Na stolovima su bili razasuti poluprazni tanjiri i čaše kako se večernja proslava bližila svome kraju, dok su vojnici još uvijek razgovarali i glasno se smijali, stvarajući veselu atmosferu kakva se nije vidjela u logoru prethodnih dana.

Ovo je bio prvi put od njihova dolaska da su svi bili uzvišenog duha i raspoloženja, tome je svakako kumovalo i vino, kojeg nije bilo mnogo, ali ga je te večeri svaki vojnik uspio malo popiti. Otprilike oko pola deset ponovo je ustao i zamolio sve za tišinu. Jako crvenilo mu je prekrivalo oči i lice, podsjetio ih je na djevojku koju su tog dana doveli u logor i rekao da je bilo vojnika koji su nešto petljali s njom. Nastala je tegobna tišina, zgasnulo je veselo raspoloženje koje je do tog trenutka ispunjavalo šator.

Proteklo je nekoliko minuta, a niko nije izustio ni jednu riječ, u šatoru je narastala oštra napetost sve dok im se nije ponovo obratio, najavljujući da pred njih stavlja dvije opcije o kojima moraju odlučiti: ili da djevojku pošalju na posao u logorsku kuhinju, ili da se svako od njih zabavi s djevojkom na svoj način.

Vojnici su još neko vrijeme ostali zatečeni, neki su tražili odgovor u očima svojih drugova, a drugi su, pak, zbunjeno ili sumnjičavo skretali poglede; niko od njih zapravo nije znao je li on zaista mislio ono što je govorio, ili im je postavljao zamku ili je, možda, bio “pod gasom”. Međutim, polako su se javljali glasovi koji su brzo prerasli u razdražljivu viku cijele grupe u korist druge opcije.

Cika i galama vojnika još uvijek su ispunjavale šator, dok su vojnici počeli revno planirati kako će podijeliti vrijeme s djevojkom, prvi dan su dodijelili vojnicima prvog odreda, drugi dan onima iz drugog odreda, te bi treći dan pripao vojnicima trećeg odreda, a posebnu grupu bi činili vozač, medicinar, tehnička služba, kuhari i narednici.

Na kraju, prije nego što je ponovo sjeo, rekao je glasnim, jasnim glasom da ukoliko neko dotakne djevojku, morat će razgovarati s ovim, pokazujući na pušku koju je prislonio sa svoje desne strane.

(...)

Njegov zamjenik i vozač su stajali i čekali ga kraj vozila dok im je guravši djevojku išao u susret, slijedio ga je pas, a stražar je trčao prema njima iz drugog smjera, noseći lopatu u rukama.

U isto vrijeme, nekoliko vojnika je ustalo sa svojih mjesta u hladu šatora i počelo posmatrati šta se zbiva pred njima. U logoru je vladao mir kojeg je pritiskala vrelina jutarnjeg sunca koja se izvijala nebom sve dok se jedan vojnik ne obrati grupi okupljenoj oko vozila, tražeći da mu se vrate kratke hlače koje je prethodni dan dao djevojci. Vozilo je napokon krenulo, pas je potrčao za njim, pokušavajući ga sustići bez uspjeha, njegov je lavež prevladao brektanje motora, dok se vozilo sve više udaljavalo i naposljetku potpuno nestalo među dinama.

Nisu se odmakli daleko od kampa kada je vozaču naredio da zaustavi vozilo, dodajući da u rezervoaru nema puno benzina. Motor je utihnuo, on je prvi izašao, a za njim i ostatak grupe. Naredio je stražaru da na tom mjestu iskopa rupu dugu dva metra i široku pola metra, pokazujući na pjeskoviti prostor koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih. Prošlo je tek nekoliko minuta i oštrica lopate se zarila na mjesto koje je pokazao, stražar je mirno kopao pijesak, izbacivao ga je što je više mogao i odbacivao koliko god su mu dopuštale njegove ruke i drška lopate. Kopanje se odvijalo u skoro potpunoj tišini koju su narušavali zvuci lopate koju je stražar zabijao u pijesak i potom ga odbacivao, a također su se mogli čuti glasovi vojnika iz logora koji su dopirali iza brežuljka te se nisu mogli jasno razaznati i više su ličili na nejasan žamor. Iznenada se prolomio oštar vrisak. Djevojka je zaurlala i počela da bježi. Onda je pala na pijesak prije nego što je prostorom odjeknuo prasak metka koji se zaustavio na desnoj strani njene glave. Opet je zavladao mir.

Krv se šikljala iz njene glave na pijesak koji ju je neumornu gutao, a popodnevna sunčeva svjetlost skupljala se na njenoj goloj stražnjici boje pijeska.

Ostavio je stražara da dovrši kopanje rupe, a svog zamjenika i vozača da čekaju pored njega, a on je ušao u vozilo.

Tresao se, pa mu je nekoliko trenutaka kasnije prišao vozač i rekao da možda nije mrtva; ne mogu je ostaviti u takvom stanju, bilo bi bolje pobrinuti se da sigurno bude mrtva. Neprestano je drhtao, paraliziran nečim što je nalikovalo probadanju u crijevima, a onda je pomjerio usne naredivši vozaču da kaže zamjeniku da to učini. Ubrzo nakon toga, prostorom je odjeknuo zvuk šest pucnjeva, a onda je ponovo zavladala tišina. Jutro, 13. augusta 1949. godine.