fbpx

ZAGREB MOJE MLADOSTI, BELI ZAGREB GRAD

U Hrvatskoj je 1972. godine izašla i izuzetno važna, prva antologija bošnjačke književnosti, Biserje Alije Isakovića. Brzo je postalo potpuno razvidno zašto ta i takva knjiga nije izašla u Sarajevu. Njezin autor Alija Isaković dobro je (pred)osjećao što “kreator muslimanske nacije” podrazumijeva pod “davanjem nacije”. “Kreator” je mislio samo na ime, ali ne i na sadržaj. Biserje je, doputovavši iz Hrvatske u Sarajevo, postalo bomba

Piše: Ibrahim KAJAN

 

“Zagreb moje mladosti” bio je “beli Zagreb” u svakom pogledu, širok i otvoren svakoj razlici i svakoj vrijednosti. Tih godina mogao sam i doslovno okusiti razliku dvaju “marksističkih pogleda” koji su poput ribarskih mreža nabačeni na naše kolektivne živote: bosanski sam zapamtio kao teški, “produženi boljševički aktivizam”, a hrvatski kao neku blagu inačicu, sličnu onoj za kojom je težio upropašteni Dubček, znamenitu pod krilaticom o “komunizmu s ljudskim licem”. Pravo čudo bilo mi je saznanje da ovdje neko može biti izabran za direktora a da nije uopće član komunističke organizacije! Takav je bio moj punac, koji je s hiljadama Bošnjaka pred pritiskom iselio iz Sandžaka.

ZAŠTO “BISERJE” ALIJA ISAKOVIĆ NIJE OBJAVIO U SARAJEVU

Rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj godine 1971. pokazali su da se 18.457 osoba izjasnilo Muslimanima u rubrici nacionalnost. To je govorilo o osjećaju slobode da se u tom broju deklarira značajan broj ljudi koji su se do tada najvjerovatnije izjašnjavali Hrvatima. Bilo je i drugih znakova simpatije “dolazećoj naciji”, prije svega u prostoru kulture, preciznije – u izdavačkim poduhvatima nekoliko kapitalnih naslova izuzetno važnih za Bošnjake, primjerice: Muslimanske junačke pjesme (velikog formata, na 652 stranice) u izdanju zagrebačke “Stvarnosti”, koju je priredio i predgovor joj napisao književnik Nasko Frndić. Isti priređivač kod istog izdavača objavio je i sljedeće,1972. godine vrijednu i obimnu knjigu Narodni humor i mudrost Muslimana. “Stvarnost” je objavila, ranije sam spomenuo, i prijevod Kuran-i Kerima prevoditelja Pandže i Čauševića (u zbirnom tiražu nekoliko uzastopnih izdanja koji je brojao više desetina hiljada primjeraka).

Najposlije, u Hrvatskoj je 1972. godine izašla i izuzetno važna, prva antologija bošnjačke književnosti, Biserje Alije Isakovića. Brzo je postalo potpuno razvidno zašto ta i takva knjiga nije izašla u Sarajevu. Njezin autor Alija Isaković dobro je (pred)osjećao što “kreator muslimanske nacije” podrazumijeva pod “davanjem nacije”. “Kreator” je mislio samo na ime, ali ne i na sadržaj. Biserje je, doputovavši iz Hrvatske u Sarajevo, postalo bomba! Isaković je to mogao naslutiti i krajem 1970. godine, na simpoziju o dvojbi termina “bosanskohercegovačka književnost” (nasuprot terminu “književnost u Bosni i Hercegovini”), kad je nekoliko sarajevskih poznatih književnika “na nož” dočekalo prvi put javno izgovorenu sintagmu “muslimanska književnost” u uvodnom referatu Midhata Begića.

Brutalni napad na Biserje i na Aliju Isakovića objavljen je u bosanskom izdanju Komunista iz pera glavnog urednika. Bespoštedne osude bile se uperene u identifikaciju (sintagmu “muslimanska književnost”) i u pristup kojim je uvrštavao autore. Isaković se, koliko mi je poznato, sklonio iz Sarajeva u zavičajno selo u okolici Stoca. Očekivao je hapšenje. Ali, tada se javio glas razuma u političaru kojeg Bosna pamti – Branku Mikuliću.

Zavolio sam Hrvatsku zbog toga. Volio sam i to vrijeme u kojoj je svaka vrijednost isticana, ma odakle potjecala.

KULTURNE RUBRIKE – PROSTOR MOG “NOVINARSTVA”

Povremena saradnja s ponekim tekstom u ponekom zagrebačkom listu u godini 1972. postala je česta – kao da se ostvarivao moj rani dječački san: biti “nešto kao novinar”! A od dječakovih snova, kad shvatiš da se počinju ostvarivati, i nema ništa ljepše.

U Vjesniku je izašao moj prvi esej na polovici onog “velikog formata” tadašnjih dnevnih novina o najnovijoj generaciji bosanskohercegovačkih pjesnika kojoj sam i sam pripadao (Nekoliko riječi o novim pjesnicima u BiH). Vjesniku sam uvijek slao priloge poštom, ali taj put, jer sam se našao blizu Vjesnikova nebodera, tekst sam odnio u uredništvo i potražio urednika. Tražeći ga, u susret mi je, između novinarskih stolova, prilazila vitka djevojka u uzanom, lijepom kostimu. “Poznajem ovu djevojku”, pomislio sam. Kad se približila, znao sam ko je. Znala je i ona ko sam ja. Jelena Lovrić, mlada pjesnikinja iz Tuzle, iz grupe okupljenih oko mog dragog prijatelja iz rane mladosti Avde Mujkića.

Avdo je davne 1964. priredio i objavio u Lukavcu majušni almanah mladih pjesnika (Dva puta po sedam), među kojima smo i nas dvoje. Jelena je, nakon studija u Zagrebu, od prošle godine svoju blistavu novinarsku karijeru započela upravo na stranicama Vjesnika. Zaustavili smo se, srdačno pozdravili, izmijenili nekoliko riječi i obećali sljedeći susret. U jednoj je ruci nosila tipkani tekst, a u drugoj podeblju knjigu Karla Štajnera Sedam hiljada dana u Sibiru, upravo proglašenom Vjesnikovom knjigom godine, a za koji će mjesec dobiti i nagradu “Ivan Goran Kovačić”. Dok je odlazila, pomislio sam na nevjerovatnu koincidenciju: sutra imam dogovoren susret i razgovor s Karlom Štajnerom za nedjeljno izdanje sarajevskih Večernjih novina.

PUN TJESKOBE, NAPUSTIO SAM ŠTAJNEROV STAN…

Štajner me dočekao na ulaznim vratima svog malog stana, nedaleko od Trga žrtava fašizma. Pamtim ga: kratko ošišan, nižeg rasta, blagog, sjetnog osmijeha. Gospođa koja je spustila na okrugli stol poslužavnik s čajem i kahvom bila je njegova supruga Sonja, Ruskinja, koju je oženio 1935. godine. U januaru te 1972. godine napunio je 70 godina. Rodio se i odrastao je u Beču kao Karl Steiner, u materijalnoj oskudici radničke obitelji. Članom Komunističke omladine Austrije postao je kao sedamnaestogodišnji grafički šegrt, a nakon sukoba s policijom i ranjavanja 1919. godine i članom Centralnog komiteta omladine Austrije. Tako započinju sve njegove biografije enciklopedijskog tipa i nastavljaju podacima njegova dolaska u Zagreb 1922, po zadatku, da pomogne u formiranju ilegalne partijske štamparije, budući da je godinu dana prije, 1921, u Jugoslaviji stupila na snagu zabrana Komunističke partije Jugoslavije.

Dolaskom u Zagreb postaje državljanin Jugoslavije, ali i automatski gubi pravo na austrijsko državljanstvo. Kako je otkriven rad ilegalne štamparije u kojoj je radio, Hebrang i drugovi ga šalju u Pariz, u kojem je djelovao punkt CKKPJ. Policija ga i tu hapsi i protjeruje. Pošto više nije austrijski državljanin, a u Jugoslaviji mu prijeti zatvor, preporukom Georgija Dimitrova, predstavnika Komunističke internacionale, odlazi u Berlin, odakle će ubrzo otići u SSSR. Postavljaju ga za direktora velike Kominternine štamparije u Moskvi. U tom vremenu upoznao je Sonju i ubrzo se njom oženio. Ova žena, koja nam je poslužila kahvu i čaj, nije ga se odrekla ni pod najgorim klevetama, pritiscima i prijetnjama koje će ubrzo uslijediti: 4. novembra 1936. uhapšen je od NKVD-a, osuđen godinu dana poslije na prvih deset godina kao špijun Gestapoa. Punih 18 godina trajao je njegov pakao u ledu raznih sibirskih logora!

Spominjao je neke motive iz knjige koja je postala najpotresnije svjedočanstvo autentičnog svjedoka o Staljinovim logorima i o milionima likvidiranih ljudi u njima. Spominjao je, iniciran mojim imenom Ibrahim, “bezbrojne male muslimanske narode po nepreglednim šumama Sibira”, “plemena” za koje savremenost nije ni znala da uopće postoje na ovom svijetu, kojih više nema. Uništeni su nerijetko do posljednjeg! U samoj knjizi govori o jednoj takvoj potpuno nepoznatoj zajednici baptista u nekoj prašumi Sibira, svojevoljno otcjepljenoj od ljudske civilizacije, otkrivenoj tek 1951. godine. Sve su ih proglasili stranim slugama i špijunima, njima napunivši logore i gulage. Bližio se kraj našem razgovoru.

Pun tjeskobe, osmjehnuh se Karlu Štajneru dok me ispraćao na “kućnom pragu”. Mislio sam: Kao da je cijela misija njegova života bila zadana u ispisivanju hiljade stranica teksta koje su ispunile ne samo prvu i najglasovitiju knjigu 7000 dana u Sibiru nego i sljedeće dvije: Povratak iz Gulaga i Ruka iz groba.

Da, zamalo se nije desilo da se najvažniji sadržaj i poruka njegova života važni za epohu u kojoj živimo – ne ostvari, da jedan nevjerovatni život izgubi svaki smisao. Naime, Štajner je 1959. godine završio rukopis knjige 7000 dana u Sibiru i odnio je u Beograd. Uručio ga je Veljku Vlahoviću. Drugi je primjerak predao Zvonku Brkiću, članu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, u prisustvu Mike Špiljka. Sve tri osobe bile su narodni heroji Jugoslavije. Poslije kratkog vremena, saznao je da su oba primjerka rukopisa – netragom nestali! Ali, onaj koji ga je otuđio prevario se. Karlo Štajner je davno prestao vjerovati ljudima! Treću je kopiju pohranio kod svog brata u Lyonu.

ŠTAJNEROVA VELIKA POUKA

Išao sam prema tramvajskoj stanici i mislio o riječima koje sam čuo. Ponekad bi me toliko opčinio da bih prestao zapisivati. Nakon godinu, prisjetio sam se jednog detalja iz Štanerove bezazlene opaske o “prvim proplamsajima ljubavi prema jednoj djevojci…”, pa sam ga naknadno zapisao. Sada se prisjećam kako je “ideja komunizma kojoj je bio odan u potpunosti, kao 17-godišnjak”, potirala sve drugo što je mogao osjećati. “Za Partiju bih dao glavu… Bilo nas je sramota otići u kino, a ako bi neko i otišao, krio je to kao zmija noge. A o slobodnijim izražavanjima ljubavi nije bilo govora…”

Koračajući prema tramvaju, sjetih se da se tada nasmijao i rekao: “U Beču je meni, mladom, za oko zapala vrlo lijepa i umiljata drugarica iz Centralnog komiteta Fani Gašpar. Nisam se, naravno, usudio ništa poduzeti… I poslije mnogo, mnogo godina, neočekivano se susretosmo u Moskvi, u kavani ‘Internacional’. U naručju je držala bebu. Priđoh joj. Pozdravljanje, pa kava, pa razgovor. Pitam je tko joj je muž, otac djetetu. Reče: ‘Frac Frajhalt.’ Bio je član SK. Kroz smiješak joj rekoh da se vrlo lako moglo desiti da ja budem tata tom djetetu.” Rekla je: “Da, primijetila sam simpatije, ali mislila sam da si ti još vrlo zelen muškarac, da te jednostavno nisam zanimala.”

Očito je taj susret snažno djelovao na mene. Često se, kroz svih 50 godina od kako se desio, prisjetim i knjige i autora, posebice kad se govori o “idejama koje će spasiti svijet”. Opomena svijetu kako se njihovi nositelji znaju premetnuti u najokrutnije zvijeri koje povijest poznaje.

Štajnerov život ugasio se 1. marta 1992. godine u Zagrebu. Samo je sudbinska historija mogla udesiti takav, istodobni kraj života jednog čovjekova i jedne ideje – zajedno, u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Pokopan je na jevrejskom dijelu zagrebačkog groblja Mirogoj.

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!