Značajna podrška moćnog prijatelja

Turska na izgradnju autoputa Sarajevo – Beograd ne gleda samo kao potencijal razvoja cijele Bosne i Hercegovine nego i kao način da se regija stabilizira, kako je potpisivanje memoranduma ocijenio Erdoğan. “Veliki putevi poput onoga koji će biti izgrađen između Beograda i Sarajeva služe da ljudi dolaze, a izgradnja autoputa Beograd – Sarajevo će biti doprinos Turske u smislu povezivanja Istoka i Zapada”, dodao je Dodik

Piše: Bojan BUDIMAC

Uspješnost zvanične posjete predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika i člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Ankari 2. maja je nesporna. Potpisani sporazumi o tome nedvosmisleno svjedoče. Fakat, revidirani Ugovor o slobodnoj trgovini bio je predviđen za potpisivanje, ali ne manje značajan Memorandum o razumijevanju u vezi s izgradnjom autoputa Beograd – Sarajevo, čije je potpisivanje bilo samo očekivana (priželjkivana) opcija, također je potpisan.

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan rekao je da će sporazum o slobodnoj trgovini doprinijeti trgovinskoj razmjeni od milijardu eura (sadašnja je između 600 i 700 miliona dolara). Na sastanku se razgovaralo o energetici, turizmu, poljoprivredi i stočarstvu. Ukratko, o svim vidovima saradnje.

Izražena na konferenciji za štampu, svaka vrsta podrške Turske da Bosna i Hercegovina bude uključena u rutu Turskog toka na daljem putu ka zapadu ne može biti precijenjena. Turski tok projekt je gasovoda koji će transportirati ruski gas ispod Crnog mora (ta sekcija gasovoda završena je u novembru prošle godine) u Tursku i zatim dalje kroz Bugarsku, Srbiju i Mađarsku na zapad. Značaj gasifikacije Sarajeva naglasio je Milorad Dodik i zahvalio se na toj podršci. Kao što je poznato sve u vezi s gasom i gasovodom je i geopolitika i za sada je to na dugačkom štapu. Međutim, podrška igrača poput Turske ne može se umanjiti, kao što se ne može umanjiti značaj njene najave.

Ako je gasovod neizvjestan, autoput Beograd – Sarajevo – Beograd je to sve manje. Malo više od godinu nakon što je kompromisno rješenje zahvaljujući predsjedniku Erdoğanu o prihvatanju obiju predloženih trasa prihvaćeno i nekoliko dana manje nakon što je Memorandum o razumijevanju u vezi s izgradnjom autoputa Beograd – Sarajevo potpisan između Turske i Srbije u četvrtak, 2. maja, to je učinjeno između Turske i Bosne i Hercegovine. Turska gleda na izgradnju tog puta ne samo kao potencijal razvoja cijele Bosne i Hercegovine nego i kao način da se regija stabilizira, kako je potpisivanje memoranduma ocijenio Erdoğan. “Veliki putevi poput onoga koji će biti izgrađen između Beograda i Sarajeva služe da ljudi dolaze, a izgradnja autoputa Beograd – Sarajevo će biti doprinos Turske u smislu povezivanja Istoka i Zapada”, dodao je Dodik.

Dakle, taj autoput ubrzano postaje realnost. Ovdje ne mogu a da ne napravim digresiju dodajući – uprkos nevjernim tomama. U glavi mi je ostao tekst iz broja 48, mart 2018, beogradskog časopisa Nova ekonomija iz pera Bogdana Petrovića Turska džada do Sarajeva i povampirena “trilaterala”, u kojem je taj lumen, osim obilatog gađanja orijentalističkim klišejima (od kojih je jedan i u naslovu), ocijenio da je cijela priča o tom autoputu (megalomanski) PR predsjednika Erdoğana i Aleksandra Vučića, usput lupivši: “Svaka koncesija bi bila de fakto poklon, bez ikakvog ekonomskog rezona. Zato je više nego razumno postaviti pitanje da li je Turska toliko darežljiva da može da baci u bosanski bunar više od pet milijardi evra, kada i sama Turska nije pokrivena dovoljno kvalitetnom mrežom puteva?” (očigledno nije konsultirao savremene statistike).

No, to je (klasična) priča o pogubnom utjecaju političke/ideološke i/ili društvene polarizacije. Primjera za to u samoj Turskoj ne nedostaje – ideološki ostrašćeni opozicionari u stanju su da ignoriraju izgrađene infrastrukturne projekte koje koriste na dnevnoj osnovi.

Na kraju vrijedi spomenuti i odluku Vlade Republike Turske da po povoljnijim uvjetima odobri uvoz na svoje tržište 15.000 tona mesa iz Bosne i Hercegovine. Posao vrijedan oko 65 miliona eura, na čemu je Dodik posebno zahvalio.

Sva sreća te su kemalisti preokupirani dokazivanjem da su pošteno ukrali izbore u Istanbulu inače bi kao prošli put, kada je riječ bila o uvozi iz Srbije (primarno iz Sandžaka), galamili pitajući se da li je to meso halal.

Nadasve, zanimljivo je bilo posmatrati predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika u Ankari. Mnogi (balkanski) mediji su, po meni potpuno bespotreban, akcent stavili na protokolarni pozdrav počasnoj gardi – Merhaba asker. Beogradski Blic do dana današnjeg (ponedjeljak, 6. maj) na portalu drži naslov sa sve slovnom greškom: DODIK U TURSKOJ Ovako je pozdravio počanu (sic!) gardu (VIDEO). O “buri” komentara na društvenim mrežama da ne govorimo. Odgovor na pitanje zašto je taj detalj izazvao toliko pažnje najvjerovatnije leži u nepoznavanju činjenice da je to dio protokola i da je taj pozdrav izgovorio svaki državnik dočekan uz vojne počasti nakon smotre počasne garde. Uključujući i, naprimjer, papu Franju 2014. godine.

No, naravno ima tu i nečeg više, a to je upravo razlog zašto je gorepomenuto posmatranje bilo interesantno. Milorad Dodik je došao u Ankaru kao predstavnik zemlje u koju ne vjeruje, u zemlju koju prezire, osjećanja koja je objedinio čuvenom izjavom da “navija za Bosnu i Hercegovinu jedino kada igra protiv Turske”, koja je relativno benigna u odnosu kakve je nepodopštine izgovarao (u zavisnosti od prilika) o objema.

Riječ koja mi je pala napamet posmatrajući tu posjetu i kako je ona medijski pokrivena u regiji jeste “paralaksa.” Paralaksa je pojam iz optike koji se definira kao prividna promjena položaja promatranog objekta s promjenom mjesta promatrača. U ovoj analogiji naglasak je na prividnoj promjeni. Fakat je da je Dodik u Ankari zvučao umjereno i kao neko kome je stalo do interesa Bosne i Hercegovine (pod pretpostavkom da se ignoriraju / zaborave njegovi svakodnevno izražavani stavovi). No, portal štampane stvari (udarne pesnice Vučićeve propagande) zvane Informer pukao je naslov: MILE, SRBENDO! Dodik tokom susreta s Erdoganom u Ankari nosio SRPSKU TROBOJKU na reveru! kao neoboriv dokaz o prividnosti paralakse i valjda znaka “kuražnosti” (opet trivija kojoj sam Dodik pridaje važnost).

Kada se odbace sve projekcije (naročito srbijanskih) medija, fraza koja se upotrebljava i kada to nije tako – “koristan i konstruktivan” – bila je realnost ovog sastanka. Svojevrsni paradoks da je Dodik kao predstavnik zemlje u koju ne vjeruje u posjeti zemlji koju prezire na svom drugom međunarodnom putovanju u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva potpisao ugovore od kojih će cijela Bosna i Hercegovina imati koristi jeste realnost politike i političkog pragmatizma.

Taj je pragmatizam u oštrom kontrastu sa, po integritet Bosne i Hercegovine, destruktivnom politikom Republike Srpske, na čijem je kormilu Dodik 13 godina. Navoditi sve destruktivne izjave, poteze i prijetnje opstanku BiH mislim da nije potrebno, hem ih je previše, hem su čitaoci dobro s njima upoznati.

Hinjeni ili ne, pragmatizam i umjerenost koju je Dodik pokazao u Ankari svakako pokazuju da bi nivo nefunkcionalnosti BiH kao države bio mnogo niži kada bi tog pragmatizma i umjerenosti bilo više, a polarizacije, zaoštrene retorike, crtanja mapa itd. manje, iako su one uglavnom namijenjene domaćoj i regionalnoj publici. No, iluzorno bi bilo očekivati da od takvog generatora glasova odustane – otud ona paralaksa.

S druge strane, polarizacija ne bi smjela da bude razlog da se pragmatizam i umjerenost (ponavljam, hinjeni ili ne) i rezultati iz Ankare apriori odbace pa čak ni minimaliziraju iz jednostavnog razloga što to nije u interesu Bosne i Hercegovine. Uostalom, oni su sigurno u velikoj mjeri zasluga Turske i Erdoğana, koji su investirali mnogo (i ne samo novca) u rješavanje problema s kojima se susreće Bosna i Hercegovina

PROČITAJTE I...

Da li će u Srbiji ikad nadvladati demokratski duh i realan i pravedan način političkog razmišljanja? Da li će nacionalnu prepotentnost, isključivost i agresivnu nabusitost u smislu “ja najveći, ja najjači” ikada zamijeniti demokratski i racionalni pristup krucijalnim pitanjima koja su bitna i od egzistencijalne važnosti ne samo za srpski narod u susjednim državama već i za nesrpske narode u Republici Srbiji

Vrijeme je pokazalo da ambicioznim pojedincima unutar SDA ne možete pomoći time što ste korektni i poštujete ih, nego ih morate naučiti da se kreću u zadanom okviru koji je definiran Statutom stranke i važi za svakog unutar SDA. U procesu kandidiranja za predstojeći Kongres SDA učešće su uzeli gotovo svi općinski, regionalni i kantonalni odbori, tako da je podrška koju ima predsjednik SDA rezultirala jedino njegovom kandidaturom za predsjednika stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!