zapadnih zemalja da uspostave funkcionalna multietnička društva u svakoj. To je u stvari glavni politički cilj EU i SAD u ovom regionu.

Problem je što je nasilje koje je učinjeno u oba slučaja bilo tako užasno i traumatizirajuće da insistiranje na ovom pristupu nije uspjelo.

U stvari, etnički odnosi na Kosovu i u Bosni i Hercegovini su u suštini loši sada kao što su bili prije 30 godina.

Postoji stara bugarska izreka: "Došli smo do samog dna, ali još kopamo!".

Nažalost, ovo upravo ilustruje pristup Zapada i njegovih raznih izaslanika i ambasadora.

EU se pridržava svog pristupa "meke moći", očigledno još uvijek vjerujući da će potencijalno članstvo u EU negdje u slijedećem vijeku dovesti do ispunjenja njenih zahtjeva sada.

Glavna prijetnja miru na Balkanu sada je Kurti. Njegova najveća želja je da se Srbija dovoljno isprovocira da pošalje vojnu silu na Kosovo.

Dok EU i SAD vide provokacije i prepoznaju opasnost, izgledaju paralizirane i nesposobne da učine bilo šta da to zaustave. Ovo je očigledna slabost politike SAD/EU.

Umjesto da shvati da Zapad treba da smisli neke različite pristupe politici, on se iznova vraća na verzije svog osnovnog, neizvodljivog pristupa. Krajnji rezultat je da Balkan ostaje nestabilno područje sa veoma visokim potencijalom za nasilje.

Od NATO bombardovanja 1999. istraživanja javnog mnjenja u Srbiji dosljedno prikazuju Rusiju kao najpopularniju zemlju, a SAD kao jednu od najnepopularnijih. Ta činjenica nije spriječila SAD da veoma dobro rade sa Srbijom dvije ili više decenija. To sada ne bi trebalo da je zaustavi.

Ima onih u SAD, kao što se vidi u člancima New York Timesa, a sada čak i CNN-a, koji zauzimaju pojednostavljeno, negativno mišljenje o Srbiji.

Ovo snažno ohrabruju svi oni koji se zalažu za Kosovo, jer to pomjera problem sa Kurtijevog ponašanja i usmjerava ga na Srbiju.

Ono što je zaista interesantno je oživljeno interesovanje za Pokret nesvrstanih u čijem stvaranju je pomogao Tito. U mnogim zemljama raste nostalgija za tim, a čini se da sadašnja vlada pokušava da usvoji politiku koja favorizuje taj pristup. S obzirom na intenzitet osjećanja zbog ukrajinsko-ruskog rata, ovo je razbjesnilo mnoge ljude na Zapadu koji imaju pristup "Ti si sa mnom ili protiv mene".

Razumijem i takođe razumijem da Srbija plaća cijenu za svoj stav. Sve što mogu da kažem je da je vaša vlada u izuzetno teškoj situaciji i želim joj puno sreće u tome.