Zahvalni smo Davoru Stieru što nam je otkrio tajni plan Hrvatske

Tretirajući rasplet kosovske i bh. krize kao šansu za konačno uređenje odnosa Hrvatske sa Srbijom, Stier, ustvari, ukazuje da cilj vanjske politike Hrvatske treba biti postizanje “balansa” s efektima ispravljanja granice Hrvatske. Bivšem šefu hrvatske diplomatije Stieru patrioti Bosne i Hercegovine trebaju se “zahvaliti” što je, prema naprijed navedenom, jasno iskazao teritorijalne pretenzije Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, što je ideološka osnova i politički smjer “tajnovite” saradnje Čovića s Dodikom i Vučićem

Hrvatski desničari izmislili su novu geografiju, pa smatraju da Hrvatska nije na Balkanu, već da se nalazi između Balkana, Centralne i Zapadne Evrope. Cijene da je Hrvatska ugrožena samo iz pravca “susjednog” Balkana. Hrvatska je članica EU i NATO, ali je indicirano da je vladajući HDZ protivnik jačanja supranacionalne uloge tih integracija. Afirmira desničarski koncept “nacija –  država”. Za slučajeve dezintegracije i pokušaje fragmentacije EU iznalaze opravdanja, a negiraju i kritiziraju težnje produbljenja integracija. Na “susjednom Balkanu” zalažu se za “balans”, da ne bude “hegemona”, a da se proširi, zadrži i očuva pozicija Hrvatske, nakon čega bi, po njihovom, Balkan bio manji hrvatski “susjed”.

U vezi s rješavanjem krize Kosova i BiH očekuju bitne promjene geopolitičkog stanja na “susjednom Balkanu”, što, navodno, Hrvatskoj otvara šanse za konačno uređenje odnosa sa Srbijom. Ističu da su “napadi na hrvatsku domovinu” dolazili samo iz pravca Balkana (zaboravljajući, naprimjer, mađarsku, austrijsku i italijansku okupaciju), što je, kako je u autorskom tekstu u Globusu od 18. januara 2019. godine istakao bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske prof. dr. Davor Stier, “povijesna činjenica” koja se “može lako uočiti brzim pogledom na kartu, na konfiguraciju Republike Hrvatske i njezine duge granice s BiH”.

Time je aludirao na Tuđmanovu tvrdnju da je ta granica “apsurdna”. Dakle, prof. dr. Stier smatra da je vanjska granica Hrvatske u svojoj navodnoj apsurdnosti rezultat ugrožavanja Hrvatske iz pravca Balkana. Tretirajući rasplet kosovske i bh. krize kao šansu za konačno uređenje odnosa Hrvatske sa Srbijom, Stier, ustvari, ukazuje da cilj vanjske politike Hrvatske treba biti postizanje “balansa” s efektima ispravljanja granice Hrvatske. Bivšem šefu hrvatske diplomatije Stieru patrioti Bosne i Hercegovine trebaju se “zahvaliti” što je, prema naprijed navedenom, jasno iskazao teritorijalne pretenzije Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, što je ideološka osnova i politički smjer “tajnovite” saradnje Čovića s Dodikom i Vučićem.

Upravo u tom širem kontekstu treba sagledavati i procjenjivati proturječnost što su sukobi Srbije i Hrvatske kombinirani njihovom saradnjom protiv teritorijalnog integriteta i opstojnosti države Bosne i Hercegovine.

SPORNA PITANJA U ODNOSIMA HRVATSKE I SRBIJE I OBOSTRANO NAORUŽAVANJE

Kao neriješena pitanja u odnosima Hrvatske i Srbije aktuelna su sudbina nestalih u proteklom ratu, jer Hrvatska traži više od 1.500 svojih nestalih branitelja i civila, a Srbija također ima svoje zahtjeve za nestale civile i srbijanske vojnike; ratna odšteta; problemi Srba u Hrvatskoj; problemi Hrvata u Srbiji i zahtjev da dobiju mjesto u Skupštini Srbije; srbijanski zakon o univerzalnoj jurisdikciji, po kome pravosuđe Srbije može suditi građanima Hrvatske za zločine u proteklom ratu; stanje u BiH s obzirom na prijetnje Dodika da će se RS otcijepiti, o čemu zvanični Zagreb, na zadovoljstvo Beograda, šuti; ugroženost Hrvata u RS-u, o čemu zvanični Zagreb, na zadovoljstvo Beograda, šuti; zahtjev da se Vučić izvini Hrvatskoj zbog svojih četničkih aktivnosti tokom agresije Srbije na Hrvatsku; granica Hrvatske i Srbije na Dunavu…

Pritom se uz sadržaje verbalnih prepirki putem medija zvaničnici Srbije i zvaničnici Hrvatske trude pokazati da se dodatno naoružavaju i borbeno jačaju svoje vojske. Proteklih nekoliko godina obje te zemlje povećavale su svoje budžete za vojne potrebe. Hrvatski zvaničnici i mediji pod njihovom kontrolom propagirali su da, pored opasnosti koje prijete iz Srbije, prijetnja Hrvatskoj dolazi iz BiH, navodno od 10.000 ISIL-ovaca, što je cifra na koju se, propagandistički lansirajući neistine, pozivala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Nakon što je Srbija nabavila ruske borbene avione MIG-29, tenkove i transportere, Hrvatska je pokrenula nabavku američkih borbenih aviona F-16. Raskinula je ugovor s Izraelom o kupovini 12 takvih aviona starih oko 30 godina, pa razmatra kupovinu od SAD-a, za početak manjeg broja (6 ili 8), a kasnije ukupno do 12 novih aviona istog tipa, ali savremenijeg s fantastičnim borbenim mogućnostima.

Tokom 2017. godine Hrvatska je ažurirala evidenciju vojnih obveznika, saopćavala im raspored u rezervnom sastavu te organizirala njihovu obuku radi popune šest rezervnih pješadijskih pukova: 1. puk Zagreb, 2. puk Osijek, 3. puk Karlovac, 4. puk Pula, 5. puk Split i 6. puk Dubrovnik. Ove rezervne, s aktivnim jedinicama, čine vojne snage Hrvatske.

RAZLIKA IZMEĐU ROBERTA SCHUMANA I VLADAJUĆIH LIDERA HRVATSKE I SRBIJE

Trkom u naoružavanju i trkom u negativnoj retorici koja sije mržnju i netrpeljivost ne može se postići stabilan mir na Balkanu. Možda je mržnja između Nijemaca i Francuza kroz prošlost bila i veća od aktuelne mržnje između Srba i Hrvata, ali, samo pet godina nakon Drugog svjetskog rata, zaokret je učinio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, iniciranjem saradnje koja je rezultirala nastankom i razvojem EZ (EU), u kojoj su Njemačka i Francuska postale prijateljske zemlje i okosnica evropskog, pa i globalnog mira i sigurnosti. Za razliku od njemačkih i francuskih lidera iz pedesetih godina prošlog 20. stoljeća, aktuelni lideri Srba i Hrvata, čak gotovo 30 godina nakon ratova od 1991. do 1995, smatraju da je rano uspostavljati saradnju i da treba još mnogo, mnogo vode proteći Dunavom dok se, umjesto sukoba, dođe do saradnje. Dakle, problem su lideri, a ne narod. Ako bi lideri inicirali iskrenu saradnju, to bi, najvjerovatnije, i srpski i hrvatski narod rado dočekao i podržao.

Zaoštreni odnosi Srbije i Hrvatske kontinuirano se ispoljavaju. U Hrvatskoj je vladajuća desnica odobrila, a liberalna opozicija je kritizirala izjavu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da će Dunavom proteći mnogo vode dok Srbija i Hrvatska postanu prijateljske zemlje. U opoziciji su ocijenili da je ta njena izjava neprimjerena, okrenuta prošlosti i da, nasuprot njenoj politici sukoba između Hrvatske i Srbije, treba uspostavljati i graditi praksu saradnje, bolje razvojne i sigurnosne perspektive u budućnosti.

U vezi sa spornim pitanjima u svojim odnosima, lideri Srbije i Hrvatske tokom 2017. i 2018. godine uvredljivim vokabularom komunicirali su putem medija. Njihove zapaljive i međusobno uvredljive izjave produbljivale su i proširivale vrlo loše hrvatsko-srbijanske odnose, što je suprotstavljeno proklamiranim stavovima i jedne i druge strane da se zalažu za mir i jačanje sigurnosti u regiji Balkana. Komunicirali su putem protestnih nota i najava povlačenja svojih ambasadora iz Zagreba, odnosno Beograda.

U atmosferi pogoršavanja odnosa Beograda i Zagreba, krajem 2017. godine predsjednica Kolinda je prvo najavila dolazak Vučića u zvaničnu posjetu Hrvatskoj, a ubrzo zatim otkazala tu posjetu za “pogodnije vrijeme”, kada splasne zapaljiva retorika.

Početkom 2018. godine, cijeneći da je po osnovu ublažavanja svađalačke liderske i medijske retorike nastalo “pogodno vrijeme”, Kolinda je ponovo pozvala Vučića u posjetu Hrvatskoj, pa je dogovoreno da se to dogodi 12. i 13. februara 2018. godine. Taj Kolindin poziv nije se dopadao HDZ-ovim ekstremistima. U okviru najava te posjete posebno je aktuelizirano pitanje zahtjeva da Srbija Hrvatskoj nadoknadi štetu nanesenu tokom oružane agresije na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine. U vezi s tim, premijer Plenković je podsjećao javnost da je Sporazumom o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije, potpisanim u Beogradu 23. augusta 1996. godine, regulirano da u roku od šest mjeseci treba postići sporazum o naknadi Hrvatskoj od Srbije za svu oštećenu i uništenu imovinu, ali da takav sporazum nikada nije postignut.

Srbija je odlučila da ministra odbrane Hrvatske Damira Krstičevića, zbog uloge u ratu, proglasi nepoželjnom osobom. Hrvatska je odgovorila istom mjerom te zabranila da ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin dolazi u Hrvatsku jer je loše govorio o Stepincu i Gotovini.

POLOŽAJ NACIONALNIH MANJINA U ODNOSIMA SRBIJE I HRVATSKE

U Hrvatskoj, u tekstu Ustava i raznih zakona, primijenjeni su evropski standardi prema nacionalnim manjinama, ali u praksi se događaju pritisci koji manjine čine neravnopravnim, pa i ugroženim. U Zagrebu na tradicionalnom prijemu povodom pravoslavnog Božića, na poziv Srpskog narodnog vijeća, bio je prisutan i premijer Plenković. Tom prilikom u svom obraćanju Plenković se pohvalio da Hrvatska može biti uzor drugim državama u pogledu prava i sloboda za nacionalne manjine. Međutim, na istom skupu lider Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac u svom obraćanju Plenkoviću je stavio do znanja svoju ocjenu o položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj, rekavši da “ne bi trebala mržnja prema Srbima biti mjera hrvatske slobode”. Zanimljiva je ocjena Pupovca da Hrvatsku i Srbiju “sada vezuje neprijateljstvo”, zbog čega obje te zemlje “nazaduju”, za razliku od vremena kada ih je vezivalo prijateljstvo u kome su “napredovali”. Pupovac za sebe ističe da se bori protiv “narastajućeg govora mržnje i netolerancije” u Hrvatskoj, u vezi s čim se obraćao predsjednici Kolindi, kod koje, navodno, nije naišao na razumijevanje, već da je povodom svog obraćanja njoj trpio neugodne pritiske. Zalaže se da nacionalne manjine, srpska u Hrvatskoj i hrvatska u Srbiji, budu most povezivanja i jačanja prijateljstva.

Srbi u Hrvatskoj nisu zadovoljni svojom društvenom i političkom pozicijom. Ni približno učešću u strukturi stanovništva (4,36%, 186.633) Srbi nisu zastupljeni u organima državne uprave, na šta su upozoravale nevladine organizacije: Srpsko nacionalno vijeće (Siniša Milošević) i Samostalna demokratska srpska stranka. U državnoj administraciji ima samo 2,22% Srba. Prof. dr. Ivo Banac je za sarajevske medije 2017. godine ocijenio da je položaj nacionalnih manjina svuda u svijetu, a posebno na Balkanu, “neugodan” i da tu vrstu neugode “treba umanjivati i relativizirati”. Naravno, zbog toga što je položaj manjina svugdje u svijetu nepovoljan, ne može se pravdati nepovoljan, pa čak i ugrožen položaj manjina u bilo kojoj zemlji, pa ni u Hrvatskoj.

Svaki incident u Srbiji kome su učesnici s jedne strane njeni građani Srbi, a s druge strane njeni građani Hrvati u Hrvatskoj se kvalificira da je posljedica antihrvatskog raspoloženja kod Srba, što se koristi kao povod da zvaničnici Zagreba i Beograda zaoštravaju retoriku i međusobne optužbe. Isto se događa kada se takvi incidenti dogode u Hrvatskoj. Zvaničnici zemlje u kojoj se dogodio takav incident predstavljaju ga tako da nije izraz nacionalne netrpeljivosti, a zvaničnici zemlje koja takvim povodom štiti svoje sunarodnjake incident predstavlja kao izraz mržnje prema njima. Često, povodom takvih slučajeva, Srbija i Hrvatska komuniciraju protestnim notama čiji sadržaj odbacuje zemlja kojoj je nota upućena. Tako je bilo kada je 24. decembra 2017. godine došlo do tuče nekoliko Srba s nekoliko Hrvata u srbijanskom mjestu Sonta.

Aprila 2018. godine, nakon što mu je izrečena presuda od strane Haškog tribunala, Šešelj je zaprijetio zastupniku u Skupštini Srbije, predsjedniku Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavu Žigmanovu, govoreći da je spreman ponoviti sve zločine, i to prvo protiv dvojice zastupnika u Parlamentu Srbije: “Intenzivno se pripremam za ponavljanje ratnih zločina, a krenut ću od Tomislava Žigmanova i Nenada Čanka.”

RUSIJA JE MOGUĆI KOORDINATOR SARADNJE VUČIĆA, DODIKA I ČOVIĆA

Kao članica EU, Hrvatska je obavezna provoditi evropsku vanjsku politiku, što se u najbitnijem tiče upravo Rusije, s obzirom na sukobe Rusije i Zapada, posebno u vezi s ruskom aneksijom Krima, te u vezi s nastavkom ruskog ugrožavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine. Po osnovu stava EU da je Rusija odgovorna za napad nervnim otrovom u Velikoj Britaniji na agenta Sergeja Skripalja, Hrvatska je trebala sa svoje teritorije protjerati jednog od diplomata Rusije akreditiranog u Hrvatskoj. Tako se i Hrvatska ponekad nalazi u situaciji da, izvršavajući evropsku vanjsku i sigurnosnu politiku, prema Rusiji poduzima mjere koje inače iz svojih užih nacionalnih interesa ne bi poduzimala.

Pažnju javnosti izazvala je posjeta predsjednice Hrvatske Moskvi sredinom oktobra 2017. godine. Tom prilikom, nakon što je potpisan sporazum o saradnji Ruskog ekonomskog univerziteta i Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment, ruski predsjednik Putin predsjednici Kolindi dodijelio je počasni doktorat Ruskog ekonomskog univerziteta “G. V. Plehanov”. U pripremi te posjete ambasador Rusije u Zagrebu govorio je kako su odnosi Hrvatske i Rusije tradicionalno dobri i da ne mogu biti narušeni zbog tenzija u odnosima Zapada i Rusije u vezi s nekim kriznim žarištima, kao što su Sirija, Ukrajina, Kosovo, BiH…

U pogledu ugrožavanja BiH, Zagreb se javno ne ispoljava u saradnji s Beogradom, upravo zato što je Hrvatska obavezna na provedbu pozitivne evropske politike prema BiH, koja se bitno razlikuje od negativne srbijanske politike prema BiH. Svoja odstupanja od evropske politike prema BiH Zagreb prikriva. Po pitanjima od značaja za integritet i suverenitet BiH, za šta se zalaže EU, Hrvatska nije lojalna politici EU jer stoji iza saradnje koju lider HDZ-a BiH Dragan Čović, na štetu BiH, ostvaruje sa srbijanskim predsjednikom Vučićem i liderom bosanskih Srba Dodikom. Proizlazi kao moguće da Rusiji imponira nelojalnost Zagreba prema Bruxellesu u pogledu politike prema BiH. U procesu intenzivne, tajnovite saradnje predsjednika HDZ-a i HNS-a Čovića s Dodikom i Vučićem indicira se da Rusija utječe na politiku Hrvatske prema BiH. Vjerovatno je da je sadržaj Čovićeve, Dodikove i Vučićeve saradnje usklađen s njihovim planovima podjele BiH, što je protivno transparentno proklamiranoj politici Rusije u pogledu podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH.

Zanimljivo je što službena Hrvatska za javnost ne rasvjetljava Čovićevu saradnju s Vučićem i Dodikom, posebno s obzirom na drastično ugrožen položaj Hrvata u bh. entitetu RS-u. Proizlazi da Hrvatska kontrolira i usmjerava njihovu saradnju, odnosno da je Hrvatska odredila tajnovit karakter, smjer i cilj te saradnje, pored koje se produbljuje i proširuje ugroženost Hrvata u RS-u.

Ima indicija koje opravdavaju zaključak da je Čovićeva, Dodikova i Vučićeva saradnja na štetu BiH ohrabrena što “prešutnom”, što otvorenom podrškom Rusije, ali i visokim stupnjem nereda u odnosima između bošnjačkih političkih stranaka s posljedicama slabljenja političke moći Bošnjaka, odnosno s posljedicama slabljenja njihove otpornosti na destruktivne utjecaje iz susjednih zemalja na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH.

RAZVOJ SARADNJE ZAGREBA I BANJE LUKE BEZ SARAJEVA

Zvaničnici i institucije Hrvatske o pitanjima koja se tiču države BiH ostvaruju saradnju s autoritetima i institucijama entiteta RS. Početkom novembra 2017. godine, bez učešća Predsjedništva ili Vijeća ministara BiH, Hrvatska i bh. entitet RS-a potpisali su Protokol o saradnji na plinofikaciji Rafinerije u Bosanskom Brodu. Tim povodom reagirao je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, rekavši da je vanjska politika BiH u nadležnosti Predsjedništva BiH i da bh. entiteti mogu sklapati međudržavne ugovore samo uz učešće i saglasnost Parlamentarne skupštine BiH. Opravdavajući očito i grubo miješanje u unutarnja pitanja BiH, Zagreb je krivo tumačio da bh. entiteti imaju nadležnosti u oblasti nafte, plina i energetike uopće.

Stavovi Čovića o nekim regionalnim pitanjima kao što je Kosovo ponekad su kopija Dodikovih i Vučićevih stavova. Tako, naprimjer, dok su članovi Predsjedništva BiH Čović, Ivanić i Izetbegović bili u posjeti Beogradu, na konferenciji za štampu, pred kamerama, Izetbegović je bio prinuđen upozoriti Čovća da će BiH o Kosovu donositi svoje odluke, a da neće provoditi odluke Beograda, kako je to na istoj konferenciji za novinare implicite rekao Čović.

Visok stupanj bliskosti i saradnje HDZ-a (HNS-a) na čelu s Čovićem s Dodikovim SNSD-om demonstriran je učešćem Čovića i njegovih najbližih saradnika na obilježavanju antiustavnog, genocidnog dana RS-a 9. januara 2019. godine. Hrvatska je na taj ekstremistički, antiustavni, antibosanskohercegovački skup poslala svog ambasadora u BiH Ivana Del Vechija. Licemjerno je bilo što su se zvaničnici Hrvatske ograđivali od tog postupka svog ambasadora u BiH. Nije istina da Zagreb nije odobrio i usmjerio odlazak svog ambasadora na svečanost obilježavanja antiustavnog dana RS-a. Iskusni Ivo Goldstein iz svog diplomatskog iskustva o ambasadorovom odlasku da uveliča svečanost nastanka genocidnog RS-a napisao je za hrvatske medije da mu je “netko u Zagrebu taj put odobrio”. Da ambasador nije bio uvjeren u simpatije svojih nadređenih u Zagrebu prema Dodikovoj destrukciji protiv BiH, on svojim prisustvom ne bi “uveličavao” antiustavnu manifestaciju harangiranja protiv BiH, mira i sigurnosti. Taj fluid simpatije Zagreba prema Dodiku odveo je ambasadora da u Banjoj Luci uveliča harangu protiv BiH.

U formalnom smislu, prema nazivu entiteta “Republika Srpska”, taj je dio BiH “samo srpski”, a suštinski, prema Ustavu BiH, taj je dio BiH i hrvatski, i bošnjački, i svih njenih građana, pa i Srba. Manipulacija formom u nazivu entiteta RS-a uništava suštinu slova i duha Ustavom BiH utvrđenog poretka. Hrvatska politika time pomaže srpskoj politici da uništenost te suštine bude što temeljitija.

Patriotske snage moraju imati program i plan borbe za prevazilaženje shvatanja da je entitet RS samo srpski. Takav program i plan treba jedinstvo u akciji, što hrvatska politika subverzivno ometa usmjeravajući saradnju Čovića s Dodikom. Međunarodna zajednica već je navikla na stereotip forme da je RS samo srpski, pa se ne osvrće na suštinu da taj dio Bosne i Hercegovine pripada jednako Hrvatima, Bošnjacima, svim građanima, pa i Srbima.

IDEOLOŠKE OSNOVE SUKOBA HRVATSKE I SRBIJE

S HDZ na vlasti, politički odnos Hrvatske prema Srbiji ostvaruje se u okviru ideološkog mita o Bleiburgu, što je ustvari mit žrtve s rezultatom prezira prema komunistima, partizanima i Titu, a zatim mita Domovinskog rata, što je ustvari mit pobjednika s rezultatom prezira prema Srbima i Bošnjacima, uz napomenu da se prezir prema Bošnjacima stavlja u kontekst vjekovnog mita prezira prema Turcima s obilježjima teške islamofobije. Hrvate “muslimanske vjere” ne preziru, već ih ponižavaju, što je u krajnjim konsekvencama teže od prezira. Mit Bleiburga, prezira prema Titu i partizanima pokazuje proturječnost (nelogičnost) u ponašanju HDZ-ovih lidera i političkih faktora praktički naklonjenih idejama NDH jer se istovremeno ZAVNOH kao tekovina partizanskog, Titovog pokreta uzima kao temeljna vrijednost precizirana u Ustavu aktuelne nezavisne Hrvatske. Dakle, HDZ nije lojalan ustavnom uređenju svoje domovine Hrvatske.

Poseban problem u odnosima Srbije i Hrvatske suprotstavljene su tvrdnje o broju žrtava u logorima NDH, posebno u Jasenovcu. Što manjim brojem žrtava u Jasenovcu i drugim logorima pod kontrolom ustaškog poglavnika Pavelića, HDZ-ovi i drugi hrvatski nacionalisti žele rehabilitirati genocidnu politiku ustaške NDH. Što većim brojkama žrtava u Jasenovcu, srpski nacionalisti žele opravdati svoj prezir prema Hrvatima i ojačati propagandu da su Hrvati genocidni narod. Takva velikosrpska propaganda vladajućim liderima i HDZ-ovim političkim autoritetima u Hrvatskoj služi kao podloga za opravdavanje sukoba sa Srbijom.

Dakle, za hrvatske nacionaliste, glavne mete za ispoljavanje prezira jesu Srbi, Bošnjaci, Turci, partizani, komunisti i Tito. Ipak, u Hrvatskoj je dominantan prezir prema Srbima, što se uzima kao mjera “hrvatske slobode”. U krugovima HDZ-ovih hrvatskih nacionalista biti slobodan znači neometano ispoljavati prezir prema navedenim skupinama, pa čak i očekivati društvene privilegije po osnovu ispoljavanja tog prezira. Time se ekstremisti utrkuju u dokazivanju ko je od njih veći patriota Hrvatske.

Izraz tog proustaškog utrkivanja jeste ekstremna mržnja izražena prema Srbima u obliku čestitke za pravoslavni Božić s fotografijom ustaše koji drži odrubljenu glavu Srbina sa šajkačom. Takvu čestitku, putem društvenih mreža, lansirao je Ivan Đakić, sin istaknutog HDZ-ovca iz Virovitice, zastupnika u Saboru Hrvatske i predsjednika HVIDR-e Josipa Đakića. Drugi, također skorašnji slučaj jeste postupak mladog Zadranina, SDP-ovca, koji je grafit “Ubi Srbina”, dodajući slovo “Lj”, prepravio u grafit “Ljubi Srbina”. Policija je isljeđivala i Đakića za mržnju ispoljenu putem čestitke za Božić, i Zadranina za navedeno dodavanje slova “Lj” pod optužbom za prekršaj uništavanja tuđe imovine. Tako država Hrvatska, pod pritiskom javnosti, izgleda, bez svoje volje intervenira za slučajeve izražavanja mržnje prema Srbima, isto kao što iz svoje volje, a suprotno volji javnosti, intervenira protiv onoga ko poručuje “Ljubi Srbina”.

PROČITAJTE I...

Predsjednik Erdoğan ponovio je da će, ako se u roku od dvije sedmice ništa ne promijeni u stavovima SAD i NATO partnera u pogledu zone sigurnosti, Turska krenuti u formiranje sigurne zone sama. To, za razliku od prethodnih samita, nije izazvalo nikakvo protivljenje njegovih sagovornika

Iz podgoričkog Centra za građansko obrazovanje ocijenili su da je selektivnim odabirom događaja očigledno došlo do narušavanja naučnog principa, te da je očigledno da su preskočene sve “negativne epizode” iz posljednje decenije 20. stoljeća.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!