Konkurencija između velikih sila, SAD-a, Kine, Rusije, Türkiye i nekadašnjih evropskih kolonijalnih sila Francuske i Engleske, ali i Evropske unije, za utjecaj na afričkom kontinentu danas je neosporna geopolitička realnost. Bivša američka administracija Donalda Trumpa objelodanila je svoju politiku da se želi suprotstaviti utjecaju Kine i Rusije na afričkom kontinentu. Ovakav pristup izazvao je ozbiljnu zabrinutost da Afrika ponovo postaje poprište novog hladnog rata poput onog ranijeg između Washingtona i Moskve, koji se ogledao u nizu posredničkih sukoba i ratnih razaranja u kojima su afričke države tretirane kao pijuni u međusobnom obračunu dvije globalne supersile. Danas, pak, većina velikih igrača na afričkom kontinentu pokušava uvjeriti svjetsku javnost da nije riječ o novom hladnom ratu ili se makar pokazuje određena želja da se izbjegnu greške iz prošlosti, preko leđa afričkih naroda i zemalja, čiji su društveni progres, ekonomski razvoj, blagostanje i ravnopravna participacija u globalnoj ekonomiji bili hendikepirani brojnim ratovima, poput onih u Angoli, Etiopiji, Mozambiku, Čadu i drugim afričkim zemljama u kojima su Washington i Moskva, te Francuska i Velika Britanija imali svoje favorite na terenu. Afričke zemlje danas imaju šansu da nauče lekciju iz ranijih stoljeća i da rastući interes bogatih i velikih država, na zapadu i na istoku, iskoriste kako bi se što bolje pozicionirale u globalnoj utakmici na planu ekonomskog razvoja, trgovine, tehnološkog napretka, obrazovanja, demokratizacije i drugih vrijednosti i aspiracija kojim teže afrički narodi.

NOVA TRKA ZA AFRIKU

Analitičari predviđaju da će do 2050. godine stanovnici Afrike činiti četvrtinu svjetske populacije. Afrika bi trebala imati najmlađu radnu snagu koja će predstavljati najmlađu demografsku silu na svijetu nasuprot starijoj populaciji u drugim regijama svijeta. Taj budući ljudski kapital sve više će postajati važna karakteristika globalnog profila Afrike. Naravno, pored ljudskog kapitala, prirodni resursi Afrike, uključujući kobalt i druge rijetke zemne metale koji su neophodni za uspješan razvoj novih tehnologija i prosperitetnu budućnost čovječanstva vođenu tehnologijom, također će ostati relevantni. Stoga, imajući u vidu samo ova dva ključna faktora, jasno se može zaključiti da niti jedna ozbiljna velika sila ili industrijska država jačih ekonomskih mogućnosti, tehnoloških kapaciteta, te diplomatskog, ekonomskog i vojnog značaja u svijetu, a čiji je vanjskopolitički dugoročni cilj da utječe na globalna kretanja u decenijama koje dolaze, ne može sebi priuštiti pasivnu afričku strategiju.

Danas svjedočimo novom (starom) fenomenu koji je list The Economist svojevremeno nazvao novom trkom za Afriku. Ova problematična kvalifikacija koja implicitno sadrži značenje da se zapravo radi o neokolonijalizmu i nadmetanju jakih i moćnih sila za kontrolu Afrike i njenih resursa, putem ostvarivanja ekonomskog, diplomatskog, političkog i vojnog utjecaja na afričke države radi kontrole ovog kontinenta i eksploatacije njegovih resursa u cilju kontinuiranog razvoja i održavanja prednosti bogatog sjevera u odnosu na siromašni jug.

Ozbiljniji posmatrači Afrike svjesni su da će afrički kontinent predstavljati  ogromno tržište za plasiranje roba proizvedenih na zapadu ili istoku, ali i kao industrijska baza, čak nova globalna fabrika, pri čemu bi Afrika mogla zamijeniti Kinu, Vijetnam, Bangladeš, Indoneziju i druge zemlje u Aziji, kao najpoželjnije područje za jeftinu proizvodnju roba široke potrošnje  ali i informativno-tehnoloških proizvoda radi podmirivanja potreba globalnog tržišta. Veliki industrijski i tehnološki igrači se stoga već užurbano pozicioniraju kako bi osigurali što povoljniju poziciju za osvajanje komada kolača budućeg lukrativnog afričkog tržišta.

POLITIČKI GLASOVI 54 DRŽAVE

U značajnim svjetskim forumima i diskusijama o Africi i njenom značaju često se govori o potrebi i neminovnosti veće i efikasnije integracije crnog kontinenta u globalnu ekonomiju. Pored toga, neki analitičari također ukazuju na opasnost od rapidne i nepredvidive afričke demografske transformacije, te ozbiljnom potencijalu, značaju i snazi afričkog glasa, što podrazumijeva važnu ulogu političkih glasova 54 afričke države, posebno ako bi one, kojim slučajem, postale ujedinjene u nastupima u okviru globalnih političkih foruma poput organizacije Ujedinjenih nacija.

Borba za afrički glas, posebno u kontekstu globalne politike, danas je možda relevantnija nego ikad ranije u modernoj povijesti čovječanstva, u trenutku kada postojeće međunarodne institucije, nastale na ruševinama Drugog svjetskog rata, koje poznajemo kao vašingtonski konsenzus (Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond) i druge organizacije čije je osnivanje dogovoreno u Bretton Woodsu u Americi, u kojim snagu diktata imaju uglavnom zapadne sile, dobijaju svoje ozbiljne konkurente u drugim, novim, ali još nedovoljno artikuliranim, definiranim i osnaženim alternativnim grupacijama država i finansijskim institucijama.

Svijet je danas u svojevrsnoj tranziciji ka multipolarnom poretku i moglo bi se kazati da postaje bipolaran, ali na drugačiji način, s obzirom na to da Kina danas predstavlja glavnog globalnog rivala SAD-u. Razlika između Kine i nekadašnjeg SSSR-a jeste u činjenici da je Kina u potpunosti integrirana u globalnu ekonomiju, što uopće nije bio slučaj s nekadašnjim Sovjetskim Savezom i blokom država u istočnoj Evropi koje je kontrolirao. Stoga, ozbiljniji politički mozgovi i industrijska pamet na zapadu duboko su svjesni da su međunarodni odnosi u fazi nepredvidive tranzicije, tako da je nužno očuvati svjetski poredak u kojem će i dalje važiti jasna pravila i međunarodno pravo. Moćne države zapada u čiju je korist najviše radio i koje su najviše profitirale od međunarodnog poretka baziranog na pravilima (rules-based international order),  uključujući i Kinu (eufemizam koji se danas toliko upotrebljava da rizikuje da postane obična poštapalica), očuvanje pomenutog poretka i stabilnu i predvidivu budućnost vide u mudrosti produbljivanja i jačanja veza s Afrikom. Motivacija i ambicije koje su u osnovi afričkih agendi velikih sila nisu uvijek jasne i na njih se u Africi baš i ne gleda s velikim povjerenjem, niti pak s nekad očekivanom naivnošću. Konkurenti koji se danas pokušavaju pozicionirati u Africi nemaju iste i jednake ciljeve, niti na isti način nude svoju racionalizaciju.

ODLIČNI POSLOVI S KINOM

Američka politika insistira na očuvanju mira i sigurnosti, prosperiteta i razvoja, te posebno izgradnji i jačanju demokratskih institucija i normi u Africi. Sjedinjene Države imale bi koristi ako bi afričke države same bile kadre osigurati sopstvenu sigurnost i uspješno se suočiti s različitim oblicima transnacionalnih prijetnji koje dolaze izvan njihovih granica. Amerikanci se, barem deklarativno, zalažu da Afrika postane kontinent u kojem će vladavina prava biti neprikosnovena, u kojoj će se poštovati univerzalna ljudska prava i da se afričke države osposobe da aktivnije participiraju u međunarodnim institucijama koje djeluju na suzbijanju globalnih kriza. Američki predsjednik Jo Biden je na nedavnom Američkom samitu afričkih lidera pokušao uvjeriti afričke lidere da je njegova administracija spremna pružiti snažnu diplomatsku i ekonomsku podršku Africi i aktivno se angažirati na ovom kontinentu. Bez obzira na diplomatsku retoriku, pa čak i na zacrtanu strategiju Washingtona, Biden pred sobom ima itekako težak zadatak i neće mu biti lahko odvojiti afričke zemlje od Kine. Četrdeset devet afričkih lidera pozvanih na drugi po redu Američki samit afričkih lidera, koji je održan polovinom decembra 2022. u Washingtonu, već godinama imaju odlične odnose s Kinom, koja je ulaganjem u infrastrukturu Afrike i sklapanjem brojnih trgovinskih sporazuma s brojnim afričkim državama stekla povjerenje afričkih lidera. Za to vrijeme američka politika prema Africi bila je manje ambiciozna.

OČEKIVANJA OD SAD-A

Neki kritičari američke politike prema Africi takvu su strategiju nazvali benignim zanemarivanjem Afrike. Afričke zemlje od Washingtona očekuju da ponudi adekvatne resurse i bude konkurentniji od Kine. Mnogi afrički lideri osjećaju se prevarenim, iako je bivši američki predsjednik Barack Obama iskoristio prvi samit ove vrste koji je održan 2014. kako bi signalizirao američku spremnost da se ozbiljno posveti saradnji s ovim kontinentom. Umjesto toga, Obamina je administracija odvajala manje sredstava za borbu protiv epidemije AIDS-a u Africi, a reducirala je i svoju pomoć regiji općenito. U međuvremenu, Kina je postala najpoželjniji trgovinski partner Supsaharske Afrike, plasirajući svoje robe širom Afrike, od tekstila do pametnih telefona. Kina je, zauzvrat, od afričkih zemalja kupovala ogromne količine poljoprivrednih proizvoda i ruda, uključujući bakar i naftu. U cilju lakšeg ostvarivanja saradnje s Afrikom, Peking je tokom protekle dvije decenije izgradio mrežu puteva i luka širom Afrike, simultano pritom povećavši svoju pomoć kontinentu. Kineski ministri vanjskih poslova Afriku su redovno posjećivali kao prvu destinaciju svake nove kalendarske godine, od 1991. do danas. Činjenica je da Kina ima više potencijalnih prijatelja u Africi nego ih ima SAD. Komparativna prednost Pekinga u odnosu na Washington u tom pogledu je u samom pristupu. Kina ostvaruje saradnju i s onim zemljama koje se ne mogu pohvaliti poštivanjem ljudskih prava onako kako su ona definirana u zapadnom diskursu, zemljama koje ne prakticiraju liberalnu demokratiju čak ni u formalnom smislu.

Bilo kako bilo, ni Amerikanci ne odustaju od Afrike, ali ni od svoje politike i pristupa koji drže da je superiorniji od pristupa zemalja koje su joj u Africi ozbiljna konkurencija. Ipak, nisu svi u Americi saglasni da je riječ o stvarnoj zainteresiranosti za prosperitet Afrike. „Afrika je uvijek bila na dnu liste prioriteta američke vanjske politike, a to jednako vrijedi i za Bidenovu administraciju”, prokomentirao je David Shinn, bivši ambasador SAD-a u Etiopiji, čovjek s velikim diplomatskim iskustvom u Africi. “Politika Amerike je da lupi šakom o sto i ponaša se naredbodavački, držeći pridike o tome kako Afrikanci moraju održati čiste demokratske izbore, na taj način uvjetujući suradnju s afričkim zemljama. Kinezi to ne rade i spremni su na suradnju poštujući nadležne vlasti, ne miješajući se pritom u njihov legitimitet.”

OBEĆANJA DATA AFRIČKOJ UNIJI

Naravno, to uopće ne znači da Afrika nije značajna za privredu SAD-a, posebno za rastuće tržište smart-tehnologija, posebno onih ovisnih o rudama koje sadrže kobalt i litij, neophodnih za proizvodnju električnih vozila. Oblast u kojoj je Amerika posebno zainteresirana kada je Afrika u pitanju jeste nacionalna sigurnost i opasnost, koja joj, navodno, prijeti zbog tzv. islamističkih terorističkih grupa u regiji, uključujući Boko Haram u zapadnoj Africi ili Al-Shabaab, koji djeluje u zemljama Roga Afrike. Bidenova administracija je prije održavanja Američkog samita afričkih lidera najavila da će predsjednik Biden podržati inicijativu da Afrička unija (AU) dobije stalno mjesto u organizaciji 20 najbogatijih svjetskih zemalja (G20), na taj način pružajući šansu Africi da se i njen glas čuje  u globalnim forumima na kojim se razgovara o najznačajnijim svjetskim političkim, sigurnosnim i ekonomskim pitanjima. Washington time želi odgovoriti na izazove koje nameće Kina, koja uspješno mobilizira afričke zemlje u multilateralnim organizacijama, poput UN-a i njenih agencija.

Naravno, fokus na ekonomskoj koristi negativno se održava na pitanje ljudskih prava, tako da je polovina od 28 zemalja koje su podržale kinesku rezoluciju kojom su odbačene optužbe na račun Kine glede zlostavljanja Ujgura muslimana i drugih etničkih manjina u kineskoj zapadnoj pokrajini Xinjiang. Rezolucija je takve optužbe označila kao dezinformacije. S druge strane, afrički lideri ne žele da njihove zemlje postanu poligon svjetskih sila koje afrički kontinent žele iskoristiti za svoje nove hladnoratovske čarke i proxy sukobe. Na ovu je opasnost nedavno upozorila Zeenat Adam, bivša direktorica odsjeka za Rog Afrike u Južnoafričkom odjelu za međunarodne odnose i saradnju. Druga bivša ambasadorica i visoka zvaničnica Afričke unije, čije je sjedište u Addis Abebi, u Etiopiji, nezadovoljna načinom na koji se američka administracija odnosi kada je riječ o odnosima s Afrikom, kazala je da je za nju neprihvatljivo da se zaobilazi Afrička unija, a da se prednost daje bilateralnim relacijama Washingtona prema nekim afričkim zemljama. Takav pristup, kazala je, govori o negativnim signalima Washingtona, koji se mogu protumačiti kao taktika koja želi izazvati podjele, narušiti afričko jedinstvo i oslabiti zajedničku platformu čije bi parametre saradnje s Washingtonom trebala diktirati Afrička unija.  

Bez obzira na kritike, američki zvaničnici insistiraju da SAD ipak nudi bolji i održiviji ekonomski model saradnje, koji afričke partnere tretira pravednije nego to čini Peking, ponovo optužujući Kinu da se vješto koristi dužničkom klopkom, iako je ovakva optužba već više puta opovrgnuta čak i od neutralnih akademskih eksperata, uključujući i jedan izvještaj Chatham Housea u Londonu. Oprostivši zajmove za 17 afričkih zemalja, Peking je želio demonstrirati da su takve optužbe neutemeljene i tendenciozne.

Ako se bitka za kontrolu Afrike, oko koje se nadmeću velike svjetske sile, ne pretvori u novi hladni rat, Afrika bi mogla postati kontinent budućnosti. Kapital koji to garantira nisu samo bogati prirodni resursi, rude i plemeniti metali, već najmlađi ljudski potencijal, buduće masovno tržište i potencijalna industrijska baza. Zato bi i male zemlje poput Bosne i Hercegovine morale voditi računa o značaju Afrike i pronaći inovativne i efektivne oblike za ostvarivanje ekonomske, naučne i kulturne saradnje sa zemljama Afričke unije. Jačanjem ekonomske saradnje sa zemljama Afrike, ma koliko nam se ovaj kontinent činio nepoznatim, stranim i nemirnim, i naša bi zemlja mogla imati mnogostruku korist ako na vrijeme prepozna suštinu utakmice koja se vodi oko Afrike. Bivša država SFRJ važila je kao model razvoja za mnoge afričke zemlje nakon dekolonizacije. To naslijeđe i kapital pripadaju i Bosni i Herzegovini i treba ga iskoristiti kao prednost u izgradnji odnosa s afričkim državama.