U samom pupku Jajca, tačno između Travničke i Banjalučke kapije, nanovo se uspravila Čaršijska ili Esma-sultanije džamija. Za nju, prije nego će je, za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu, zlovjesnici mjesecima rušiti, jer joj zidovi bijahu debeli skoro metar i po, stručnjaci govorahu da je pravi biser, arhitektonski najvrednija džamija u cijelom jajačkom kraju. Oni koji znavahu arapsko pismo i razumijevahu staroturski govor kazivahu da na tarihu ponad vrata piše da je podignuta 1749. godine. Njen osnivač bijaše neki čauški ćehaja, iliti zamjenik dizdara, Emir Mustafa, o kojem se u narodu sve priče zatrnuše, a historija ne spomenu njegovo ime ni na jednom drugom dokumentu. Jedni kazivahu da tarih jasno ukazuje da je na istom mjestu i prije Esmine postojala džamija, sagradi je taj Mir Mustafa ćehaja. U toj tvrdnji naočigled sretno, kao rijetko gdje, izmiruje se narodno predanje s historijskim štivom.

Džamiju je ovu, vele, podigla sultanija Esma, plativši je ličnim nakitom. Pošto Esma bijaše supruga Mehmed-paše Muhsinovića, vezira u Bosni, to nikako nije bilo moguće da je izgradi u godini koju spominje sastavljač tariha. Dva puta Mehmed-paša službovao je kao valija bosanski, prvi put tri godine, od 1760. do 1763, a drugi put nepune dvije, od 9. decembra 1770. do septembra 1772. E tu u izmirenje uskače tarih koji upućuje kako je prije ove na istom mjestu postojala druga džamija. Nju je, vele, porušiti dao vezir Mehmed-paša kako bi osigurao mjesto gdje će džamiju podići njegova supruga. Ali zašto bi sve moralo biti naopako i nasilu? Zar ne bi bilo moguće da je sultanija dala proširiti jednu skromnu džamiju čija unutrašnjost nije mogla primiti ni pola čaršije, a pogotovo za pazarnog dana, kada bi jajački bedemi bili tako napučeni trgovcima, švercerima, seljacima, gradskim svijetom, činovnicima i zaptijama da se nisi čestito mogao ni okrenuti ako bi te ko prepoznao i zovnuo po imenu.

Možda bi ovdje, ne držeći se bandoglavo krutog okvira u koji historičari uguraše vrijeme i način gradnje ove džamije, trebalo sliku za nijansu proširiti. Ta, zašto bi Esma-sultanija morala biti i fizički prisutna na mjestu gdje se u njeno ime nešto gradi? Kažu da nikakvih dokaza nema da je boravila u Bosni, a bijaše, vele, teško bolesna. Narod ne imenuje bolest iz sasvim jasnog razloga – ne valja naziv kakve opake boleštine izgovarati naglas, a ako nam se kojim slučajem i omakne, treba se pomjeriti barem za milimetar s mjesta na kojem smo do tada sjedili i triput pljucnuti da se odbije od nas svakojako zlo.

Kazuje se kako je, tražeći lijeka svojoj bolesti, obilazila mnoge travare, liječnike, hodže, razne iscjelitelje i zvjezdoznance. Upravo ovi posljednji kazaše joj da se lijek za njenu bolest krije u tri hajrata koja treba izgraditi u mjestu gdje se dvije rijeke sastaju. Takvo mjesto, priča se, vidje Esma u Jajcu i odluči da ovdje podigne svoje zadužbine: džamiju i dva mosta na Vrbasu i da njenu bolest molitva uznese u nebo, a voda neka je otplovi daleko od nje i od svakog drugog čovjeka na ovom žalosnom svijetu.

Sultanija Esma, koju narod prozva Esma Velika, na historijsku pozornicu probija se iz mnoštva od četrdeset petero djece sultana Ahmeda III, koji, uprkos sjajnoj pobjedi protiv Ruskog Carstva kod Azova, uspjelih reformi i dugogodišnje stabilne vladavine, u povijesti ostaje prepoznatljiv po ljubavi prema tulipanima i luksuznim zabavama začinjenim književnošću, muzikom i vatrometima, koje ga na kraju koštaše i prijestolja, a mati joj se zvaše Hanifa, jedna od dvanaest supruga Ahmedovih. Sultanije nisu bile prinuđene da slijede svoje muževe pri njihovim višegodišnjim boravcima u raznim krajevima velikog carstva, čak im je to, po svoj prilici, bilo i zabranjeno. Potvrđuje nam to i turski historičar Mustafa Çağatay.

U knjizi Supruge i kćerke sultana Çağatay piše da se Esma-sultanija rodila 14. marta 1726. godine u palači Topkapi u Istanbulu. Rodila se, dakle, okruglu deceniju prije smrti svoga oca, odnosno četiri godine prije nego će ga janjičari predvođeni bosonogim Halilom, kojeg njegovi sunarodnjaci Albanci zvahu Patron, Viceadmiral, dakle, svrgnuti s prijestolja i na njegovo mjesto postaviti Mahmuda I, zatrnuvši tako “eru tulipana”. Sultan Mahmut I, njen amidžić, nakon smrti njenog oca, daje ruku sedamnaestogodišnje sultanije veziru Jakup-paši.

Međutim, ovaj iste godine umire, pa je sultan udaje za Jusuf-pašu, namjesnika Adane. Ali i ovaj umire pa se Esma na kraju udaje za Muhsinzade Mehmed-pašu, a vjenčanje je obavljeno 24. juna 1758. godine. Mlada pod velom već je zrela i samosvjesna žena i ovaj put, po svemu sudeći, udaje se po vlastitoj želji. Çağatay piše ovako: “Paša je umro, a ona se udade za mlađeg muškarca više po svojoj volji, ali ih je razdvajala praksa slanja muževa princeza u daleke oblasti da njima upravljaju u ime dinastije.”

Pa kako je sultanija Esma odlučila da podigne džamiju u Jajcu ako nikada nije bila u Bosni? Možda se odgovor krije u porijeklu njenog muža Mehmed-paše, za kojeg Çağatay kazuje da je u dva navrata bio na položaju velikog vezira, oba puta nakon povratka sa službe u Bosni. Na kraju ga i smrt zatiče na tom najvišem položaju u Osmanskom Carstvu, umro je 6. augusta 1773. godine. Njegov otac Abdulah-paša Muhsinović tri puta je bio namjesnik u Bosni, a ovdje, kod nas, ostavi i kosti.

Pustio je dušu 25. aprila 1749. godine, dakle, tačno u godini kada je sagrađena ova džamija. Sahranjen je u Travniku, a njegov sin mu podignu turbe Pod lipom, u koje će kojih osamdeset godina kasnije vlasti useliti i posmrtne ostatke omraženog vezira Dželaludin-paše, koji umrije pod Vlašićem. Na turbetu piše da je bio i veliki vezir, ali svega nekoliko mjeseci, i to u vrijeme kada se prvi put vrati sa službe u Bosni. Dakle, Mehmed-paša je zasigurno, još kao dječak, boravio u Bosni, u Travniku, i mora da se dobro nagledao Jajca.

Izvlačeći tanku nit života sultanije Esme iz guste pređe povijesti, Çağatay saznaje da je to bila žena izuzetne radoznalosti, napredna u svojim stavovima i začuđujuće slobodoumna. Poput oca, posebno se zanimala za način života na zapadu i novine koje su dolazile otuda. U svojoj vili na Eyüpu, ili onoj u Ortaköyu, često je ugošćavala suprugu i punicu baruna De Tota, mađarskog plemića koji je službovao kao savjetnik na Porti. “S njima je razgovarala o slobodi Evropljanki, izražavajući nezadovoljstvo time da je u mladosti bila udata za starca koji se prema njoj ophodio kao prema djetetu”, piše Çağatay, ali nigdje ne spominje da je patila od bilo kakve bolesti, niti da je igdje izgradila džamiju.

Sultanija Esma je za svog života, prema Çağatayu, podigla tek šadrvan i česmu, i to u Istanbulu na trgu Kadirga u blizini Fatihove džamije. Izgradnju fontane naručila je šest godina nakon smrti Mehmed-paše Muhsinovića i izgrađena je za njegovu dušu. Dvije godine poslije naložit će da se na istom mjestu podigne i česma. Svoje posljednje godine provela je na prozoru palače na trgu Kadirga, dopuštajući da joj se misli raspliću u kolovrtu slobodnih asocijacija koje su razlistavale njen potrošeni život svakog dana u drugom rasporedu, s drugačijim mogućnostima, iluzijama i neostvarenim snovima, u bezbroj varijacija. Umrla je, kazuje nam Çağatay, 13. augusta 1788. godine, u šezdeset drugoj godini, a pokopana je u turbetu pored muža Mehmed-paše na Eyüpu.

Grčki putopisci i povjesničari, biografi zlog Hadži Alija Hasekija, a posebno Skouzes i Benzielos, pišu kako je Haseki godinama bio ljubavnik sultanije Esme i da mu je baš to omogućilo da na ludoj pozornici povijesti otpleše svoj sumanuti ples. Krivudavim stepenicama slave popeo se taj od ličnog tjelohranitelja sultana Abdulhamida do vojvode i namjesnika Durrësa, a odatle do neprikosnovenog vladara Atene, četvrtog grada po veličini na cijelom Balkanu. Oni navode kako se po Istanbulu, ali i po Grčkoj i Albaniji i dalje, u polušapatu pripovijedalo da je Esma-sultanija dala 750.000 pijastera kako bi zakupila Atenu i stekla pravo na atenski malikhane. Učinila je to da bi udovoljila svom ljubavniku, kojeg je njen brat, sultan Abdulhamid I, udaljio iz Istanbula i poslao u Durrës baš zbog sašaptavanja koja su postajala sve glasnija: taj krišom posjećuje palaču njegove sestre.

Biografija Hadži Alija Hasekija ispunjena je brojnim ratovima protiv Albanaca, koje je istjerao iz Atene pa tako izazvao njihov bijes. U predahu ratova vriju njome stalne urote i beskrajne smjene s položaja upravnika Atene i vraćanja na tu poziciju, što zasigurno govori o grčevitoj borbi sultanije Esme s bratom Abdulhamidom. U historiji je ostao poznat po “Hasekijevom zidu”, kojim je za samo sedamdeset dana opasao Atenu kako bi je zaštitio od sve silovitijih napada Arnauta, ali i kao silnik, divlje i neobuzdane prirode, koja je zasigurno privlačila Esma-sultaniju. Njegovi biografi navode kako je pet puta svrgavan i da se svaki put ponovo vraćao, jednako nemilosrdan i brutalan.

Kada se treći put vratio na čelo Atene, kažu da je ubijao nemilice i da je zaveo takvu strahovladu da je pola Atenjana pobjeglo u Istanbul, gdje seljaci baciše svoja rala pred velikog vezira Bugarina Mehmet-pašu Kalafata i zatražiše ili da ih ubije ili da im dodijeli drugo mjesto za život jer je u Ateni nesnošljivo. Tada je prognan na Kipar, ali se uskoro vrati i njegova tiranija postade još odvratnija – bespoštedno je gonio seljake da rade na njegovim posjedima sve dok ne svisnu od umora. Peti put prognali su ga sami Atenjani i tada je sasvim otvoreno dvije godine proveo u palači sultanije Esme, koja je svim silama povlačila konce na dvoru ne bi li ga vratila na položaj. Na kraju je stvari tako dobro posložila da je čak ni smrt nije omela da svog štićenika ponovo postavi za vojvodu svih Atenjana.

Biografi pišu da je nakon Esmine smrti Haseki postao sotona u ljudskom obliku. Čim se vratio, odmah je dao da se glavni njegovi protivnici objese na Akropolu. Kažu da je ostale spasilo samo to što je sve bogatstvo potrošio potežući veze po Porti i oko nje, pa je pred dvadesetčetvoricom na drvene točkiće postavio oguljen kolac i zakotrljao ga, zaprijetivši im da će ih redom, jednog po jednog, nabiti na njega ako do akšama ne skupe dovoljno novca za otkup svojih glava. Kršćane je prisilio da potpišu kolektivnu mjenicu na 400.000 pjastera u novcu i maslinovu ulju koje mu imaju isplatiti u roku od šest mjeseci, ali, iscrpivši sve zalihe, nije mogao čekati ni osam dana. One koji nisu mogli platiti bacao je u tamnice, a kada bi se prepunile, jednostavno ih je ubijao.

Ovaj put iz Atene ga protjera kuga. Bježeći pred njom, zatvori se u neki samostan. U međuvremenu na značajne pozicije došli su oni koji su zbog njega napustili Atenu, a kako više nije bilo utjecaja sultanije Esme, Haseki postade žrtva vlastitih spletki. Glave mu je došla valide-sultanija Mihrişah, koja nagovori svoga sina, sultana Selima III, da mu napokon stane na rep: pogubljen je 1795. godine, a glava mu je danima bila izložena pred Topkapi kapijom.

Ni Hasekijevi biografi ne spominju bolest Esma-sultanije, ali, među redovima, nude jednu aluziju. Nju nalazimo i kod Çağataya. Isplivavaju njeni konci kada govori o tome kako se barunici Tot žalila da je bila udata za starca kojeg nije voljela. Zatvori li čitatelj oči na ovom mjestu, mogao bi u mraku mašte prvo začuti kako istanbulskim kaldrmama kloparaju kočije baruna Tota. Udubi li se u ovaj zvuk, do njegovog unutrašnjeg uha možda će doprijeti daleke riječi baruničine majke, koja naprosto ne može da se suzdrži. U polumraku kočije polušapatom, ne bez zajedljivosti, govori ona svojoj kćeri da joj je sad konačno jasno porijeklo čestih sultanijinih pobolijevanja. U braku bez ljubavi, šapuće punica baruna Tota glasom kakvim se pripovijeda najsočniji trač, žene često znaju odglumiti da su bolesne samo kako bi izbjegle bračne dužnosti, pa ih njihovi muževi godinama vodaju okolo tražeći lijeka za njihove tajanstvene i neizlječive migrene, ne znajući, jadni, da su im oni glavni uzrok.

Naravno, punica baruna Tota, koja se tajanstveno smješka i vragolasto namiguje svojoj kćeri dok joj krila naše mašte namiču vječnu crninu preko lica, misli na prva dva Esmina muža, a nikako na Mehmed-pašu Muhsinovića, koji svoje tragove opet ostavlja po Bosni: godine 1762. o svom trošku prebojio je Baščaršijsku ili Havadže Duraka džamiju u Sarajevu. Možda je isto učinio i s džamijom u Jajcu, obnovio je, a narod u gradu na dvije vode, do kojeg zasigurno dođoše priče o čestom pobolijevanju Velike Esme, od tih priča načini svoju, samo svoju, jedinu kojoj bi mogao vjerovati.