Odanost Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) i aktivno učešće na frontu protiv fašističkog režima nisu, u konačnici, garantirali pravičnost Komunističke partije Jugoslavije (KJP) nakon završetka Drugog svjetskog rata. Razlog tome bilo je protivljenje pojedinaca novouspostavljenom sistemu koji nije nudio pravdu i jednakost za sve učesnike NOP-a. Oni koji bi na bilo koji način propitivali djelovanje KPJ padali su u njenu nemilost, što je kod mnogih rezultiralo emigriranjem izvan Jugoslavije.

Jedan od najpoznatijih bošnjačkih emigranata bio je Adil-beg Zulfikarpašić, ugledni intelektualac čiji je otac Husein-beg dugo godina obavljao dužnost načelnika Foče, iz koje su Zulfikarpašići potjecali. Rodio se 23. decembra u ovom gradu na istoku Bosne, a zavičaj je znatno utjecao na njegovo kasnije djelovanje. Odrastajući s ocem Huseinom, uglednim zemljoposjednikom s izuzetno dobrim inostranim vezama, Zulfikarpašić je obrazovan i učen islamskim vrijednostima, ali i ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini. Husein-beg je na sina Adila prenio osjećaj nacionalne posebnosti – u odnosu na srpski, odnosno hrvatski element – ali i interes za politiku, koja je bila i dio Husein-begovog života još iz perioda austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom.

Činjenica da je poticao iz ugledne muslimanske porodice ne priječi Adila Zulfikarpašića da se pridruži omladini KPJ, u kojoj se nije dugo zadržao jer je, kako su to u partiji naveli, bio iz nje isključen “zbog idejnih skretanja”. Ranije, tokom 1937. godine, bio je isključen i iz Fočanske gimnazije zbog organiziranja štrajka.

Početkom Drugog svjetskog rata Adil Zulfikarpašić odmah uzima učešće u borbi protiv fašizma. Bio je najprije u Kalinovačkom odredu te u odredu “Zvijezda” iz Vareša, a kasnije u Unskoj operativnoj grupi.

Godina 1942. bila je za njega jedna od najtežih. Tada ga ustaše hapse, muče, a potom osuđuju na smrt. Ipak, zbog tragične porodične priče, odnosno činjenice da su mu četnici zaklali brata, te zbog ugleda porodice Zulfikarpašić, smrtna kazna preinačena je na dvadesetogodišnju robiju. Nakon bijega iz zatvora, nastavlja s borbom protiv ustaša, četnička i okupatora.

Tokom rata svjedočio je različitim oblicima nepravde koja je kontinuirano činjena Bošnjacima, posebno na teritoriji njegove Foče i ostatka Istočne Bosne. U Zulfikarpašićevom zapisu iz rata pod nazivom Put u Foču, na osnovu prezentiranih činjenica, može se spoznati kakav je odnos četnička bio prema Bošnjacima na istočnoj strani Bosne.

Svi ratni događaji kroz koje je prošao, te zbivanja u prvoj godini nakon rata utjecali su na Zulfikarpašićevu odluku da napusti Jugoslaviju i ode 1946. godine u susjednu Italiju. U ovoj zemlji boravio je osam mjeseci, a zbog izvjesne opasnosti za vlastitu sigurnost, ubrzo je morao potražiti novu destinaciju u emigraciji u kojoj će biti siguran. Odlučio se za odlazak u Austriju, zemlju u kojoj je boravio znatan broj bošnjačkih političkih emigranata. Zulfikarpašić će kasnije upravo s Bošnjacima nastanjenim u Beču, u prvom redu Smailom Balićem, pokrenuti list Bosanski pogledi, za koji se s pravom može reći da je sredinom prošlog stoljeća bio mjesto promoviranja bošnjačke ideje i nacionalnog imena Bošnjaka. U ovom časopisu jasno i nedvojbeno zagovarano je nacionalno ime Bošnjak, a često su se na stranicama Bosanskih pogleda mogli pronaći osvrti na politička dešavanja u svijetu i Jugoslaviji.

Šezdesetih godina Adil Zulfikarpašić, Smail Balić, Teufik Tofa Velagić, Bećir Tanović i drugi istaknuti bošnjački emigranti postaju neka vrsta opozicije KPJ, jer su jasno i hrabro iznosili konstruktivne kritike usmjerene prema režimu. Također, grupa okupljena oko Zulfikarpašića isticala je svoje nezadovoljstvo što Bošnjaci unutar KPJ insistiraju na priznavanju bošnjačke nacije pod imenom Muslimani, s famoznim velikim M, smatrajući da musliman može biti svaki pripadnik islamske vjere, dok su Bošnjaci zasebna nacija, što treba odvojiti od vjerskog osjećaja.

Cjelokupan aktivizam pojedinaca okupljenih oko ideje Bosanskih pogleda nije posmatran pozitivno iz Jugoslavije, stoga ne treba čuditi što je Adil Zulfikarpašić sa svojim saradnicima označavan kao državni neprijatelj.

Selidbom u Švicarsku i osnivanjem vlastite firme Zulfikarpašić je stekao značajan kapital, zahvaljujući velikim poslovnim uspjesima koje je kontinuirano nizao. Iako nije mogao doći u Jugoslaviju, odnosno Bosnu i Hercegovinu, to ga nije sprečavalo da intenzivno prati sve društvene i političke događaje u zemlji. Tako je bilo i početkom osamdesetih godina, kada grupa muslimanskih intelektualaca predvođenih Alijom Izetbegovićem biva osuđena u sklopu montiranog “Sarajevskog procesa”. Zulfikarpašić je aktivno pratio događaje iz 1983. godine, a u vezi s tim je Bošnjački institut sredinom osamdesetih objavio knjigu Sarajevski proces. Nekoliko godina poslije, neposredno prije povratka u domovinu, započinje prisnu i intenzivnu saradnju upravo s akterima ovog sudskog procesa.

Tokom 1988. godine Zulfikarpašić u Zürichu osniva Bošnjački institut, mjesto u kojem nastoji objediniti sve historijski relevantne podatke o Bosni i Bošnjacima. U prvim godinama postojanja u Bošnjački institut dolazili su brojni bošnjački uglednici iz Bosne i Hercegovine i dijaspore s kojima Zulfikarpašić nastoji sarađivati u smjeru jačanja svijesti o bošnjaštvu, ali i bitnosti političkog organiziranja. Neki od ključnih sastanaka koji su vodili osnivanju Stranke demokratske akcije (SDA) održani su u Adil-begovoj kući i Bošnjačkom institutu u Zürichu. Jedan takav sastanak neposredno prije osnivanja SDA okupio je Aliju Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena, Teufika Velagića, Salema Šabića i Adila Zulfikarpašića.

Kada su se 1990. godine nakon početka demokratskih procesa u Jugoslaviji stekli uvjeti za njegov povratak u zemlju, Zulfikarpašić je s novinarima Fahrudinom Đapom i Tihomirom Lozom kroz niz intervjua sumirao svoj život u emigraciji i borbu za bošnjaštvo, što je najprije objavljeno u listu Naši dani, a potom pretočeno u knjigu pod nazivom Povratak u Bosnu.

Zulfikarpašić je nakon povratka u domovinu blisko sarađivao s Izetbegovićem, a zajedno su organizirali niz tribina i predizbornih skupova tokom 1990. godine, nakon što je u maju osnovana SDA. Ljeto 1990. godine bilo je posebno dinamično, o čemu govore posjete Bošnjacima širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka.

Sredinom 1990. godine Zulfikarpašić organizira simpozij pod nazivom “Bosna i bošnjaštvo”. S obzirom na sastav učesnika simpozija i ideje koje su promovirane tom prilikom, može se kazati da je to bio svojevrstan uvod u proces zvaničnog povratka nacionalnog imena Bošnjak, do čega će doći tri godine kasnije na Bošnjačkom saboru, i to, koincidentno, na istom mjestu na kojem je simpozij održan – u Hotelu “Holiday Inn” u Sarajevu.

Svega nekoliko mjeseci nakon osnivanja SDA Zulfikarpašić se razilazi u stavovima s Alijom Izetbegovićem, ali i s većim dijelom rukovodstva stranke. Odgovor Zulfikarpašića bio je osnivanje Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO), uz podršku Muhameda Filipovića i još nekolicine najbližih saradnika. MBO je na izborima 1990. godine dobio približno 1,2 posto glasova, što je u konačnici značilo i svega dva mjesta u republičkoj skupštini. U konkurenciji za člana Predsjedništva Zulfikarpašić je osvojio 51.225 glasova.

Predratne 1991. godine u Sarajevu osniva Bosanske poglede angažirajući grupu mladih novinara, a iste godine odlučuje se da Bošnjački institut u budućnosti preseli u Sarajevo, formirajući njegovu podružnicu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Tokom rata je većinom živio na relaciji Zürich – Sarajevo. Politički aktivizam stavio je nakon 1996. godine po strani i posvetio se Bošnjačkom institutu, koji ove godine proslavlja dvadeset godina rada u Bosni i Hercegovinu, jer je ovu instituciju tokom maja 2001. godine preselio u Sarajevo. Time je realizirao svoj veliki vakufski projekt za domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Adil Zulfikarpašić na bolji svijet preselio je sedam godina poslije, u julu 2008. godine. Bio je vizionar kojem je u pojedinim trenucima nedostajalo “domaće” političko iskustvo, a nije ga imao priliku steći zbog više od četrdeset godina življenja izvan domovine. Ostao je upamćen kao veliki vakif. Po njemu, osim Instituta, nosi ime i džamija koju je podigao na Kobiljoj Glavi pokraj Sarajeva.