fbpx

Zaim anakonda

Čast Damiru Nikšiću, Saninu Čepalu i Irfanu Čengiću, ali je slučaj Zaima Beriše, predsjednika kiseljačkog SDP-a, do sada ipak najekstremniji.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

SDP je u problemima. Kako vrijeme uzima svoj danak i kako novi kadrovi zamjenjuju stare, sve je primjetnije da se smjena generacija ne odvija kako treba, tj. da su kriteriji i standardi kako za prijem, tako i za napredovanje novih kadrova SDP-a toliko niski da skoro i ne postoje.

Ovo je već četvrti ili peti put da neki od SDP-ovih mladih junoša gostuje u ovoj rubrici, a svaki je put riječ o sve “težem slučaju”.

Čini se kao da neko svijećom traži i sakuplja što veće čudake i marginalce da ih onda promovira na odgovorne pozicije unutar ove partije.  Ono što im je svima zajedničko jeste uglavnom osobita ljubav prema novcu, specifična vrsta islamofobije i primitivna partijska zadrtost.

Čast Damiru Nikšiću, Saninu Čepalu i Irfanu Čengiću, ali je slučaj Zaima Beriše, predsjednika kiseljačkog SDP-a, do sada ipak najekstremniji.

Nakon što je prošle godine imao izljev šovinizma u mozak, kada je po društvenim mrežama nazivao političke neistomišljenike, tačnije većinu Bošnjaka, “stokom balijskom”, “muslimanima na baterije”, psovao rahmetli Aliju Izetbegovića, poručivao da bez Tita ne bi znali ni ko su ni šta su i sve završio, ironije li, parolom “Smrt fašizmu”, Beriša je ovaj put nasrnuo na rođenog oca, pokušavajući ga zadaviti, i to zbog stotinu maraka!

Sasvim je jasno da je riječ o psihički nestabilnom karakteru sklonom ne samo kriminalnim izjavama nego i djelima te bi neupućenim moglo biti šokantno kako je moguće da se neko takav nalazi na tako visokoj poziciji unutar SDP-a.

Međutim, ko pažljivije prati političku scenu, te mu je poznato i kvantitativno i kvalitativno opadanje SDP-a, ovakav razvoj događaja nije čudan nego i očekivan.

SDP svakom godinom postaje sve manje tipična socijaldemokratska stranka, a sve više skup osebujnih ličnosti s margina društva i razuma.

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!