U izdavačkoj kući “Fraktura” u Zagrebu, vlasnika Seida Serdarevića, svjetlo dana ugledao je novi roman hrvatskog iredentiste u Bosni i Hercegovini, pisca Josipa Mlakića. Roman Na Vrbasu tekija predstavljan je godinama unatrag, u dijelovima, i to ni više ni manje nego u temeljnoj ili krovnoj (zavisi od ugla gledanja) hrvatskoj naučnoj instituciji – u časopisu Forum, koji izdaje HAZU, a uređuje hrvatski historičar književnosti Krešimir Nemec. Inače, Nemec ima istančan osjećaj za “turski grijeh” bošnjačkog stanovništva preko Save. Naime, vjerovatno su mu rasle univerzitetske zazubice kada je objavljivao islamofobne dijelove Mlakićeva romana u kojima se Bošnjaci muslimani opisuju kao ubice djece, piromani, koljači, lopovi, bezumno divlje pleme koje bez ikakvog povoda ubija dobre i pobožne katolike.

“Gorih Turaka od ovih vaših nema nigdje”, zavapit će Mlakićev lik, odnosno pripovjedno Ja, u trenutku kada opisuje pokolje nevinih kršćana. Ako bismo konsultirali Mlakićev roman, jedini “fini” Turci jesu notorni Omer-paša Latas i Dželaludin-paša, dvojac koji je u bošnjačkom narodu upamćen po zulumu. Zato ih Mlakić neskriveno i zagovara. Štaviše, ističe u svojim intervjuima da Turci nisu bili ti koji su vršili odmazde prema katolicima, već domaće “tursko” stanovništvo. Odnosno, Bošnjacima se odjednom skida “turski grijeh” te je novum inauguracija transhistorijskog “bošnjačkog grijeha”. Turci nisu bili zli, oni su osvajači koji su vladali, krivi su, dakle, “domaći Turci” – Bošnjaci.

Roman je u Hrvatskoj na sva zvona najavljivan kao veliko djelo koje krasi spisateljsko umijeće Ive Andrića, štaviše, raspisala se “kuka i motika” da je Mlakić dostojan svog velikog uzora Andrića, a da je ustvari u pripremi djela prošao sav onaj istraživački put koji je Andrić prošao po jajačkim samostanima, čitajući među ostalim i Krvavu knjigu (1869) fra Ante Kneževića, u kojoj se opisuje muslimanski zulum nad katolicima. Mlakiću je Knežević bitan, ne samo zato što je bio vrlo pedantan i ostrašćen u ispisivanju iracionalne mržnje prema muslimanima već i zato što Hrvatima ide na džigericu to da se Bošnjaci često pozivaju na Kneževićeve citate kada opisuju kontinuitet historijskog imena Bošnjak.

“Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, 'Jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime’. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja”, pisao je fra Knežević u četvrtom svesku Bosanskog prijatelja 1870. godine, od čega se Josipu Mlakiću diže kosa na glavi pa Bošnjake ciljano naziva “domaćim Turcima”. Podsvijest je zeznuta alatka nečiste savjesti pa je Mlakić morao prizvati nobelovca Ivu da mu kroz vremensku književnu mašinu verificira “Bosnu kao zemlju mržnje i straha”.

No, ovdje je manje bitan velikohrvatski šovinizam u ideološki motiviranom djelu koliko je zanimljiva književno-kritička recepcija koja ga prati, kao i promotivni intervjui koje Mlakić daje za hrvatske medije, a u kojima je nevjerne Tome među bosanskim Hrvatima imenovao “Alijinim Hrvatima”. I ovdje je Mlakić neoriginalan jer je riječ samo o nacionalističkoj imitaciji pejorativnog naziva “Alijini Srbi” kojim su čašćeni bosanski Srbi koji su se usudili ostati među Bošnjacima, a ne emigrirati na okolna sarajevska brda i snajperati po civilima. Po Mlakiću je prvak “Alijinih Hrvata” Željko Komšić. No, bitno mu je da istakne da od “Alijinih Hrvata” treba izostaviti tri imena: Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića i Željka Ivankovića. Bingo! Mlakić napokon otkriva tri imena koja predstavljaju njegove duhovne očeve iz bosanskog provinicijata Reda male braće od nesvete mržnje.

Do koje mjere je eskalirao povampireni nacionalizam, koji iz historijske čitanke želi kidati čitave stranice pamćenja, govori i Mlakićeva izjava da su „Alijini Hrvati vodili računa o isključivo vlastitim interesima te bili opsesivno fokusirani na lik Tuđmana“. Pa nisu li upravo Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović, uz Ivu Komšića, Ivana Kordića i Milu Stojića, autori Otvorenog pisma Franji Tuđmanu, datiranog na sv. Tri kralja, 6. januara 1992. godine – pisma zbog kojega su u medijima Tuđmanovog režima proglašeni maltene izdajnicima. U to vrijeme Mlakić je već isprobavao uniformu bojovnika HVO-a, a od tada do nedavno i Jergović i Lovrenović su ispisali bezbroj komentara o Tuđmanovoj negativnoj ulozi prema Bosni i Hercegovini. Danas im Mlakić skida „crkvenu anatemu“ i odriješuje krivnje po optužnici koja glasi: „Alijini Hrvati“. Status Ive Komšića, Mile Stojića i Ivana Kordića nije nam poznat, ali pretpostavljamo da je anatema i dalje validna.

Ipak smo zahvalni Mlakiću na njegovim generalizirajućim ocjenama da su među Bošnjacima svi isti. On u svojim obraćanjima hrvatskoj javnosti otkriva ono što odavno znamo – u percepciji hrvatske i srpske politike ne postoji razlika između bošnjačke desnice i ljevice. Štaviše, za Hrvate, prema Mlakiću, svi su oni unitaristi, a ljevica je čak gora od desnice jer krade hrvatske pozicije. Mlakić otkriva hrvatsko gledište i doslovno izgovora da je SDP BiH bošnjačka nacionalistička stranka koja je desnija od SDA. Odnosno, “Alijini Hrvati” najgori su Turci među svim “domaćim Turcima”, a Željko Komšić se prezentira kao patent SDP-a.

Kada se spozna ovakva vrsta posmatranja probosanske političke scene, ustvari se razotkriva sva jalovost, štetnost i samodestruktivnost međubošnjačkih stranačkih sukoba. Naravno, svemu navedenom je neposredni povod aktuelnost izmjena Izbornog zakona u BiH, ali ono što se mora primijetiti jeste da bi hrvatski intelektualci, čak da i Hrvati politički dobiju sve o čemu maštaju, i dalje posmatrali Bošnjake s jedne šovinističke i rasističke visine, smatrajući ih manje vrijednima, zaostalima, kao narod s fatalnom manom koji je nedostojan svakog oblika ravnopravnog dijaloga. Zapravo, ovdje se ne zagovara dijalog, ovdje je posrijedi supremacističko mišljenje da bi Bošnjaci trebali prihvatiti sve što im Mala braća serviraju.

Zatim se javio i zlatomisnik Male braće od nesvete mržnje, glavom i bradom Miljenko Jergović u ulozi glorifikatora Mlakićeva romana i teoretičara bosanske zbilje u kojoj, po njemu, Hrvati potpuno nestaju posebno iz srednje Bosne, koja je jedina Bosna koju ovaj Lovrenovićev učenik prepoznaje. Zapravo, Mala braća su se igrala. Lovrenović je u ulozi fra Ivana Jukića, Jergović u ulozi fra Ante Kneževića, Željko Ivanković u ulozi fra Matije Divkovića, a Mlakić je još uvijek kalfa koja prima preporuke. Pritom sva četvorica sanjaju da ih historija pamti u kvalitativnom rangu Ive Andrića. Ne znamo samo šta je tačno uloga izdavača Mlakićeva romana Seida Serdarevića. Vjerovatno bi mu Mlakić dao počasnu titulu Omer-paše Latasa i Orden transcendiranog Domaćeg Turčina.

Pritom Jergovićeva kuknjava o nestanku Hrvata iz Bosne, time i nestanku književnosti hrvatskog naroda u Bosni, ima i jasnu PR strategiju. Naime, Jergović je jako dobar prodavač i romana i bosanske magle. Javnosti zato sugerira da su Mlakić i on neka vrsta posljednjih Mohikanaca, izumirućeg naroda, zadnji primjerci koji ispisuju posljednje stranice svojih ljetopisa. Jergović zato s Malom braćom organizira neku vrstu šamanskog zazivanja predaka iz kosturnica franjevačkih samostana. Specijalni gost na šamanskom sijelu po hrvatskim medijima jeste skelet fra Ive Andrića. Zna Jergović dobro šta se prodaje po kioscima i sajmovima knjiga. Uostalom, prelaskom pod medijski kišobran „Večernjeg lista“ Jergović se radikalno odmiče od „Alijinih Hrvata“ i od Bošnjaka muslimana na kojima je u nekom čudnom sadomazohističkom odnosu izgradio svoju karijeru, ali i od zmijske košuljice regionalnog pisca.

O, da, Jergović je jedno vrijeme pokušavao usred Beograda uzjahati na tron najvećeg južnoslavenskog pisca, odnosno ex-jugoslavenskog. Tada mu nije bio uzor Ivo Andrić, tada je na sva usta glorificirao djelo srpskog nacionalnog pisca Miloša Crnjanskog. Ivo Andrić mu dođe kao neka vrst prelazne faze prema ulozi Miroslava Krleže. Pretpostavljamo da je već našao i svojeg Enesa Čengića da mu zapiše memoare. Nadamo se samo da kao kandidat neće proći mladi pjesnik Almin Kaplan. Bilo bi šteta da talent potroši na zapisničarstvo. Bilo bi zanimljivo da mu u memoare uđe i intervju koji je dao Romanu Bolkoviću nakon izlaska iz Sarajeva pod opsadom. U njemu se može čuti kako zvuče "nemiri" i "ex ponto" mladog "Alijinog Hrvata".

Dakle, kad već nestaju, kako kažu, Mala braća su odlučila i ponešto zaraditi. Ko će čekati na ulazak u hrvatski raj, u mantiju Reda male braće stane vreća dukata. “Alijini Hrvati” su valjda već namireni “Judinim škudama”.