Institucionalnim jačanjem vlastitog identiteta Bošnjaci čuvaju i Bosnu i Hercegovinu

U probosanskim, uglavnom bošnjačkim intelektualnim krugovima prisutna je dilema treba li insistirati na etničkom, nacionalnom identitetu kao posebnosti, ili je za opstanak bosanskohercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine korisnije potiskivati ili barem ne naglašavati nacionalnu posebnost Bošnjaka za ljubav građanske Bosne kao ideala moderne i sretne višenacionalne društvene zajednice

Piše: Elvir RESIĆ

Općepoznata je činjenica da Bošnjaci u najvećoj mjeri nose i žive bosanskohercegovačku državotvornost, što je sasvim prirodno jer se oni kao narod svojim imenom, tradicijom, kulturom i jezikom poistovjećuju sa zemljom koju od pamtivijeka naseljavaju. Svoju privrženost bosanskoj grudi nikad nisu dovodili u pitanje, bez obzira na to što su se mijenjali administrativno-pravni okviri u kojima se Bosna kao država nalazila – od srednjovjekovne samostalnosti, preko pripadnosti kozmopolitskom Osmanskom carstvu, Austro-Ugarskoj i južnoslavenskoj zajednici, pa sve do nezavisne i međunarodno priznate Republike i, na koncu, njenog aktuelnog (post)dejtonskog političkog i ustavnopravnog sistema. Zato danas u svakom zrelom političkom djelovanju i akademskom promišljanju čuvanje i jačanje bosanskohercegovačkih državnih atributa mora biti nezaobilazna tema jer bez svoje matične države bošnjački narod, kao uostalom i većina drugih naroda širom svijeta, teško može preživjeti. Istovremeno, smisao postojanja nacionalne politike, bilo gdje, a posebno na Balkanu, jeste jačanje nacionalnog bića, očuvanje jezičkih, kulturoloških i tradicijskih posebnosti, svega onoga što jedan narod čini narodom.

U široj javnosti, posebno onoj akademskoj, s vremena na vrijeme u fokusu se nađe pitanje u kojoj mjeri (i da li uopće) Bošnjaci trebaju razvijati i čuvati svoje nacionalne institucije, odnosno jesu li im kao najbrojnijem narodu dovoljne one zajedničke, bosanskohercegovačke, koje bi trebali dijeliti s drugima. Može se to kazati i ovako – u probosanskim, uglavnom bošnjačkim, intelektualnim krugovima prisutna je dilema treba li insistirati na etničkom, nacionalnom identitetu kao posebnosti ili je za opstanak bosanskohercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine korisnije potiskivati ili barem ne naglašavati nacionalnu posebnost Bošnjaka za ljubav građanske Bosne kao ideala moderne i sretne višenacionalne društvene zajednice.

Takvo se pitanje, naravno, postavlja samo (u) Sarajevu, Tuzli, Zenici, dijelu Mostara, odnosno ondje gdje su Bošnjaci apsolutna većina. S druge strane, među srpskim i hrvatskim intelektualcima, javnim djelatnicima i političarima, na područjima gdje su Bošnjaci iz različitih razloga manjina, takva promišljanja uopće nisu na dnevnom redu, ali zato jeste kontinuirano osporavanje svega što je i bošnjačko i bosanskohercegovačko.

A Bošnjaci i dalje međusobno polemiziraju treba li im vlastita akademija nauka ili im je dovoljna bosanskohercegovačka, da li će u obrazovnim institucijama insistirati na bošnjačkoj književnosti i kulturi ili to treba izbjegavati za račun bosanskohercegovačke tradicije koju bi zajedno s bošnjačkom trebale činiti srpska i hrvatska…

Javnu polemiku otvorila je i nedavna inicijativa Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) o uspostavi javnih institucija za bosanski jezik i bošnjačku književnost u Bosni i Hercegovini, budući da takve institucije još ne postoje. Na inicijativu je reagirao član VKBI akademik Esad Duraković, iznoseći stav da takav pristup za bosanskohercegovačko društvo može biti štetan i da će doprinijeti njegovoj daljoj podjeli. Time se, ustvari, pred Bošnjake postavlja izbor – ili afirmacija nacionalnih institucija, kakve imaju drugi bosanskohercegovački narodi, ili potiskivanje vlastitih identifikacija kako bi se sačuvale odrednice i nominacije koje bi mogle predstavljati zajedničke vrijednosti svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

Čini se, ipak, da nije ni pošteno ni pravedno, a svakako nije korisno i dugoročno dobro, pred Bošnjake i njihovu političku i kulturnu elitu uopće postavljati takvu dilemu, suprotstavljajući bošnjački nacionalni bosanskohercegovačkom državotvornom konceptu.

I to iz više razloga. Prvo, bošnjačka nacionalna i kulturna tradicija ni u kom slučaju ne podrazumijevaju negiranje ili relativiziranje bosanskohercegovačke, nego su ove dvije pojave međusobno komplementarne. Drugo, hrvatska i srpska elita, u bilo kojoj sferi, nemaju nijednu nedoumicu kada je riječ o odnosu prema bosanskohercegovačkom društvu i državi Bosni i Hercegovini jer je kod njih, nažalost, politika jasna – na razbijanju Bosne i Hercegovine uradit će sve što mogu, a jedini ograničavajući faktor im je upravo snažna bošnjačka politika i garancija (kakva takva) međunarodne zajednice, u prvom redu Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Pronađu li prostor, hrvatske i srpske politike u Bosni i Hercegovine učinit će sve, uz pomoć prekograničnih susjeda, da Bosne ne bude, bez obzira na to kakvu će Bošnjaci politiku voditi.

Bošnjaci su svoju državotvornost i težnju za zajedničkim pluralnim društvom do sada potvrdili na mnoštvu primjera: u državne organe biraju nebošnjake, u školama uče o srpskim i hrvatskim piscima, a kao muslimani s punim poštovanjem i uvažavanjem, u Sarajevu, naprimjer, neradom obilježavaju i nemuslimanske blagdane. Ali to ipak nije odobrovoljilo nacionalne politike druga dva naroda da na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na svoju zemlju, nego ih integrativni bošnjački pristup dodatno radikalizira i homogenizira.

A barem stogodišnje iskustvo pokazalo je da se do zajedničkih i općih vrijednosti ne može doći negiranjem niti potiskivanjem etničkih i nacionalnih posebnosti. Prije bi se reklo da će demokratski utemeljena afirmacija i njegovanje nacionalnih posebnosti bošnjačkog naroda, uspostavljanje i jačanje kulturnih i obrazovnih institucija s nacionalnim predznakom doprinijeti jačanju, a nikako slabljenju bosanskohercegovačkog društva u cjelini.

PROČITAJTE I...

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

U dopisu upućenom predsjedniku Preporoda Čapljine gradonačelnik Vidić je sugerirao da se koncert održi u kino sali hotela Mogorjelo koja ni prostorno ni kapacitetom ne odgovara potrebama koncerta. Uz odluku da se koncert ne može održati ispred Osnovne škole Vidić je naglasio kako Općina ne može garantirati sigurnost učesnicima programa zbog, kako to stoji u dopisu, gustog saobraćaja. Više je već očigledno da je ovakvim izgovorima Vidić neutralizirao bilo kakvu pomisao na dobru volju jer regulisanje saobraćaja i obezbjeđenje javnih skupova nije u njegovoj nadležnosti već nadležnosti Policijske Uprave.

KOMENTARI

  • Adnan Dzonlic 02.07.2019.

    Postovani Elvire
    Ne postoje visenacionalne drzave
    Etnicki atributi su: pripadnost narodu, jeziku, vjeri, kulturi, tradiciji, obicajims, grobovima, genima, zajednicki narodni tribun ili poglavica.
    Nacionalni atrinuti su: potpisana povelja UN, potpisane sve konvencije o ljudskim pravima, dignuta zastava na East Riveru, postojanje SUVERENA kome pripada ta nacija
    Narod ili etnos nema nikakva internacionalna prava
    Nacija je internacionalni pravni subjekt
    Internacionalni pravni institut:
    NACIJA=DRZAVA je sprijecio fasizam i drzi Europu vec 75 godina mirnom, znaci da svaka nacija ima granicu i kad je predje ili j nacionalna manjna ili turista.
    Hvala dragom Bogu pa nigdje niti u ustavu niti u Dejtonu Bosnjaci, Srbi i Hrvati misu definisani kao nacija niti imaju exluzivitet nacije(svoga zasebnog suverena) vec kao etnos.
    Itd.
    Srdacan pozdrav
    Adnan Dzonlic

    Sent from my iPhone

    Odgovori
    • GLAS ZA BOSNU 12.07.2019.

      Bravo, veoma dobro i jednostavno objasnjeno. Gradjani trebaju edukaciju po tom veoma vaznom pitanju..

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!