Kasna je jesen. Na Boderištu smo. Blato u našem rovu više nije onako žitko: nakon nekoliko lijepih i sunčanih dana, stezalo se i u debelom sloju lijepilo za obuću. Svaki korak iziskivao je dodatni napor, što je izmučene i umorne vojnike činilo još nervoznijim.

Jesen je ovdje u Posavini kratka, vrlo rano dolaze prvi mrazevi najavljujući zimu. Ponekad je suha, bez velikog snijega, ali s niskim minusima. Iako je posavska ravnica zimi nemilosrdna, svi smo za nju bili koliko-toliko spremni. Temperature se ovdje noću naglo spuštaju, a vjetrovi sa sjevera postaju žestoki. Ako budete izloženi njihovom šibanju, za čas vam na licu ostaje trag kao da vas je neko šamarao.

Upravo su nam podijelili hranu. Ranije nego inače. Čorba s krompirom i pokojim komadićem mesa te jedna tanka šnita hljeba. Niko se ne žali, svi znamo u kakvoj smo situaciji. Trenutno ratujemo, odnosno branimo se na tri fronta. Ratujemo protiv takozvane Vojske Republike srpske, Hrvatskog vijeća odbrane i protiv izdajničkih jedinica Fikreta Abdića u Krajini. Svi smo svjesni u kakvoj su nam situaciji i država i narod pa nam je hrana na nekom trećem mjestu. Taman je koliko god se dobije, da nismo gladni i da možemo dalje.

Sjedimo na klupama napravljenim od grubo tesanih greda koje nam služe kao oslonac za grudobran rova. Dobro nam dođu, mokre i blatne noge su nam, barem dok sjedimo, na suhom, a to je u rovu za kišnog vremena pravi luksuz. Šutke jedemo, niko ne progovara.

Jutros smo odbili žestoki napad. Poginula su dva borca iz Tuzle, a trojica teže ranjenih prebačeni su u ratnu bolnicu u Brku. Ismet i Hare bili su lakše ranjeni, ostali su nakon previjanja na svojim položajima.

Razgledam okolo. Vidim nekoliko novih vojnika. Stigli su s momcima koji su dijelili hranu. Rekoše da su iz Srebrenika, manevarska četa policije.

Okrećem se često da pogledam preko grudobrana. Na srpskim položajima ništa se ne događa. Mirno je i neobično tiho.

Tridesetak metara od naših rovova, na malom uzvišenju, nalazilo se neko polomljeno stablo. Pod njim je ležao mrtav četnik. U njihovom jutrošnjem napadu smrtno pogođen pao je na leđa, a ruka mu se podvukla pod glavu pa je izgledalo kao da se pod stablom odmara.

Već je 11 sati. Oblačno je, sprema se kiša.

Iznenada se oblaci rastvoriše, a zraka sunca obasja prostor između rovova. Pa se poče, poput traga velikog reflektora, pomicati ka srpskim rovovima. Prešla je preko livade, pa preko mrtvog četnika i nestala u šikari nadomak njihovih rovova.

Iznenada dođoše huk granate, a zatim i jak prasak detonacije. Mladić preko puta trgnuo se i skočio. Iz ruku su mu ispali i hrana i kašika. Imao je neki unezvijereni pogled, nešto potpuno drugačije od straha. “Hop, polahko, momak, ovo je tek zagrijavanje”, viknu mu Osman. A onda ga očinski uze za ruku i posjede pored sebe na gredu.

Još dvije granate padoše blizu. 

Gledam prijeko, ka srpskim rovovima. Vidim siluete. Mnogo ih je. Sigurno se pripremaju za novi pješadijski napad.

Trenutak poslije svuda oko nas pljuštale su granate. Od siline udara zemlja s grudobrana padala je po nama. Jedna granata udarila je posve blizu, tako da se cijeli rov urušio i zatrpao trojicu vojnika na ulazu u zemunicu.

Brzo smo priskočili i počeli otkopavati. Svu trojicu smo spasili, a jednom od njih jezik se bio “presvratio” i počeo se gušiti. Pri urušavanju mu se glava zabila u blato tako da se jadnik umalo ugušio.

Srpska baražna topovska vatra svom je silinom udarala po našim položajima.

Provirio sam opet preko grudobrana. Jedna agresorska grupa veličine voda kretala se prema nama, a druga je napredovala iz smjera šikare. Povlačio sam se u rov, a tridesetak metara dalje granata je tresnula pravo u njega. Komadi ljudskog mesa letjeli su na sve strane, nečija šaka pala je tačno pred mladog vojnika iz Srebrenika koji je bio uz mene. Gledao je u nju potpuno prestravljen. Osman, sav u mulju i blatu, sagnuo se, zgrabio šaku i bacio je preko grudobrana, a ja sam ga uhvatio za šiju i žestoko prodrmao: “Momče, priberi se, inače nikada nećeš otići odavde. Spremite se, četnici dolaze.”

Sada su već bili kod onog mrtvog četnika koji je ležao pod drvetom. Otpočela je žestoka pucnjava, a dolina je proključala mnogo žešće i jače nego u jutrošnjem napadu.

Momak do mene, potpuno van sebe, sa suznim očima, puca na sve strane. Ako preživi ovo vatreno krštenje, možda preživi i rat.

Oko naših glava sada fijuču agresorski meci. Jedan od naših nijemo se stropoštao u rov. Began je skočio i podigao ga uz zid tranšeje. Bio je pogođen u rame i vrat. Brzo su ga previli usred pucnjave i stavili na hrpu zemlje pokraj ulaza u zemunicu.

Mirzina strojnica štekće bez prestanka bljujući vrelo olovo ispred sebe. Smrt hara bojištem. U strašnoj puščanoj vatri agresorski vojnici padaju kao snoplje, ali ne posustaju. Već im raspoznajemo lica, a uši nam paraju njihovi strašni urlici dok uz psovke i neke nerazumljive krike jurišaju u smrt.

U naše rovove padaju prve ručne granate. Cijelo tijelo mi se naglo ohladilo, pritisak u glavi rastao je, a strah paralizirao ruke. A onda adrenalin udari u krv i proširi se tijelom kao neka spasonosna injekcija. Kao otriježnjen, zgrabio sam s grede dvije protuoklopne ručne granate i okrenuo se Osmanu: “Izvadi mi osigurače. Požuri.”

Osman je izvukao osigurače. Bacio sam jednu, pa odmah i drugu. Nekoliko sekundi kasnije strahovite dvije povezane detonacije odjeknuše poput udara groma ispred nas. Jauci agresorskih vojnika stopiše se s hukom i padanjem dijelova opreme i komada zemlje po nama.

Mirzin mitraljez sada je tukao i ispred nas i lijevo u odnosu na naš položaj. Zaustavili smo ih, ali su i dalje na sve načine pokušavali doći do naših rovova.

Ponovo je proključalo. Meci zvižde na sve strane. Novog momka nešto pogodi i zanese ustranu. Uspio sam se, pucajući, okrenuti. Iz vrata mu je šikljala krv dok su ga pokušali previti. Gledao je pravo u mene, nekim ukočenim pogledom. Okrenuo sam se i nastavio pucati.

Iza naših položaja začulo se: “Tekbir! Allahu ekber!” U pomoć stiže još jedna četa.

U rov dolijeće ručna granata. Eksplodirala je nedaleko od nas. Pogođen rafalom, četnik se bio stropoštao niz grudobran u tranšeju. Najvjerovatnije je bio ranjen, pa je u posljednjem momentu uspio baciti bombu prema nama.

Pojačanje koje nam je pristiglo bilo je previše za agresore, počeli su bezglavo bježati. Hamza i Osman upravo su osposobili strojnicu koja se načas zaglavila pa nastavili pucati na Ruse u povlačenju. Paljba je jenjavala, a onda se duž naših linija prolomio pobjedonosni poklič. Svi smo odahnuli.

Osman je čučnuo pored ranjenog momka. Okrenuo se ka nama i odmahnuo glavom. Uzeo je jaknu i prebacio preko njegove glave.

Sjeo sam i skinuo svoj šljem. Nešto me u prsima gušilo dok sam gledao te dječačke ruke kako vire ispod jakne kojom ga je Osman pokrio. Dvojica vojnika podigoše ga na nosila i odnesoše uskim putem iza tranšeje.

Teško vukući noge kroz blato, komandir čete dođe do naše tranšeje i bez uzbuđenja prozbori: “Vojnici, slušajte, Srbi bi do kraja dana mogli još jednom napasti, provjerite oružje i municiju, presušite puške i budite spremni za odbijanje napada.”

Niko ga nije ni pogledao. Niko ni glasa nije pustio. Počela je kiša.