Nedavno je objavljena knjiga hutbi Mustafe ef. Spahića pod naslovom Između dvije obale – uleme i vladara, njegova 35. autorska knjiga! Riječ je o nizu hutbi koje je ovaj znameniti učenjak, politolog i sociolog održao u sarajevskoj džamiji Čobaniji u jednom, s obzirom na Spahićev radni vijek i iskustvo kazivanja hutbe, vrlo kratkom periodu.

Kako ističe Dženan Selimbegović u uvodnoj napomeni, Mustafa ef. Spahić čovjek je kojeg ne treba posebno predstavljati, on je neko ko ima neprocjenjivo životno iskustvo u onim, kako ih vole nazvati, “zanimljivim vremenima”. To njegovo iskustvo i neporecivo obrazovanje već je ugrađeno u njegove brojne knjige, udžbenike, eseje, kolumne, ali i znanje koje su, kroz njegov rad u Gazi Husrev-begovoj medresi, stekle generacije medreslija. “Međutim, dragulj u njegovoj riznici, po mom skromnom mišljenju, jesu njegovi vazovi, a posebno oni koji su dio džumanskih hutbi. I kako to obično biva, ono što je dragocjeno često podrazumijevamo, pa nam se desi da to ne zabilježimo i ne sačuvamo od zaborava”, piše Selimbegović, objasnivši i doista neobičan način na koji je nastala ova knjiga.

“Slijed događaja, koji Božijom voljom neće dozvoliti da se to desi u ovom slučaju, počinje s mojim prijateljem Ahmedom Čorbom, koji će, stjecajem okolnosti, jednog petka u septembru 2018. godine s uglednim turskim bankarom, učesnikom prvog 'Sarajevo halal-sajma', prispjeti na džumu u džamiju Čobanija, džamiju najbližu Skenderiji, gdje se 'Sajam' dešavao. Nakon džume, musafir iz Turske je toliko bio pod utiskom hutbe, mada niti riječ nije razumio, da je Ahmeda upitao ko je čovjek koji je držao hutbu, a nakon što mu je Ahmed objasnio, zamolio je, ukoliko postoji način, da mu se dostavi i prijevod hutbe na engleski jezik. Kada mi je Ahmed prenio te njegove utiske i molbu, shvatio sam, pošto sam znao da Mustafa svoje hutbe ne piše, da nam nešto jako vrijedno 'curi iz ruku', te sam to prenio Sulejmanu ef. Ćerimoviću, Mustafinom životnom prijatelju, koji me je posavjetovao da hutbe počnem da snimam. To je meni dalo ideju da se snimljena hutba može prekucati i pretvoriti u tekst, a samim tim i u knjigu; jer bez obzira na sva tehnološka dostignuća, knjiga ipak predstavlja neprevaziđen način prijenosa i očuvanja riječi i poruke”, poručuje Selimbegović, napomenuvši da su hutbe na taj način snimane, a da su transkripciju radili studenti Fakulteta islamskih nauka.

Hutba je jedan od rijetkih živih žanrova, slobodno je možemo tako tretirati, usmene tradicije. Svakog petka, izuzev perioda poput ovog trenutno, kada tek rijetki prisustvuju džuma-namazu, vjernici se okupe u džamijama i bez ijedne izgovorene riječi slušaju hatiba i njegovu mimbersku poruku. Stoga je hutba bila i ostala neizrecivo važan medij islamske civilizacije, iako je pitanje koliko se dobro taj medij danas koristi kako bi se pokrenuli društveni procesi. Iako ima tako važno mjesto, hutba je izrazito rijetko pretakana u pisanu formu kako bi bila publicirana kao knjiga. Iako većina hatiba bilježi svoje hutbe i prije nego se popnu na mimber petkom kako bi ih kazivali vjernicima, takve hutbe najčešće ostanu u privatnim arhivama. U bošnjačkoj kulturi, koliko nam je poznato, moguće je nabrojati desetak zbirki koje su publicirane u formi knjige i dostupne široj javnosti.

To primjećuje i Fahira Fejzić-Čengić u pogovoru, ističući da je mnogo je starih autora, imama, hatiba imalo običaja zapisivati i sakupljati svoje hutbe, a da ih je tek poneko i izdao kao priručnike ili knjige za širu upotrebu, poput rahmetli Mehmeda ef. Omanovića iz Poriječana kod Visokog pod nazivom Šejh i derviš idu preko rijeke, u formi lijepih mudrih hikaja, iz 2016. godine, ili pak knjiga Mimberski biseri šejha Mustafa ef. Čolića iz 2012. godine. “Kao da svi ovi posloženi, tabijatli autori bivaju hroničari svoje godine dana, ili hroničari jednog vakti-zemana, potpuno uronjeni u njega, jer se drugačije ne može hatabiti, govoriti, biti i aktualan i univerzalan jednoman. Za taj je ambiciozni i ciklični posao potrebna beskrajna vjera, ilum, nadogradnja samoga sebe i potpuna posvećenost – svake hefte biti opet na istom mjestu, sa istom teškom blistavom zadaćom. Pred svojim džematlijama, a pred svojima je ponajteže govoriti. Kad bi jednog mudraca priupitali prolaznici: ‘Šta to radiš?’, običavao bi odgovoriti: ‘Sklapam čovjeka.’ Kad bi zbunjeni pitalac priupitao: ‘A ko je taj čovjek?’, mudrac bi reci: ‘Sebe’, i to je cijela istina. (Omanović; 2016:209) Hatibi i imami sklapaju čovjeka i džemat sklapajući sami sebe cijeloga života”, piše Fejzić-Čengić.

U nastavku ona ističe da je Mustafa ef. Spahić posebno zanimljiv, kad je riječ o hutbi, da je aktualan, i svjetski i vjerski obrazovan i učen, posve uronjen u svijet života sarajevske čaršije, u kulturu bosanskog čovjeka koji ovdje vataniše stoljećima i nadasve veoma dobro načitan, ažuriran i društveno-političko-znanstveno potkovan. “Ima ljudi pa ne razumiju to bogatstvo i širinu. Ujedinjujući vjerska i svjetska znanja, promišljajući sociološki pronicljivo kao malo ko od živih istomišljenika, nadasve bdijući nad sudbinom Dobrog Bošnje kojemu noge i ruke sapliće haman pa svaka moguća dunjalučka i lokalna vesvesa, Hatib je precizan, uzak i širok zavisno od potrebe, baš kako nalaže vrijeme i prostor, kako Gazijina vakufnama lijepo to sroči prije pola milenijuma, a obujmi time sve bitno, ovaj Hatib dakle ukaza na sve uspone i padove našeg bosanskohercegovačkog i sarajevskog svakodnevlja”, primjećuje Fejzić-Čengić.

A mnogo se toga, kako kaže, dešavalo u 2019. godini, u kojoj su zabilježene i ove hutbe, što je vidljivo u njima: od općih političkih izbora, lokalnih izbora u Islamskoj zajednici, Dana državnosti, Dana nezavisnosti; tu su i hutbe o Danu Armije RBiH, o genocidu nad Bošnjacima, sve idolatrijske manipulacije vremena dokolice i potrošačke masovne kulture, novogodišnjih ida i parada i narcističke ispraznosti drugih vrsta, do osluškujućih nasihata na temu kako zavoljeti Kur’an, kako zavoljeti Poslanika, islam, iman, ihsan, itkan; kako postati bolji čovjek, bolji vjernik, bolji građanin, bolji stanovnik Planete..., solidarnost, snažni tevhid – jednoboštvo; o čistom srcu, tevekkulu, Isrāu i Mi’radžu, mubarek noćima, Kibli, Bedru, Fethu, sadekatul-fitru, Uhudu, Hunejnu, imanu, hadžu, kurbanu, o ulemi... Vraćajući hutbi njenu društveno-političku dimenziju, Mustafa Spahić je hutbu vratio izvoru. U nastavku donosimo hutbu o ramazanu. Iako se u njoj ne vidi raskoš Spahićevih socio-političkih promišljanja relevantnih za vjerničku populaciju, smatramo da je ova hutba prigodna zbog svoje teme. Također, kroz nju će mnogi naši čitaoci upoznati dimenziju Mustafe Spahića koju zasigurno nisu mogli otkriti gledajući ga u dijaloškim emisijama i nastupima u brojnim medijima, onu strogo hatipsku i alimsku dimenziju njegove izuzetne ličnosti.