Zašto su Handke, Jergović i Draža “duhovna” braća

Jedna od glavnih teza onih koji brane Handkeovo pravo na Nobela je ona da se treba vrednovati samo njegovu književnost, nikako njegove vanknjiževne ekspedicije u kojima je ekcesivno podržavo velikosrpski režim koji je kriv za provođenje genocida nad Bošnjacima. Jedan od takvih je tamnovilajetski pisac Miljenko Jergović. Jergović je potpuno u krivu jer Handke je autor skandaloznog putopisa „Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju“ iz 1996. godine. Ovaj tekst se uzima kao temeljni dokaz Handkeova krimena, a primarna literatura iz teorije književnosti koja se konzultira već u osnovnoj školi kaže da je „putopis prozna književna vrsta“.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Zaista su u pravu oni koji kažu da je Peter Handke poznat po nizu sjajnih književnih ostvarenja, vezanih isključivo uz fascinaciju šezdesetosmaškog oslobođenja od društvenih skučenosti. Handke, sin koruške Slovenke i Hitlerovog vojnika, je krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća, poslije spektakularnog nastupa na sastanku književne Gruppe 47 i objavljivanja knjige „Psovanje publike“, slovio za jednog od najznačajnijih pisaca njemačkog govornog područja. Handke je dobio je više značajnih književnih nagrada i više puta kandiran za Nobelovu nagradu, da bi je na koncu i dobio.

Jedna od glavnih teza onih koji brane Handkeovo pravo na Nobela je ona da se treba vrednovati samo njegovu književnost, nikako njegove vanknjiževne ekspedicije u kojima je ekcesivno podržavo velikosrpski režim koji je kriv za provođenje genocida nad Bošnjacima. Jedan od takvih je tamnovilajetski pisac Miljenko Jergović, kojega bije glas da je mogući dobitnik Nobela u budućnosti.

Ovako je napisao Jergović na svojem Facebook profilu:

“Pokušajte razumjeti da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost i ni za što drugo. Da biste o tome govorili, morate pročitati njegova najvažnija djela, romane, poeziju, kazališne komade. Ako to ne želite, ako vam se, recimo, gadi, u redu je da se na Nobelovu nagradu ne obazirete, da ne čitate tekst koji slijedi, što sam ga napisao 2015. godine, a onda, ako vam se sve to ne sviđa, da više i ne posjećujete ovu stranicu. Nezinom je autoru, naime, važno što je jedan od tri najveća svjetska pisca, ili možda i najveći, kao to kaže Karl Ove Knausgaard, dobio Nobelovu nagradu za književnost.”

Međutim, Jergović je potpuno u krivu jer Handke je autor skandaloznog putopisa „Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju“ iz 1996. godine. Ovaj tekst se uzima kao temeljni dokaz Handkeova krimena, a primarna literatura iz teorije književnosti koja se konzultira već u osnovnoj školi kaže da je „putopis prozna književna vrsta“.

Dakle, Handke je dobio Nobela i za putopis u kojemu je nastojao sve Srbe i Srbiju prikazati kao isključive žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji te je u njemu podržao politiku balkanskog krvnika Slobodana Miloševića. Iz toga proizlazi da je dobio Nobelovu nagradu i za negiranje genocida.

Vjerujemo da je Miljenko Jergović završio osnovnu školu u Sarajevu pa stoga jako dobro zna da je „putopis književna vrsta“. Također, vjerujemo da jedino slijepi i naivni do sada nisu shvatili ko je ustvari Miljenko Jergović. Mimo njegove kameleonske prirode u kojoj je bio Hrvat, Hrvatina, Bosanac, Južni Slaven, Jugosloven… Miljenko Jergović, osim Handkea, podržavao je i refirmaciju četništva u Srbiji što je u Hrvatskoj i Bosni tokom 2011. izazvalo burne polemike na književnoj i društvenoj sceni. Polemiku je izazvala njegova izjava da je četnički koljač iz Drugog svjetskog rata Draža Mihajlović “trodimenzionalana ličnost koja je imala svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali”.

Jergovićevo navijanje za Handkea, dakle, nema uporište u teoriji književnosti, ali ima uporište u velikosrpskim aspiracijama koje su se krile prvotno iza monarhističkog jugoslavenstva (s posljedicom klanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu) i komunističkog jugoslovenstva (s posljedicom klanja Bošnjaka od Miloševićevog režima devedesetih godina prošlog stoljeća). Također, vjerujemo da Jergović zna da je prvi hrvatski preporodni putopis onaj Matije Mažuranića pod nazivom “Pogled u Bosnu” koji je pisan u 19. stoljeću i vrvi od najgorih orijentalističkih predrasuda prema tzv. muhamedancima i tzv. Turcima. Bosanski jezik Mažuranić u svojem putopisu opisuje kao riječnik barbarizama, a najdublje smo uvjereni da Jergovićevo pisanje dio svoje inspiracije crpi upravo iz Mažuranićevih predrasuda, dok mržnju i prosrpsko jugoslavenstvo sljeduje od Ive Andrića. Na koncu, Jergović ništa ne radi bez računice pa nije isključeno da podrškom Handkeu podilazi velikom broju svoje čitalačke publike u Srbiji koja u njemu prepoznaje nekog novog Andrića.

Nadalje, s obzirom na to da je putopis književna vrsta, neprihvatljiva su stajališta poput onih koje izriče bosanskohercegovčki P.E.N. centar: “Duboko uvažavajući književno djelo Petera Handkea, smatramo da je Nobelova komisija za književnost trebala voditi računa o ukupnom intelektualnom i moralnom integritetu dobitnika nagrade. Riječ je o autoru koji je otvoreno podržao jedan zločinački, agresorski režim ne pokazajući nikakvo suosjećanje sa žrtvama tog režima. Njemačko govorno područje dalo je nobelovca Heinricha Bölla, nekadašnjeg predsjednika Međunarodnog P.E.N. Centra, angažiranog intelektualca visokih moralnih vrijednosti. Nobelov komitet ovom posljednjom odlukom dovodi u pitanje integritet te značajne književne nagrade.”

Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo, dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojem putopisu, dakle u svojoj književnosti, negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.

“Kako se, bila mi je prva misao, može uopće misliti da će se završiti dobro – ako je drski establišment jednog naroda – ako su muslimanski potomci Srba u Bosni koji govore srpskohrvatski zapravo narod – u regiji na koju druga dva naroda imaju pravo, jednako pravo”, pisao je Handke u svome putopisu.

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!