Za granatiranje škole u Beširovićima još niko nije odgovarao

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici

 

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

 

Beširevići su malo pitomo selo, iz kojeg pogled seže na Drinu, granicu i Srbiju. Do početka rata 1992. godine selo je živjelo svojim životom, rekli bismo običnim ako zanemarimo tešku svakodnevicu malih mjesta koja se često bakću na ivici egzistencije. U selu je izgrađena prije rata i četverogodišnja škola u koju su djeca išla iz Beširevića, Sulica, Poljaka i drugih mjesta u blizini.

Kada je počeo rat, sva bošnjačka naselja našla su se na udaru srpske vojske, a česta su bila i granatiranja iz Srbije. Beširovići su često bili na udaru, a stanovništvo ovog mjesta spas je od granata nalazilo u podrumu škole. Tako je bilo sve do 18. septembra 1992. godine, kada su granatirani Beširevići.

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi.
Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta je od granate ubijeno 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici.

“Otac i brat bili su ranjeni, međutim, otac je za nekoliko dana umro u bolnici u Srebrenici. Brat nije preživio pad Srebrenice, a majka, sestra i nana ubijene su ovdje na licu mjesta”, svjedočila je u više navrata Alija Džananović.

U granatiranju Beširovića u školi ubijeni su i Rabija Bajramović, njen sin Mubin i kćerka Fatima.

“Civili su se ovdje pokušali sakriti i tu su ubijeni granatom koja je ispaljena iz Srbije. Do danas niko nije odgovarao za ovaj zločin niti je podignuta optužnica. Ne vjerujem da će neko i odgovarati. Mi ćemo kulturom sjećanja pokušati da na neki način ne zaboravimo ovo, da ne zaboravimo nedužne ubijene u krvavim pohodima na našu zemlju”, kaže Sadmir Nukić, koji dodaje da su stanovnici sela na Drini ubijani tokom cijelog rata, pogotovo u genocidu u julu 1995. godine.

Do 1995. godine ubijena su 24 stanovnika ovog sela, a u toku zločina genocida ubijeno je 110 osoba iz ovog naselja.

Granatiranja Srebrenice i okolnih sela bilo je tokom cijelog rata. Tako je samo nekoliko dana poslije (25. septembra 1992. godine) Beširevića bombardirano selo Bučinovići. Prilikom bombardiranja ubijene su četiri djevojčice iz iste familije. Taj su dan ubijene Ešefa Gabeljić, Nermina, Ševala i Ramiza, a nekoliko je osoba ranjeno.

Stravičan zločin u Srebrenici dogodio se 12. aprila 1993. godine, kada su granate ispaljene s položaja srpske vojske na mjestu ubile 74 i ranile više od 100 civila Bošnjaka koji su bili na igralištima ispred osnovne i srednje škole u Srebrenici. Broj žrtava povećao se jer je nekolicina podlegla na putu do bolnice i u bolnici. Ni za ovaj zločin niko nije odgovarao.

Nakon ovog zločina, Srebrenica je proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda.

Posljedice granatiranja Srebrenice bile su strašne. Razrušene kuće, ubijene osobe, neizvjesnost i iščekivanje granata psihološki je utjecalo na više od 40 hiljada osoba u gradu tokom rata. Vojnik holandskog bataljona Gerry Kremer u svom svjedočenju kaže da pamti da je po dolasku u Srebrenicu u februaru 1995. godine odmah zapazio “uništene kuće, miris paljevine i ljude bez ičega kako hodaju ulicama”.

“Među najstrašnijim stvarima koje sam vidio bilo je granatiranje Srebrenice od srpskih snaga, odnosno posljedice tog granatiranja”, svjedočio je Kremer.

 

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!