Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću

Ali nije samo problematizacija Komšića ono što je silno uvrijedilo Jergovićevu dojučerašnju odanu publiku. Daleko veća, gotovo smrtna uvreda jeste to što je Jergović, pišući iz standardne perspektive hrvatskog supremaciste, razloge za fenomen Komšića i “obespravljivanja Hrvata” našao ne u okviru postojanja istinski građanskog i anacionalnog glasačkog bloka, nego u općoj zavjeri neoosmanskog zulumćarskog bošnjačkog nacionalizma, koji još, užasa li, gaji i proturske simpatije.

Iako se za Miljenka Jergovića ne bi moglo reći da je poput vina, što stariji to bolji, ipak bi se moglo primijetiti da što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi.

Barem je tako kad god piše o Bosni i Hercegovini, Sarajevu ili Bošnjacima.

Jergovićevo, sasvim javno, raz(otkrivanje) vlastite nutrine svakako je jedan ljekovit i dobrodošao proces. Time ne samo da provjetrava vlastite demone, predrasude i fobije nego i dobrano razbija zablude i komplekse odane čitalačke publike, pogotovo one u Sarajevu.

Za svoju sarajevsku publiku Jergović je uvijek bio malo više od običnog pisca, baš kao što je i Željko Komšić malo više od običnog političara. To, naravno, nema nikakve veze s talentom ili moralom niti jednog niti drugog, nego prije svega s očajničkom željom takve publike da bude prihvaćena i s njenim duboko usađenim strahom od odbacivanja zbog “drugosti”.

Jergović je, kao i Komšić, za tu publiku bio “njihov a naš”, neko ko ih je poznavao a nije ih mrzio u kompletu, neko ko je živio među njima a nije ih se gnušao zbog onoga što su bili, neko ko je mogao napraviti distinkciju između onih među njima koji su se prilagodili i onih koji nisu, neko ko se nije stidio da ga ubroje među one prilagođene.

Takvoj publici nije smetalo ni Jergovićevo priznanje vlastitog orijentalizma kada je pisao o ružnoći, gluhoći i arhaičnosti muslimanskih imena jer i sama gaji takve predrasude, nije joj smetalo kada je Jergović poredio Aliju Isakovića s Dobricom Ćosićem, jer u svojoj gluposti i sama tako misli, nije joj smetalo ni kada je Jergović naricao o kasabizaciji Sarajeva (jer je, tobože, građanski kolač nadbila orijentalna baklava), jer ta publika i sama pati od takvih stereotipa i fobija.

No, Jergović je u svom najnovijem Facebook statusu udario po mnogo većem simbolu od sebe – Željku Komšiću, i to s krajnje prohrvatskih pozicija.

Ali nije samo problematizacija Komšića ono što je silno uvrijedilo Jergovićevu dojučerašnju odanu publiku. Daleko veća, gotovo smrtna uvreda jeste to što je Jergović, pišući iz standardne perspektive hrvatskog supremaciste, razloge za fenomen Komšića i “obespravljivanja Hrvata” našao ne u okviru postojanja istinski građanskog i anacionalnog glasačkog bloka, nego u općoj zavjeri neoosmanskog zulumćarskog bošnjačkog nacionalizma, koji još, užasa li, gaji i proturske simpatije.

I to je ono što je naprosto slomilo srce Jergovićevim sarajevskim poštovaocima. Svi njihovi napori da se politički i kulturološki asimiliraju, cjeloživotno ograđivanje i bježanje od vlastitog bošnjačkog identiteta, pristajanje da se odreknu nacionalnog i vlastitog, sve to samonegiranje, usiljeno smijanje vicevima na račun vlastite kulture, tradicije i predaka, to silno gutanje žaba, stalno biranje Srba i Hrvata da ih predvode, sve, sve je to bilo uzalud jer ih je i njihov Miljenko smjestio ondje odakle su čitav život pokušavali pobjeći.

Jergovićeva sarajevska publika nikada mu neće oprostiti što ih je protjerao iz Jadranke na Baščaršiju, što ih je izopćio iz kušača mittleeuropskih slastica i vratio nazad među orijentalne baklavoždere.

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!