fbpx

Zapisi između ratova (23): Jedan junak manje i deset mrtvih četnika

Momak iz Živinica brzo skide ranac, otkopča ga i izvadi dvije protuoklopne kumulativne granate. Otvorio je prozor, izašao na balkon i uzeo zaklon iza uskog zida. Mi smo stajali na prozoru. Nogom nam je gurnuo svoju pušku: “Sklonite se za zid, bacit ću ih odjednom.” Pružio je ruke preko prozora da drugi vojnik izvuče osigurače. Pogledao nas je još jednom i viknuo: “U zaklon”

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Došli smo s gradačačkog ratišta na mali dvodnevni odmor. Istu noć, bilo je to sredinom oktobra 1992. godine, pozivaju nas u štab. Ondje su nas čekale dvije jedinice – jedna iz Banovića, druga iz Živinica (Sprečanski odred). Trebalo je pomoći na brčanskom ratištu, u Vukšiću.

Oko tri sata ujutro krenuli smo kamionima za Posavinu. Zaustavili smo se u Srebreniku, gdje su nam se pridružili jedna četa i dva sanitetska vozila. Čuli smo da se na tom dijelu posavskog ratišta nalazi još neka naša jedinica, ali niko nije znao koja.

Na punktu na Ormanici dočekali su nas momci iz 108. brčanske brigade i rekli da ih samo kamioni slijede te da se mora kretati s ugašenim svjetlima. Tad smo već znali da se nešto događa, da je agresor sigurno u blizini zona razgraničenja ili je došlo do pomjeranja linija.

Čekali smo pred nekom komandom, ni sam ne znam koje je to mjesto bilo, a onda su rekli da dobijamo pratnju za Vukšić i da ćemo brzo stići, da nije daleko. Tu su nam se pridružili još momci iz minobacačke čete 108. brigade. Dolje, na obzorju, vidjeli su se odsjaji kao od munja, a tutnjava se iz duboke pretvarala u mnogo jasniju.

Padala je sitna kišica koja se vrlo brzo pretvorila u pravi pljusak nošen hladnim jakim vjetrom. Osjetili smo da su kamioni ubrzali. Tutnjava je sada bila još bliža. Bile su to kanonade granata svih mogućih kalibara. Mogla se razaznati pucnjava iz PAT-ova i PAM-ova. Neko se nagnuo preko karoserije govoreći da ovo nije Vukšić, da je ovo na drugoj strani. Do tada nas većina nije bila na ovom dijelu ratišta.

U putu nas je presreo Land Rover s nekim komandirima. Izašli su i objašnjavali nešto našim pokazujući pritom rukama. Čuo sam samo kad su nam rekli: “Momci, požurite, u pitanju su minute.”

Kamioni su odmah ubrzali, išlo se nekim sporednim neravnim putem. Kako smo prilazili bliže odredištu, počelo je svanjivati, a topnička i pucnjava pješadijskog oružja posve se jasno čula. Grmjelo je na sve strane.

Stigli smo, brzo se rasporedili, pokupili opremu i došli pred jednu kuću. Tu je bio neki improvizirani štab, odakle se koordiniralo odbranom. Oficir HVO-a, koji je izašao pred nas, nabrzinu nam je rekao da su im linije odbrane popustile i da su morali se povući na rezervne položaje, ali ne znaju koliko će izdržati.

Naselje Ulice bilo je gusto naseljeno. Klasično posavsko mjesto s nizovima niskospratnica. Dobili smo raspored pa su nas poveli na liniju razdvajanja. Pedesetak metara dalje po kućama su počele padati granate. Odmah su ranjena dva momka iz Srebrenika, obojica teže. Vikali su nam da ne zastajemo, da će se drugi za njih pobrinuti.

Uskoro su se iz suprotnog smjera desno od nas pojavili civili. Čuli su se jaukanje i zapomaganje. Među njima bilo je starih i žena koje su za jednu ruku vodile djecu, a u naručju nosile drugo. Vojnici koji su trčali prema nama vikali su da požurimo, da odemo na sami ulaz u naselje. Popustile su linije, a niko nije javio ljudima na rezervnim položajima. Četnici su preko Laništa upali u naselje, bilo je i ubijenih civila.

Trčali smo koliko su nas noge nosile putićima između kuća i štala. Zaustavili su nas, da tu u naselju pokušamo formirati odbranu. Samo deset minuta poslije pojavili su se naši vojnici u povlačenju. Nosili su petnaestak ranjenika, neke na sebi, druge na nosilima. Bilo je među njima momaka iz Lukavca i Živinica. Poznao sam svog druga, rahmetli Damira Zagija. Bio je ranjen u noge i glavu. Rekli su nam da su linije probijene na tri mjesta i da nisu imali nikakve šanse u odnosu na brojnu tehniku i ljudstvo agresora.

Rasporedili smo se između kuća i napravili protuoklopne zamke na dva dijela seoskog puta. Nedugo potom, začuli su se brundanje tenkova i pucnjava.

Suljo i ja popeli smo se na sprat jedne kuće. S prozora smo jasno vidjeli da dolaze kroz selo. Pet ili šest tenkova, tri prage i veliki broj vojnika. Pucali su nasumice po kućama ispred sebe.

Desetak metara od nas odjeknula je eksplozija, a onda je proključalo. Pucalo se iz sveg mogućeg oružja. Prvi tenk na cesti bio je pogođen “zoljom”. Iz njega se izvio plamen. Drugi je skrenuo s ceste i gazeći ograde pošao između kuća, za njim je išla praga. Momci iz 108. brigade povikali su nam da ih idemo presjeći. Tu, na desnoj strani, bilo nas je između 80 i 100. Među kućama i u ulici odjekivali su detonacije i puščana paljba. Vodila se žestoka borba za svaku kuću, za svaki metar naselja.

Ispred nas smo ugledali momka kako trči. Bio je u našoj uniformi, s oznakama 108. brigade. Nekako je dobauljao do nas. Sklonili smo ga pod stepenice jedne kuće. Bio je ranjen u ruku i u rame. “Jedva sam se izvukao odozdo, uspjeli su uvući se i doći nam sleđa. Ubili su i nekoliko civila dolje u kućama, vidio sam mrtva tijela po cesti i pokraj kuća.”

Dok je govorio, sav se tresao. Bio je potpuno mokar. Sanitetlija ga je nabrzinu previo, a zatim dadoše dva vojnika da ga vode. Mi smo se priključili momcima iz Živinica i Srebrenika.

Dolje, među kućama, bjesnio je opći haos. Nije se znalo ko je gdje. A onda je postalo gore nakon što su četnici počeli paliti kuće. Od dima se nije ništa vidjelo.

Mi smo ponovo ušli u jednu kuću. Pogledali smo s prozora i vidjeli da su naši vojnici na drugoj strani. U tom momentu iza druge kuće primicala se praga, ona poluotvorena. Zvuk koji je stvarala pucajući bio je strašan, zaglušujući. Iza nje se kretalo deset-petnaest agresorskih vojnika. Išli su pravo na nas. Znali smo da će za nekoliko momenata biti tačno ispod balkona na kojem smo se nalazili.

Momak iz Živinica, mislim da se zvao Dino, brzo skide ranac, otkopča ga i izvadi dvije protuoklopne kumulativne granate. Otvorio je prozor, izašao na balkon i uzeo zaklon iza uskog zida. Mi smo stajali na prozoru. Nogom nam je gurnuo svoju pušku: “Sklonite se za zid, bacit ću ih odjednom.” Pružio je ruke preko prozora da drugi vojnik izvuče osigurače. Pogledao nas je još jednom i viknuo: “U zaklon!”

Praga i četnici dolazili su nam zdesna, tačno ispred kuće i balkona. Tri ili četiri sekunde poslije strašan prasak uzdrmao je kuću. Detonacija je bila toliko snažna da me odigla od patosa, a prozori i stakla uletjeli su u sobu u komadima padajući po nama. Crvena prašina od blokova od kojih je kuća bila sazidana spuštala se svuda oko nas. Ništa se nije vidjelo. Uslijedila je još jedna jaka detonacija. Suljino tijelo je s kraja sobe pokupilo mene i još jednog momka i svu trojicu nas zabilo u neki ormar. Pokušavao sam ustati. Tek što sam se dočekao na ruke, u hodnik utrča vojnik vičući: “Lezi! Tenk! Lezi dolje!” Nije bio ni izgovorio, a granata je ponovo pogodila sprat. Ovaj put pregradni zid. On je skočio s hodnika i uhvatio me za jaknu vičući da brzo krenemo.

Vidio sam da još neko ide za nama stepenicama prema dolje, još dva vojnika. Kada sam izašao, prednje strane kuće više nije bilo. Praga je gorjela, četnička tijela bila su svuda oko nje. Podigao sam pogled prema mjestu na kojem je bio momak s bombama. Tu više nije bilo ni zida, ni polovice balkona.

U glavi mi se vrtjelo. Ponovo je počela pucnjava. Na cesti je gorio kamion. Vojnici su vikali da idemo nazad, da se povlačimo. Pogled mi nije silazio s onog balkona s kojeg je onaj momak bacio bombe. Spasio nam je živote žrtvujući svoj. Da je praga prošla, i pješadija za njom, bilo bi gotovo, bili bismo odsječeni.

Brzo smo stigli na cestu i s ostalima se počeli povlačiti. Nismo znali šta je s drugima koji su s nama došli. Stigli smo na mjesto na koje je pristizalo pojačanje. Formirala se nova linija od Ulovića prema Vitanovićima na kojoj su taj dan četnici zaustavljeni uz nadljudske napore i neviđenu hrabrost nekih pojedinaca za koje nikad nećemo znati ko su, kako su se zvali, kao što ne znamo ništa ni o momku koji je bombama, žrtvujući svoj život, uništio pragu i živu silu agresora, time nam dajući vremena da se izvučemo.

Naselje Ulice do kraja rata ostalo je pod kontrolom agresora, a tek Dejtonskim sporazumom pripalo je Brčko distriktu. Za počinjene zločine nad 26 civila u ovom mjestu nikad niko nije odgovarao…

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!