Trenutno političko usmjerenje onoga što nazivamo probosanska politika, a Srbi i Hrvati vide kao bošnjačku unitarističku politiku, najbrži je put u provaliju i urušavanje države i onog naroda kojem je Bosna i Hercegovina jedina domovina. Obespravljivanje konstitutivnih Bošnjaka sveli smo na borbu za građansku državu, dok se pojavljuju za srpsku i hrvatsku politiku posve neprihvatljive ponude nekakve bosanske nacije, iza čega se opet krije jedna obična politička apatija jugonostalgije. A ta Jugoslavija, kao nostalgično sjećanje, nama rođenim poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu posve je nesvojstvena i suštinski neprihvatljiva, jer ne postoji komunikativni kanal koji bi nas s njome povezivao. No, osjećamo da i nama i budućim naraštajima može donijeti tešku patnju i možda borbu u kojoj je nemoguće opstati.

Posve je razumljivo da nekima čini ugodu prisjećati se mladosti, ali da tu zatočenost u historiji, da to bivanje u jednoj zatvorenoj i propaloj konstrukciji prenose na djecu, posve je neshvatljivo. Najgore od svega jeste da to stanje može potpuno devastirati već napuknuti položaj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zar je moguće da je danas dovoljno uzeti dvije-tri fraze iz vremena bratstva i jedinstva i narod će zombijevski zaokruživati tu osobu na glasačkom listiću? Fraze kao „građanska država“, „jedan predsjednik“, „tri vjere – jedna nacija“ i slično mokri su san onih koji nikako da prebole smrt Jugoslavije. To navodno građansko koje se suprotstavlja konstitutivnom, umjesto da ga uokviri u jedan demokratski funkcionalni sistem tri naroda, to nemoguće bosanstvo u nacionalnom smislu koje propagira dio Bošnjaka ne samo da iritira Srbe i Hrvate nego im otvara mogućnost da poentiraju na tzv. bošnjačkom unitarizmu. Čak su i komunisti znali da konstitutivnost, onaj famozni nacionalni ključ, osigurava koliko-toliko održivo bratstvo i jedinstvo. Odnosno, komunisti su bili puno pametniji od njihovih današnjih neokomunističkih derivata. U međuvremenu, dok mi vičemo „građanska država“, srpska i hrvatska politika  uspijeva da preuzima polugu po polugu države u koju ne vjeruju. Što više poluga imaju, to će ih lakše poslati na reciklažu.

I sada imamo jedan paradoks. Nekadašnja opozicija, koja se ponajviše klela u građansko, odjednom je u koaliciji s nacionalnim strankama druga dva naroda. U svemu tome se jako dobro vidi šta je hrvatska politika, a šta je srpska politika, posve je jasno šta su im ciljevi te je potpuno vidljivo da su u međusobnoj sprezi. Nije vidljivo šta je bošnjačka politika. Ona se svodi na neki zajednički građanski spektar koji je i u poziciji i u opoziciji i koji zovemo probosanski, a on je unutar sebe razjedinjen i konfrontiran do te mjere da više ne raspoznajemo ideološke vertikale ni onoga što je državno ni onoga što je nacionalno. Jedan fluid, jedna amorfna masa koju mijesi kome se ćejfne.

Nekadašnja opozicija s lijevog spektra svoj je put na vlast osiguravala buđenjem Titinih pionira, stvaranja privida neke lijeve internacionale, ostvarujući time preduslove za posljednji ples Bošnjaka. „Kao nekad u osam“, sve su pjevali, i otvorili mogućnost da HDZ profitira na nelegitimnosti te da svoju poziciju navodne neravnopravnosti internacionalizira i da mobilizira međunarodnu zajednicu, što je na koncu rezultiralo obespravljivanjem Bošnjaka i nametanjem ustava. I sada ponovo paradoks, oni zbog kojih je i počela HDZ-ovska kampanja neravnopravnosti i nelegitimnosti i ugroženosti, i dalje propovijedaju nemogući koncept građanske države, za koju ne samo da nema potpore u druga dva naroda, nego nema više ni sluha kod zapadnih moćnika. Veliki broj Bošnjaka aplaudira. Tonu i plješću.

U svemu tome priziva se jugonostalgija, na njoj se jaše, ona je neko utočište koje nam serviraju matori pioniri, što je posebno gadljivo nama mlađima. Odnosno, svima nama mlađima od trideset godina nameću neke priče o moćnoj velesili kakve nije bilo na svijetu. Najjači u sportu, najjači u tehnologiji, imali najboljeg lidera svih vremena. Ma, dosta vas je više!

Nazovimo stvari pravim imenom. Jugoslavija je bila srpsko-hrvatska država, što se odražavalo i kroz nametnuti i nepostojeći srpsko-hrvatski jezik. A sada ponovo paradoks. Srbi i Hrvati je nisu voljeli kao potčinjeni Bošnjaci, koji u njenom prvom periodu nisu imali ni imena, da bi ih potom sveli na naciju velikog M, dakle sveli na vjersku skupinu. I Hrvati su je vidjeli kao „tamnicu naroda“, što je bitno istaknuti.

I da, Amerika nije uništila „svjetsku silu Jugoslaviju“. Ona je bila već u osnivanju spremna na uništenje, jer u njenoj jezgri je carevao srpski nacionalizam koji je potčinjavao druge narode, posebno onaj bošnjački kojega bi možda i uspjeli asimilirati da ga nisu mrzili do te mjere da su poželjeli da ga nema. JNA, koju bi najispravnije bilo nazvati srpska vojska, izvršila je Genocid nad Bošnjacima i Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, državu za koju su živote dali braća, sestre, roditelji, amidže i daidže današnjih zabludjelih jugonostalgičara.

Onako usput da pomenemo, jer i to nas iritira – Olimpijske igre u Sarajevu nisu bile najbolje ikad organizovane. A i da jesu, kako bi to mogli znati oni koji prije njih nisu pratili ni jedne druge? Ma, dosta vas je više! A ne bi ništa bilo sporno da se sve svodi na sjećanje i neku nježnu nostalgiju, ali to što jedna utopija ima političku primjenu u današnjici i što donosi ogromnu štetu omladini i općenito Bošnjacima, e, to neće ići bez da nas košta nestanka.

I šta sada? Kompletan stav trenutne vlasti je kao Čombetova predizborna pjesma u hit seriji „Lud zbunjen normalan“. Tekst glasi: „Glasajte za nas, jer da smo na vašem mjestu, i mi bismo glasali za nas.“ Predizborni program ne postoji, niti se bilo koji kandidat uopšte trudi da ga osmisli. Sve što znaju reći je „dajte da sklonimo SDA“. Evo, sklonili ste i šta ćemo sad? Tito iz „kuće cveća nigde neće“. Valja na nove izbore, neće valjda predizborni slogan biti: „Baš nam je bilo dobro, dajte nam samo još 4 godine.“ Hoće li nas uopće biti za četiri godine?

Bit će jugonostalgičara bezbeli. I to u findžan građanskom entitetu koji će biti kolonija međunarodne zajednice.

Dok Konaković priča da nikada nije bilo bolje, ironija je da u miru Bosna i Hercegovina nije nikada bila više podijeljena i s većim potencijalom da se rasformira. Bez bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, koji će zastupati bošnjačke interese i bez da Bošnjaci zastupaju Bošnjake u najvišim sferama vlasti, i neće biti cjelovita. Želimo reći, ovo su puno jače političke karte nego one koje su nam prodali neke vrle patriote kada su propagirali da nije bitno ko je u vlasti nego je bitno da su dva prodržavna protiv jednog srpskog u Predsjedništvu BiH. Eto vam rezultata, naivci, pa gledajte i divite se svome djelu.

Šta god pisalo u Ustavu, Bosna i Hercegovina se danas dijeli na srpski, hrvatski i zajednički dio, i tako će biti dok god je ovakva situacija u strukturama vlasti. Sve češće nam u svijetu crtaju nove granice. Jesmo li mi uopće nešto naučili nakon agresije, pa smo pristali na ovakav koncept zajedničkog i građanskog?

Posljednja poruka za naše nostalgičare:

Dragi naši matori pioniri,

Ne zanima nas koliko je Tito bio lijep. Ne zanima nas ko vam je bio prva ljubav pod petokrakom i koju ste borbenu slušali dok ste prvi put ljubili tuđe usne. Nismo fascinirani ni kubanskim cigarama, ni škotskim viskijem, a ne sjećamo se ni teta u vrtiću koje nam pjevaju „Po šumama i gorama“. Ne želimo ljetovati u kamp-prikolici po jeftinijim cijenama na račun firme i da nam Jugo prokuha pet puta do mora. Ne želimo raditi u fabrici 55 godina svog života, pa dobiti zlatni sat na poklon pred mirovinu. Jugoslavija jeste bila peta vojna sila po snazi u Evropi, ali radi te vojne sile, naše familije su danas malobrojnije i raseljene širom svijeta. Jugoslavija nisu „Indexi“, Jugoslavija nije „Željo – Videoton“, „Sarajevo – HSV“, niti Mirza Delibašić. Opet nam radi o glavi naše krivo razumijevanje bratstva i jedinstva. Trgnite se, mislite svojom glavom, a ne glavama utvara i duhova.

Ajd sad, bella ciao, levati, i razgulite više!

Unaprijed zahvalna,

Vaša vjerna omladina!