Institucionalnim jačanjem vlastitog identiteta Bošnjaci čuvaju i Bosnu i Hercegovinu

U probosanskim, uglavnom bošnjačkim intelektualnim krugovima prisutna je dilema treba li insistirati na etničkom, nacionalnom identitetu kao posebnosti, ili je za opstanak bosanskohercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine korisnije potiskivati ili barem ne naglašavati nacionalnu posebnost Bošnjaka za ljubav građanske Bosne kao ideala moderne i sretne višenacionalne društvene zajednice

Piše: Elvir RESIĆ

Općepoznata je činjenica da Bošnjaci u najvećoj mjeri nose i žive bosanskohercegovačku državotvornost, što je sasvim prirodno jer se oni kao narod svojim imenom, tradicijom, kulturom i jezikom poistovjećuju sa zemljom koju od pamtivijeka naseljavaju. Svoju privrženost bosanskoj grudi nikad nisu dovodili u pitanje, bez obzira na to što su se mijenjali administrativno-pravni okviri u kojima se Bosna kao država nalazila – od srednjovjekovne samostalnosti, preko pripadnosti kozmopolitskom Osmanskom carstvu, Austro-Ugarskoj i južnoslavenskoj zajednici, pa sve do nezavisne i međunarodno priznate Republike i, na koncu, njenog aktuelnog (post)dejtonskog političkog i ustavnopravnog sistema. Zato danas u svakom zrelom političkom djelovanju i akademskom promišljanju čuvanje i jačanje bosanskohercegovačkih državnih atributa mora biti nezaobilazna tema jer bez svoje matične države bošnjački narod, kao uostalom i većina drugih naroda širom svijeta, teško može preživjeti. Istovremeno, smisao postojanja nacionalne politike, bilo gdje, a posebno na Balkanu, jeste jačanje nacionalnog bića, očuvanje jezičkih, kulturoloških i tradicijskih posebnosti, svega onoga što jedan narod čini narodom.

U široj javnosti, posebno onoj akademskoj, s vremena na vrijeme u fokusu se nađe pitanje u kojoj mjeri (i da li uopće) Bošnjaci trebaju razvijati i čuvati svoje nacionalne institucije, odnosno jesu li im kao najbrojnijem narodu dovoljne one zajedničke, bosanskohercegovačke, koje bi trebali dijeliti s drugima. Može se to kazati i ovako – u probosanskim, uglavnom bošnjačkim, intelektualnim krugovima prisutna je dilema treba li insistirati na etničkom, nacionalnom identitetu kao posebnosti ili je za opstanak bosanskohercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine korisnije potiskivati ili barem ne naglašavati nacionalnu posebnost Bošnjaka za ljubav građanske Bosne kao ideala moderne i sretne višenacionalne društvene zajednice.

Takvo se pitanje, naravno, postavlja samo (u) Sarajevu, Tuzli, Zenici, dijelu Mostara, odnosno ondje gdje su Bošnjaci apsolutna većina. S druge strane, među srpskim i hrvatskim intelektualcima, javnim djelatnicima i političarima, na područjima gdje su Bošnjaci iz različitih razloga manjina, takva promišljanja uopće nisu na dnevnom redu, ali zato jeste kontinuirano osporavanje svega što je i bošnjačko i bosanskohercegovačko.

A Bošnjaci i dalje međusobno polemiziraju treba li im vlastita akademija nauka ili im je dovoljna bosanskohercegovačka, da li će u obrazovnim institucijama insistirati na bošnjačkoj književnosti i kulturi ili to treba izbjegavati za račun bosanskohercegovačke tradicije koju bi zajedno s bošnjačkom trebale činiti srpska i hrvatska…

Javnu polemiku otvorila je i nedavna inicijativa Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) o uspostavi javnih institucija za bosanski jezik i bošnjačku književnost u Bosni i Hercegovini, budući da takve institucije još ne postoje. Na inicijativu je reagirao član VKBI akademik Esad Duraković, iznoseći stav da takav pristup za bosanskohercegovačko društvo može biti štetan i da će doprinijeti njegovoj daljoj podjeli. Time se, ustvari, pred Bošnjake postavlja izbor – ili afirmacija nacionalnih institucija, kakve imaju drugi bosanskohercegovački narodi, ili potiskivanje vlastitih identifikacija kako bi se sačuvale odrednice i nominacije koje bi mogle predstavljati zajedničke vrijednosti svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

Čini se, ipak, da nije ni pošteno ni pravedno, a svakako nije korisno i dugoročno dobro, pred Bošnjake i njihovu političku i kulturnu elitu uopće postavljati takvu dilemu, suprotstavljajući bošnjački nacionalni bosanskohercegovačkom državotvornom konceptu.

I to iz više razloga. Prvo, bošnjačka nacionalna i kulturna tradicija ni u kom slučaju ne podrazumijevaju negiranje ili relativiziranje bosanskohercegovačke, nego su ove dvije pojave međusobno komplementarne. Drugo, hrvatska i srpska elita, u bilo kojoj sferi, nemaju nijednu nedoumicu kada je riječ o odnosu prema bosanskohercegovačkom društvu i državi Bosni i Hercegovini jer je kod njih, nažalost, politika jasna – na razbijanju Bosne i Hercegovine uradit će sve što mogu, a jedini ograničavajući faktor im je upravo snažna bošnjačka politika i garancija (kakva takva) međunarodne zajednice, u prvom redu Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Pronađu li prostor, hrvatske i srpske politike u Bosni i Hercegovine učinit će sve, uz pomoć prekograničnih susjeda, da Bosne ne bude, bez obzira na to kakvu će Bošnjaci politiku voditi.

Bošnjaci su svoju državotvornost i težnju za zajedničkim pluralnim društvom do sada potvrdili na mnoštvu primjera: u državne organe biraju nebošnjake, u školama uče o srpskim i hrvatskim piscima, a kao muslimani s punim poštovanjem i uvažavanjem, u Sarajevu, naprimjer, neradom obilježavaju i nemuslimanske blagdane. Ali to ipak nije odobrovoljilo nacionalne politike druga dva naroda da na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na svoju zemlju, nego ih integrativni bošnjački pristup dodatno radikalizira i homogenizira.

A barem stogodišnje iskustvo pokazalo je da se do zajedničkih i općih vrijednosti ne može doći negiranjem niti potiskivanjem etničkih i nacionalnih posebnosti. Prije bi se reklo da će demokratski utemeljena afirmacija i njegovanje nacionalnih posebnosti bošnjačkog naroda, uspostavljanje i jačanje kulturnih i obrazovnih institucija s nacionalnim predznakom doprinijeti jačanju, a nikako slabljenju bosanskohercegovačkog društva u cjelini.

PROČITAJTE I...

Na stranačkoj sceni u Hrvatskoj, transparentno ili prikriveno, svi rade protiv svih, tako da na stabilnim osnovama niko nije ni s kim. Po ocjeni zagrebačkog publiciste Ivice Relkovića, u Hrvatskoj “već godinama (od)umiru stranke (osim HDZ-a)”. Stanje je u Hrvatskoj “turbulentno”, s puno ekonomskih potresa, obračuna u najvišim institucijama vlasti i “preletačkim” promjenama u saborskim stranačkim klubovima. U raznim oblastima Hrvatska zaostaje, pa opozicijski kritičari ironično ističu da u Hrvatskoj napreduje jedino vladajući HDZ s oko 200.000 članova. Strategiju svojih uspjeha u pridobijanju glasača HDZ zasniva na dubokoj organizacijskoj, programskoj i liderskoj krizi opozicije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Adnan Dzonlic 02.07.2019.

    Postovani Elvire
    Ne postoje visenacionalne drzave
    Etnicki atributi su: pripadnost narodu, jeziku, vjeri, kulturi, tradiciji, obicajims, grobovima, genima, zajednicki narodni tribun ili poglavica.
    Nacionalni atrinuti su: potpisana povelja UN, potpisane sve konvencije o ljudskim pravima, dignuta zastava na East Riveru, postojanje SUVERENA kome pripada ta nacija
    Narod ili etnos nema nikakva internacionalna prava
    Nacija je internacionalni pravni subjekt
    Internacionalni pravni institut:
    NACIJA=DRZAVA je sprijecio fasizam i drzi Europu vec 75 godina mirnom, znaci da svaka nacija ima granicu i kad je predje ili j nacionalna manjna ili turista.
    Hvala dragom Bogu pa nigdje niti u ustavu niti u Dejtonu Bosnjaci, Srbi i Hrvati misu definisani kao nacija niti imaju exluzivitet nacije(svoga zasebnog suverena) vec kao etnos.
    Itd.
    Srdacan pozdrav
    Adnan Dzonlic

    Sent from my iPhone

    Odgovori
    • GLAS ZA BOSNU 12.07.2019.

      Bravo, veoma dobro i jednostavno objasnjeno. Gradjani trebaju edukaciju po tom veoma vaznom pitanju..

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!