U periodu od 1941. do 1945. bio je intendant pozorišta u Sarajevu, zatim radi u Zemljoradničkoj zadruzi u Gradačcu da bi ubrzo postao režiser i umjetnički rukovodilac Narod­nog pozorišta u Tuzli. Od 1954. radi u Narodnom kazalištu u Dub­rovniku, odakle prelazi za direktora drame u Banju Lu­ku. Ahmed Muradbegović penzioniran je 1960, kad je konačno preselio u Dubrov­n­ik.

“Bez sumnje ima svoj krug (svoj za­t­voreni krug) tema koje ga zanimaju. Psihološko jedin­st­vo Muradbegovićeva književnog djela, štoviše, nagla­še­no je prelijevanjem pojedinih motiva iz jednog njegovog tek­sta u drugi, iz pjesme u novelu, iz novele u dramu. Mo­tiv iz njegove (gotovo bih rekao: parnasovske) pjesme Elma sus­rest ćemo, bez i najmanje nijanse, u njegovoj noveli Raz­vratnik koja je u svoje vrijeme bila i predmet sudskog spo­ra; radnju i likove iz novele Mizantrop prenio je pisac u dramu Bijesno pseto, a sadržaj novele Lejla razradio je kas­nije u drami Na Božijem putu. Najviše priznanja ste­kao je svojim dramama, koje nisu bile samo nagrađivane De­mtrovom nagradom (Bijesno pseto) nego s vidnim us­pje­­hom prikazivane i na mnogim stranim scenama (u Italiji, Njemačkoj, Čehoslovačkoj), ali je najvrednije literarne re­zul­tat postigao, čini mi se, u noveli: tu je bio smireniji, uravnoteženiji, odmjereniji i stabilniji, literarno čistiji, jer na njegov izraz nije utjecao faktor scenske efektnosti. Nje­go­va lirika donosi nostalgična sjećanja na haremski život, mi­ni­jaturne detalj-sličice iz intimnog života žena, u kojima ima naivne senzualnosti i blage, gotovo bih rekao profi­nje­ne lascivnosti, a u njegovim novelama sve se to ponovo jav­­lja u složenijoj, punijoj slici obiteljskog života naših muslimana, neumjerenog kulta muškarca i (jednako neu­mje­rene) zapostavljenosti žene (...)

Sraz starog i novog, Evrope i Orijenta, tradicionalne mus­limanske aristokracije i njezine etike s ekspanzijom evrop­ske civilizacije i njezinim liberalnijim pogledima u erot­skim i vjersko-socijalnim odnosima – to je samo spo­ra­dičan momenat u Muradbegovićevu književnom opusu, a osjeća se ponajprije i ponajviše u drami Na Božijem putu. Međutim, za ovog pisca su najkarakterističnije one nje­go­ve novele i drame u kojima pojedina lica, kao pravi bala­des­k­ni junaci, nose u sebi zametak vlastite tragike (npr. novele Ro­bijaš i Razvratnik, te drama Bijesno pseto). Gradeći u tim i takvim radovima konflikte na konstrastima između du­še i svijeta, pojedinaca i sredine, Muradbegović je naj­bli­ži radikalnim ekspresionističkim tendencijama, ne sa­mo u stilskom postupku (potenciranom dinamičnošću ritma, na­petošću dikcije, konvulzivnošću rečenica u Robijašu, sko­kovitim dramatruškim postupkom u Bijesnom psetu, na­či­nom na koji se javlja smrt u Carskoj noći) nego i u knji­žev­nom shvaćanju uopće, u očiglednoj piščevoj težnji da u svo­me djelu dade ‘golog čovjeka’ koji nezadrživo iživljava svo­je nejasne porive i živi isključivo nagonski.” (Dubravko Jelčić, 1969.)

Alija Isaković, "Biserje", Antologija muslimanske književnosti, 1990.

 

Ahmed Muradbegović
ROBIJAŠ

Nemojte vi misliti, drugovi, da sam ja uvijek bio ova­ko mračan i sumoran! Ne! Veseo sam ja bio, veseo! U me­ni se kršila snaga kao rod na grani. Gorila mladost kao knji­ga u plamenu.
A ja!
Eh!
Bio čovjek, drugovi! Kakva rijetko zemlja rodi! Pravi prav­cati čovjek! A ne kao sada, po drugi put kažnjenik-ro­bijaš!...
Ih!... A ljudi? Osjećali onda da sam od njih jači! Bojali me se! Mrzili me! I cijenili zbog toga!
Nisam se ni osvrtao na njih. Mogao sam bez njih i bez njih sam bio...
Da vam samo pripovijedam! Sve kako sam upamtio. Ci­jeli život od početka.
Imao sam oca i majku; ma cara i caricu!
Bio sam im jedinac, a oni najsretniji roditelji na svijetu!
Ponosili se sa mnom kao s kolajnom na prsima. I vje­ro­vali u me kao u svoj pošljednji trenutak... I cijelo je sus­jed­stvo, od toga njihova ponosa, strahovalo preda mnom, kao da me nije majka rodila, kao da su me nebesa sama na zemlju poslala.
I tako me susretali.
Imali smo lijep imetak. Šljive rađale. Godine nisu iz­da­vale, a ja svakog sveca rezao sebi nove haljine. Kitio se. Giz­dao. Oblačio kao princ.
Ma samo još što me nisu na rukama nosili!
Kad sam se malo opasao snagom i zavrnuo ovo nešto br­kova, započe da mi šumi u žilama krv, a damari da bi­ju...
Najednom mi zaište srce da progovorim sa dje­voj­kom. Došlo vrijeme, drugovi, pa i ja pošao unaokolo da potra­žim sebi curu...
Onda bješe Šefka na glasu ljepotica! Lijepa kao jabuka, a mlada kao rosa. Dva obraza, drugovi, kao dva tabaka pa­pira! A oči crne kao da si ih ugljenom namazao. A njed­ra, njedra, drugovi... kao snijeg! Tu na prsima dvije du­nje... ovako kao moje dvije šake... a stas... kao da si je iz drveta iz­rezao!
Eh! Cura ti je to bila, da bih glavom bez obzira pošao za njom, da bih život dao za nju, a nekmoli što drugo!...
Nekoliko sam joj puta dolazio pod pendžere...
Ali, vraga... Neće ni prst da promoli prema meni, a ka­mo li da se sva ukaže. Ma ni glaska da bi dala od sebe! Ni­šta!...
A ja se nakitio. Obukao čakšire i fermen. Opasao sa re­sa­ma trabolos, zadio za njega nožić, pa izgorih od čekanja pustog!...
Sve zalud! Kucnem. Bacim joj se pijeskom u staklo. Ni da bi oko promolila makar!
Srce mi se u grudima ražarilo kao žeravica. Oči se pri­li­­jepile uz njezine prozore, pa nikako i ne trepću...
Ma da su mi carsko blago nudili da ih maknem odat­le, ja bih na njega pljunuo! Toliko me je srce za djevojkom vuklo! Prolazilo tako nekoliko noći. Ja bez prestanka dola­zio. A ona se nije javljala. Bio sam uvjeren da me je ona sva­ki put vidjela kad bih joj došao...
Ali takav je bio adet...
Napokon joj, zar, dodijalo i to... I počela da mi se uka­zu­je.
Ali ne sva! Ma ni jedan svoj dio potpun! Već onako sve napola, crven fesić na glavici. Pa onda pramen kose na kraj stakla. Pa onda oko. Pa usnu. Pa tek onda obraz...
I sve nehotice, slučajno. Kao iznenada! I onda je opet ne­stane!...
I prošlo je tako mnogo, mnogo večeri, drugovi, dok mi je pokazala svu svoju ljepotu, dok mi je otvorila pen­džer, pa, najzad, dok mi je progovorila...
I tada... tada se istom porodio među nama... sevdah....
Ali kakav sevdah!?
Onaj crni, teški sevdah što čovjeka mamom pomam­lju­je! Što mu se zaleže u srce i u mozak, pa čitave dane i ci­jele noći hoda kao pijan, kao lud, kao začaran!...
Nijesmo više mislili ni na što! Ni na oca ni na majku! Na čitav svijet smo zaboravili!
Ja ne umijem više da jedem! Ne umijem da pijem! A po glavi mi se metu nekakve sitnice... smiješne male stvar­čice, pa samo o njima vodim računa...
Mislim, eto, na to kako mi se sinoć nasmijala! Kako mi ju­čer obrvama uzvila! Kako me okom prošarala! Kako me ru­kom mahnula...
I samo to! I ništa drugo ne mislim. Sada smo svake noći slobodno govorili...
Što govorili! Pjevali smo, drugovi! Ma pjevali! Takve su nam bile riječi.
Kad bi ona govorila, ja bih je slušao... slušao... Opajao bih se njezinim glasom kao rakijom... I zamirao od njega.
A da me je ko, onaj isti čas, upitao šta mi je ona go­vo­ri­la, ja mu to ne bih znao kazati... Ne bih, drugovi, Bo­gom vam se kunem!... odakle bih to znao, kad nisam slušao nje­zine riječi, nego glas... glas, drugovi, i usta: gledao ka­ko ih otvara i zatvara, kao biserna školjka što se sklapa i ras­kla­pa...
I u tom se, eto, sav gubio!
Tako sam provodio noći u eglenu... I dane u čekanju...
Ali k njoj, drugovi...K njoj je mene vukla želja! K njoj je mene srce gonilo! K njoj...
Da joj raspletem one puste kose. Da joj ugrizem one mokre usne! Da joj zavirim u ona puna njedra! Da je svu gri­zem, pijem i mirišem...
Oh! Sav sam bio u groznici od toga!
Cijelo mi je tijelo gorilo za njom, za mladošću nje­zi­nom, za dušom, za ljepotom!
I kad bih je se samo prstom dotaknuo, ili ramenom, ili laktom makar samo, čini mi se skalio bih se, rastopio kao olovo u plamenu...
Svaki mi je dio tijela i duše mislio na nju!
Sav sam bio njezin do pošljednjeg djelića sebe!...
Ali što mi je to sve koristilo kad je ona bila gore, vi­so­ko iznad mene, i kad je se nisam mogao dotaknuti ni da se na prste nožne propnem, ni da ruke ispružim za njom...
Sve bi mi bilo uzalud!
Pa ipak!...
Dan na noć i noć na dan mnoga dolaženja, ona se pri­uči na me... postade slobodnijom.
Sad sam mogao mnogo više.
Smio sam prisloniti ljestve i popeti joj se ravno do pen­džera... Mogao sam je sada cijelu gledati, ona se nije više plašila...
Ali je još uvijek bila daleko od mene...
Stajala bi na sredini sobe, sva u bjelini kao da je od sni­jega, i drhtureći da joj se otac ne probudi, molila me, zaklinjala da ne idem dalje, da ostanem gdje jesam i da ne tra­žim ništa više od nje.
A ja! Zar sam to mogao! Zar vuk može da ne ide k ja­nje­tu... Zar dan može da ostane bez noći!
Oh, drugovi! Išao sam k njoj! Sve bliže i bliže! Sve od­važ­nije i luđe! Dolazio sam joj svake noći po jednu stopu da­lje...
Kažem vam, drugovi: Sve “noć i stopa”! – tako sam ja svoju dragu osvajao...
A koliko sam tih pustih noći izgubio s njome! Koliko muke vidio! Koliko bola podnio! Oh, kad bi to ona znala, ne bi nikad to tražila!
Ali šta možeš! Takav je adet.
I napokon je i tome došao kraj...
Bilo je to one večeri kad je mjesečina bila tako gusta da si je mogao kupiti po zemlji kao snijeg i piti kao mli­je­ko... Mjesec je visio u zelenom granju šeftelija, kao da si ga s ne­ba na srebrenu koncu spustio... A noć je bila tiha... širo­ka... tako široka da se vidjelo kako se odmaraju vode, daleko ta­mo na sočnim palučcima... Došao sam joj već sasma iz­mo­ren od teškoga sevdisanja... Ona je čekala. Naslonila ma­lu glavicu na jastuke i virila kroz pendžer. Nije ništa go­vorila. Kao da je slutila da će se te večeri nešto do­go­di­ti...
Prislonio sam ljestve i uspeo se do nje. Došla je već tako blizu do mene da sam joj se mogao dotaknuti odijela i se­bi je rukom privući...
Onda smo opet raspreli razgovor: onaj čudni, nepoz­na­ti razgovor koga se nikada više ne mogu da sjetim...
Govorile su naše duše i naša krv...
Osjećao sam u tome času kako više ne upravljam so­bo­m. Govorio sam nešto, a riječi su same dolazile i odlazile. A ja... nisam ništa za se znao.
Samo znam da sam nešto, gotovo sasvim nesvjesno tra­žio, pipao i pipao, dok nisam napipao...
Bila je to njezina ruka. Sasma mehka i glatka kao svila, i bijela, bijela kao da se je u mlijeku kupala i od njega bo­ju ostavila, ležala je ona u mojoj ruci, i ja, u prvi mah, ni­sam znao da je imam, toliko sam bio opijen... Tek njezina meh­koća i toplina, toplina, Bože, i milina neka u srcu počeše me dozivati k svijesti...
Na tren se priberem.
Pogledam šta mi je to u ruci, i vrisnem.
Privukoh je svom snagom sebi. Osjetih kako joj tijelo sve zadrhta i kako se najednom predade, kao da se uko­či...
Prepadoh se da mi ne umre i počeh je riječima blažiti i tepanjem dozivati...
I ona je od toga postajala podatnija i mekša. Dolazila je pomalo k sebi. A kad se sasvim osvijestila i vidjela da je sva u mojoj vlasti, zakoprca se svom svojom snagom, kao riba na udici. Ali bilo je već kasno...
Obuhvatio sam je objema rukama oko pasa i čvrsto držao uza se. Pokušala je još nekoliko puta da se istrgne iz mojih ruku, a onda je klonula...
Sasvim je bila iznemogla...
Osjećao sam kako me njezino tijelo prži kao da sam vatru u rukama držao...
Usne su mi se palile kao da sam sunce ljubio.
Sve se u meni pušilo, izgaralo, kalilo...
Mislio sam jedno vrijeme da neću moći više izdržati, da ću se sav rasuti u prah i pepeo od nekakve silne snage što je mnome vitlala!
Te noći sam osjetio prvi put slast ženske blizine.
I ona je bila sva izvan sebe.
Nije umjela ni riječi da progovori.
Samo je drhtala, njihala se i padala mi, u omaglici, na prsa, na lice, na ramena, a ja sam je grlio, grlio. Bože, i lju­bi­o, ljubio... a njoj se grudi dizale i spuštale i opet se di­zale... a srce me je njezino tuklo po mišici kao gvozden če­kić, tuklo i tuklo... cijelu večer i čitavu noć me nepres­ta­no tuklo...
Sutradan nisam više bio čovjek...
Sasvim sam bio podivljao.
Da mogu slobodno urlati, popio sam taj dan dvije litre ra­kije, i onda otpočeo sokacima da tulim, onako kao kad bi vuka, sa janjetom na gubici, pustio da kraj naših kuća protrči...
Sve se za mnom obaziralo. Kapije se zaključavale, a pen­džeri otvarali. A na svaku rupicu na tarabama vi­ri­lo je po jedno oko da vidi moju silu, moju snagu, moju pob­je­du!...
U meni je bilo toliko sreće i toliko veselja da sam ga mo­rao bolovima blažiti, jer bih se, drukčije, rasprsnuo kao barut u sanduku.
Sasjekao sam sebi nožićem sve prste, izbo noge, izra­nio prsa i mišice samo da bih nekako stišao tu bezumnu ra­dost što hoće da me raznese...
Odnijeli su me kući sva krvava.
Odležao sam nedjelju dana u postelji da se nisam mo­gao od rana ni na mjestu okrenuti.
Ispaštao sam svoju mladost. Stišavao ludost...
A kad sam se pridigao, Šefka nije više bila moja... Po­mi­slila da sam je obljubio pa ostavio, i posegnula za prvim koji joj se javio...
Isprosili su je za Omića, seljaka iz Gornjih Ražljeva, i prvu nedjelju trebali da je vode...
Eh, drugovi! Kako da vam sada iskažem sav onaj jad, svu onu bol, sav onaj čemer koji me je tada obuzeo! Bilo mi je došlo da sam sebi kidišem, da se nožem prikoljem.
Pa da sam barem mogao s njome kako da pro­go­vo­rim, da joj raskažem, da joj se opravdam! Ali jest! Bila je već pod prstenom i prije bi umrla nego što bi još jedanput pre­da me izašla...
Takav je adet, eto!
U meni se zapalila ponutrica, pa gori, drugovi, gori ka­o živi kreč kad ga s vodom zakuhaš! Od nekakve straš­ne muke potrgao sam sve haljine na sebi! Izgrizao vlas­ti­to meso na ruci! I gušio vlastitu dušu u sebi! Pokraj mene su prolazili časovi za časovima, kao krvnici, i svaki je no­sio u rukama nož i zabadao ga meni ravno u srce!...
A ja sam jurio s mjesta na mjesto i nigdje da se za­us­ta­vim, nigdje ni trenutak mira da nađem, nigdje da se od­mo­rim...
I u tome lutanju, u jurnjavi, u beznadnu vrludanju, na­i­đem najednom na Omića iz Ražljeva... Kao da ga je sa­ma sudbina preda me poslala!...
Svijet mi u tom trenu pocrnje pred očima. Nebo se i zem­lja izgubiše... Ostali smo ja i on sami jedan kraj dru­­go­ga.
On je bio blijed. Slutio je šta će se dogoditi. A i ja sam drh­tao! Nisam ga pravo ni vidio kakav je. U mozak mi se us­jekli samo njegovi somovski brkovi, riblje oči i debele ob­ješene usne.
Nešto me je u srcu strahovito mučilo. Kao da mi se, tamo negdje u grudima, sakrila kakva zvijer, gušter, zmi­ja, ili štogod slično, pa me ujeda, grebe za srce, za dži­gerice, za što prije stigne...
Znam da sam ga nešto molio, kumio, preklinjao... A on nije htio da pristane na to. Sigurno sam tražio da mi se oka­ni djevojke, da ne uzima tuđe sreće, da ne zagrđuje mo­ga života...
Ali on je, eto, volio tuđu sreću nego svoj vlastiti ži­vot... Zato ga je i izgubio...