fbpx

Volja mu Donji, volja mu Gornji: I zato je Banja Luka šeher

Paoru iz sela Bakinci kod Laktaša zapalo je, nažalost, da određuje sudbinu kako Bosne i Hercegovine, tako i Banje Luke, šehera o čijim je ulicama i mahalama do rata samo sanjao orući očevim traktorom livade po Lijevče polju. Šehera čiju historiju uopće ne poznaje, a i ono malo što zna iskrivljava i omalovažava u izljevima huje. Stoga ćemo ga, nakratko, podsjetiti na historiju grada koji je imao i Donji i Gornji Šeher, grada koji su stvorili muslimani. Njihove će potomke Bošnjake, 500 godina kasnije, iz grada istjerivati današnji Dodikovi politički saveznici u crvenim kombijima. I koliko god mislili da su uspjeli, Banja Luka će uvijek biti šeher. I uvijek bosanskohercegovačka

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

“Svojatanje Banjaluke kao šeher-grada Izetbegoviću služi samo za zamajavanje njegovih podanika. Banjaluka nikada nije bila šeher i neće ni biti. Banjaluka ne pripada Izetbegoviću nego Srbima i srpskom narodu i Republici Srpskoj. Banjaluka više pripada Vučiću i više podržava Vučića nego što je ikada podržavala i što će podržavati Izetbegovića i njegove sljedbenike.” Ispalio je tu budalaštinu u jednom od svojih svakodnevnih izljeva histerije, naravno, Milorad Dodik. Bila je to nervozna reakcija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nakon što mu je, “iz političkog Sarajeva”, odrješito i jedinstveno odgovoreno na njegova bulažnjenja o secesiji entiteta iz kojeg dolazi i nestanku Bosne i Hercegovine.

Paoru iz sela Bakinci kod Laktaša zapalo je, nažalost, da određuje sudbinu kako Bosne i Hercegovine, tako i Banje Luke, šehera o čijim je ulicama i mahalama do rata samo sanjao orući očevim traktorom livade po Lijevče polju. Šehera čiju historiju uopće ne poznaje, a i ono malo što zna iskrivljava i omalovažava u izljevima huje. Stoga ćemo ga, nakratko, podsjetiti na historiju grada koji je imao i Donji i Gornji Šeher, grada koji su stvorili muslimani. Njihove će potomke Bošnjake, 500 godina kasnije, iz grada istjerivati današnji Dodikovi politički saveznici u crvenim kombijima. I koliko god mislili da su uspjeli, Banja Luka će uvijek biti šeher. I uvijek bosanskohercegovačka.

Još 1951. godine Alija Bejtić objavit će naučni rad Banja Luka pod turskom upravom, u kojem je do u detalje opisan nastanak Banje Luke i njenih najvažnijih toponima. Kako tvrdi Bejtić, njezino područje bilo je djelomično naseljeno još u doba Rimljana, što potvrđuju nalazi otkopani na Ilidži i u Donjem Šeheru. U srednjem, pak, vijeku, nastavlja Bejtić, bješe tu jaka utvrda sa znatnijim trgovištem i franjevačkim samostanom u podnožju. Ta utvrda i trgovište pod njom navode se u spomenicima prvi put pod imenom Banja Luka 1494. godine. Pitanje gdje su tačno bile granice srednjevjekovne Banje Luke riješio je Hamdija Kreševljaković stavljajući taj grad i trgovište pod njim u današnji Gornji Šeher.

“U Gornjem Šeheru doista je bio jedan grad na lijevoj obali Vrbasa, a njegovi ostaci i danas se raspoznaju iznad mosta preko potoka Suturlije. (…) U zakladnici pak bosanskog sandžak-bega Sofi Mehmed-paše od god. 1554, kojom on ostavlja svoje zadužbine u Gornjem Šeheru, spominje se izričito tvrđava Banja Luka u današnjem Gornjem Šeheru i Podgrađe pod njom, a naselje (‘kasaba’) i s desnu i s lijevu stranu Vrbasa u tome kraju zove se tu također Banja Luka. (…) Ime Banja Luka, sastavljeno od pridjeva imenice ban i obične riječi luka (ravnica oko rijeke), koja je u Bosni tako česta, isprva bješe regionalni naziv za svu ravnicu ispod spomenutog grada, a kasnije, kad je tu izgrađena tvrđava, ime se proteglo i na nju”, piše Bejtić u uvodu svog rada i nastavlja priču o nastanku Šehera.

“Godine 1528. cijelo područje Jajačke banovine, od Jajca pa sve do Save, prešlo je potpuno u turske ruke. Tada su Turci zauzeli i tvrđavu Banju Luku i istoimenu varošicu pod njom, koja se već bješe raširila na obje obale Vrbasa. Tvrđava je po svoj prilici pala neoštećena i Turci su odmah smjestili u nju svoju posadu, a dolje u varoši počeli su graditi obrtničke radionice i trgovačke dućane, najprije za potrebe vojske, a onda i ostalog žiteljstva. Današnji Gornji Šeher najstariji je dio starog dijela Banje Luke. Da su se Turci utaborili baš tu, na bregovitom terenu, a ne u ravnici današnjeg Donjeg Šehera, to je posve razumljivo kad se ima na umu strateška važnost toga kraja s tvrđavom u njemu i ona osebujna težnja gotovo svih Orijentalaca za smještajem kuća i naselja u strani nad vodom, odakle će svaka kuća imati nesmetane i daleke vidike na drugu stranu.”

Kako se Banja Luka razvijala, tako su građene i njezine džamije. Bejtić navodi da je sagrađena džamija na ime sultana Sulejmana Kanunije (1520–1566), današnja Hunćarija ili Careva džamija, zatim je u mahali Tabaci, koja se nazvala tako po obrtnicima koji su tu na obali Vrbasa štavili kožu, izgrađena džamija Debagija ili Tabačka džamija. Oko četvrt stoljeća po dolasku Osmanlija desio se važan trenutak u historiji grada, prijenos stolice bosanskog sandžak-bega iz Sarajeva u Banju Luku. Time taj grad postaje političko središte ondašnje Bosne, a pojedini bosanski sandžak-bezi glavni nosioci građevne djelatnosti u tome gradu. Taj prijenos izvršio je, vjerovatno, iz vojno‑strateških razloga oko godine 1553. bosanski sandžak-beg Sofi Mehmed-paša, koji tu odmah otpočinje gradnju velikog stila, a u tome ga poslije slijede i njegovi nasljednici, sandžak-bezi Osman Han i Ferhad-beg Sokolović.

Bosna je u to doba bila sandžak koji je s ostalim u ovim stranama pripadao beglerbegu od Rumelije. U septembru 1580. Bosna i sama postaje beglerbegat ili pašaluk, kojem u početku pripada, osim bosanskog, još osam okolnih sandžaka i čiji se zapovjednici otada zovu beglerbezi i obnašaju čast paše s tri tuga. Time Banja Luka postaje upravno središte višeg stepena, što je još više ubrzalo razvitak grada, i ostaje takva sve do godine 1639, dok namjesnička stolica nije vraćena ponovo u Sarajevo.

Zadužbinama Sofi Mehmed-paše otpočeo je novi period u izgradnji Banje Luke i Gornjega Šehera. Sofi Mehmed-paša tu je izgradio dobar broj privrednih objekata, čitavu, dakle, čaršiju, i time udario jake temelje privrednom životu novog dijela grada. Taj dio grada počeo se otada, bez sumnje, lijepo razvijati, ali ne bješe naročito duga vijeka. Godine 1688. Gornji Šeher nenadano zauzeše austrijske čete pod vodstvom Ludviga Badenskog, ostadoše u njemu vrlo kratko vrijeme i pri povlačenju spališe i razoriše najveći dio naselja i s jedne i s druge stranu Vrbasa. Ti crni dani ostali su u živom sjećanju Banjalučana do dana današnjeg. Tom su prilikom, pored ostalih građevina, stradale i gotovo sve zadužbine Sofi Mehmed-paše. Čaršija je sva izgorjela, a vakuf time ostao bez najvažnijih sredstava.

Kako tvrdi Bejtić, u Donjem Šeheru bilo je prije Turaka naselje, ali je taj dio grada doživio pravi procvat tek u tursko doba, devedesetih godina šesnaestog stoljeća. Zasluga za taj procvat pripada posljednjem bosanskom sandžak-begu (1574–1580), a prvom beglerbegu (1580–1588) Ferhad-paši Sokoloviću, članu glasovite istoimene porodice iz sela Sokolovića kod Rudog, koja je turskoj carevini dala veliki broj umnih državnika i na bojnom polju junaka. Ono što je Gazi Husrev-beg bio Sarajevu, to je Ferhad-paša Sokolović bio Banjoj Luci. On je tu na prostoru između potoka Crkvine i Vrbasa od godine 1579. do 1587. izgradio dvije stotine i šesnaest javnih objekata i sve to uvakufio.

I Gornji i Donji Šeher nastali su u 16. stoljeću. Najjužniji dio stare Banje Luke, Novoselija, naseljen je žiteljima iz obližnjeg Trna, koji su tu pobjegli, kako kaže predaja, od kuge. Razvilo se u prošlosti tu pet mahala i šest džamija. Banja Luka je nedugo po nastanku bila središnja tačka trgovine, obrta i prometa cijele Bosanske krajine, a osim toga, i upravno središte višeg stupnja i stoga se grad znatno izgrađivao i širio i kasnije, u 17. stoljeću.

“Do pedesetih godina tog stoljeća, dok je tu bilo sjedište bosanskih namjesnika, razvitak Banje Luke postigao je vrhunac. Grad se, međutim, jednim dijelom širio nešto i kasnije (Hadži Mustaj‑pašina džamija i mahala), i do prvih godina 18. stoljeća izgrađeno je tu sigurno trideset i šest mahala, isto toliko džamija i veći broj drugih spomenika. Svi putopisci sedamnaestog stoljeća, koji su prošli kroz Banju Luku, opisuju je kao velik i napredan grad. Putopisci obično navode da je Banja Luka tada imala tri do četiri hiljade kuća, a to znači da je bila veća i naseljenija, negoli potkraj turske vladavine i pod austrougarskom okupacijom”, tvrdi Alija Bejtić u svom radu, zaključujući: “Banja Luka je tada bila u pravome smislu šeher, i upravo tada mogla se odnositi na nju ona lijepa banjolučka narodna pjesma: Kolika je šeher Banja Luka, / s kraja na kraj puna djevojaka! / Svaka ima po ašika svoga, / sama Fata trides i četiri. / Svaka ode za ašika svoga, / sama Fata osta neudata!

Osim Bejtića, i prije i nakon njega, brojni su drugi istraživači, novinari i putopisci opisivali Šeher, njegove zgrade, ljude i običaje.

“Banja Luka ili, kako se ranije zvala, Vrbaški Grad, bila je središte župe Vrbasa. Grad je, mislim, stajao na jednom humku kraj ušća potoka Suturlije u Vrbas, u gornjem dijelu današnje Banje Luke. Ime Banja Luka se pojavljuje turskih vremena. U njoj su Turci sagradili nov grad (možda na temeljima kakvog rimskog utvrđenja) kraj Vrbasa na ušću Crkvine. Hadži-Kalfa veli da je taj grad sagradio Ferhad-paša. Turskih vremena se ovaj kraj kao župa nije zvao Vrbas, nego Banja Luka”, piše Vladislav Skarić u Glasniku Zemaljskog muzeja analizirajući popis bosanskih spahija.

O dolasku Osmanlija u te krajeve i osnivanju grada piše i Safvet-beg Bašagić. On opisuje pohode Gazi Husrev-bega i donosi sljedeće redove o njegovom vojevanju ka Banjoj Luci. “Slijedeće godine sudjelovao je u muhačkoj bitci s 20.000 konjanika i s Gazi Balibegom izvojštio je pobjedu jednim napadom s boka i prouzročio propast ugarskog kraljevstva. Tu su Bošnjaci osvetili poraz kod Dobora 1408. godine. Iza muhačke bitke gradovi u Bosni, koje su Ugri posjedovali, ostali su izloženi sudbini i Gazi Husrevbegu. Naredne godine njegov vojvoda Muratbeg prolazeći ispod Jajca sazna; od jednog vojnika jajačke posade da s pomoću skalina može vrlo lako preko porušene kapije unići u grad. To on odmah javi Gazi Husrevbegu, ali bojeći se, da tajna ne izbije na površinu, jedne noći s družinom uvuče se kradom u grad i osvoji ga. Čim su se raznijeli glasovi o padu Jajca, svi ostali gradovi predali su se bez otpora; dapače banjalučki kapetan Andrija Radović pobjegao je prije, već je Husrevbeg došao pod Banju Luku. Eto tako nakon 64 godine opet Turci zavladaju cijelom Bosnom, koju bijaše osvojio sultan Fatih 1463. godine.”

Padom Jajca, a nedugo potom i Vrbaškog grada, odnosno današnje Banje Luke, bavio se i Josip Koprivčić.

“Kako je Ferdinand bio zabavljen u Ugarskoj u ratovanju sa Zapoljom, nije posvetio dovoljno pažnje na tu svoju daleku oblast, te Jajce i ostali gradovi uz Vrbas nijesu bili dovoljno opskrbljeni ni hranom ni vojskom. U tako očajnom stanju nije našao potrebnim ban Horvat, da brani svoju banovinu, nego je otišao na svoj posjed u Slavoniju, a obranu Jajca prepustio svom kapetanu Stjepanu Grabovačkom. Kako su ostali kapetani, po drugim gradovima uz Vrbas, pristajali jedni uz Ferdinanda, a drugi uz Zapolju, upotrijebi Husrevbeg tu njihovu neslogu i neimaštinu, te koncem 1527. ili početkom 1528. bez velikog truda osvoji Jajce, koje se inače smatralo nepredobivom tvrđavom”, piše 1936. godine taj “Napretkov” autor.

“Odmah zatim pada Vrbaški grad, Sokol, Bočac, Komatin, Jezero i Vinac… Kad je kastelan u Vrbaškom gradu Andrija Radatović čuo, kako je žalosno kapituliralo Jajce, zapali svoj grad i varoš oko njega i pobjegne u Slavoniju. Tako eto svrši i Jajačka banovina, koja je po namisli Matije Korvina imala biti stup i štit kršćanstva protiv Turaka.”

Kada su se Osmanlije odomaćile u Šeheru, posjetit će ih i znameniti Evlija Čelebi, koji Banju Luku i Bošnjake opisuje u svom Putopisu: “Na sedamdeset mjesta imaju izletišta. Od svih najglasovitije je Ferhad-Pašina bašča. Svega pet hiljada vinograda i bašča plaćaju porez na vinograde. Jedan dio stanovništva su trgovci. Oni dolaze i odlaze u Beograd, Skoplje (Uskub) i Solun (Selanik). Drugi dio opet su Gazije, borci za vjeru. Jedan stalež su službenici časnog šerijata, jedni su baštovani, jedni su ulema, a drugi stalež su privrednici i zanatlije… Sve im žene nose čohane feredže, a na kape stavljaju jasmake od tankog bijelog platna i idu vrlo uljudno. Jezik im je Bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu Haso, Musau Muso, Memiji Memo…”.

U listu Novi Behar 1927. godine Ibrahim Džafdžić piše o upadu trupa Austro-Ugarske u Banju Luku. U tom radu Džafdžić detaljno opisuje i imovinu banjalučkih muslimana i čime su se oni sve bavili u tom gradu. Nakon upada vojske, nastala je sveopća pljačka i uništavanje muslimanske imovine, a sve je, uz dozvolu vojnih vlasti, trajalo puna tri dana.

“U to vrijeme bile su najznamenitije trgovine Adema i Alije Filoviča, Jusufage Sibiča, Hadži Alije Bojiča i Iladži Hasana Bešlagiča. Pune stambolske i trščanske robe, ostale su potpuno prazne, jer je opljačkana roba prenešena kojekuda i preprodavana… U isto vrijeme jake patrole soldata išle su po kučama muslimanskim, zatvarali ih u tvrđavu. Prvog dana zatvoreno ih je oko devedeset, odakle su kasnije opremljani u Olomuc i Polu…. Gdje bi se god musliman pojavio na ulicu bio je, smjesta ubijen… Svi su bili dovedeni u kastel i po obavljenoj premetačini vezani i tako dalje opremljeni… Do 19. augusta opremljeno je u unutrašnjost Austrije (Olomuc i Polu) oko 250 građana muslimana, a toga dana se je i komanda mjesta povratila opet u staru svoju zgradu iz Vrbas-logora. Poslije su opremljena još tri transporta sa oko 300 ljudi.”

Nakon što je Austro-Ugarska okupirala, a kasnije i anektirala BiH, ona postaje zanimljivo odredište brojnim posjetiocima sa zapada. U Berlinu je tako 1896. godine Heinrich Renner izdao knjigu Durch Bosnien und Hercegovina – kreuz und quer, kod nas prevedenu kao Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, u kojoj je njemački putopisac doslovno uzduž i poprijeko obišao BiH i opisao svaki njezin kutak.

O Banjoj Luci je Renner, između ostalog, ovako pisao: “Banjaluka je prelaz od istoka k zapadu, a ipak je to pravi bosanski grad, makar da tu vigjaš mnogo evropštine i poluevropštine. Putnici, koji dolaze iz Hrvatske željeznicom u Banjuluku, prvi put će ovdje zagledati bosansko živovanje ; ovdje će ih se primati prvi dojmovi, dok već ne prodru dalje u nutrašnjost, da tamo razvide, šta je sve u zemlji zanimljiva. Banjaluka je velik trgovački grad. Godine 1885. imala je oko 12.000 stanovnika, med njima 7.000 muhamedovaca, a do 1895. godine je narasla na 14.789… Najljepši je pogled na Banjuluku, kada dolaziš sa sjevera ravnicom. Daleko se pred gradom već vide na obzorju munare; na podnožju jednoga brda zapaž a se trapistički samostan Marija Zvijezda s golemim zgradama, a dok dalje zakrene put, eto ti avega grada pred očima. S triju strana okružen brdima kao velikim polumjesecom, presječen šumnim Vrbasom, na kojem ima nekoliko mostova, divno ti se grad prikazuje u prostranoj ravnici. Iz daljine se i muhamedovske kuće, okružene baščama i drvećem, pričinjaju lijepima i umiljatima, no iz blizine su mnoge prilično jadne.”

Renner, u duhu tog vremena, Bošnjake naziva muhamedancima, a nakon šetnje gradom opisuje naselja u kojima su oni obitavali. “Tamo, gdje s istoka Ponir, a sa zapada Lauš stiskuje bučni Vrbas, gdje izlazi Vrbas iz uskoga stjenovitoga tjesnaca šumovitih brda, tamo započinje grad…. S onu stranu Crkvine, međ njezinom desnom i Vrbasovom lijevom obalom, u kutu među tim dvjema vodama, prislonjen uz Lauš leži stari grad s tvrgjavom i velikom džamijom. Tvrgjava je s polja na polu razrušena, ali se uzdržaje, što se više može, jer su u njoj mnoge vojničke zgrade, magazini za odore i krevete, zatvori, barutana itd…. Konak, sadanja zgrada okružne oblasti, te bliska velika Perhadija džamija središte su stare varoši, gdje i otmjeniji dio muhamedovskoga stanovništva obitava. Ferhadija je najznamenitija izmeđ 45 banjalučkih džamija.”

Nastavljajući dalje opisivati Šeher, Renner spominje još neke građevina. “Vrijedno je u Banjaluci spomenuti kiraethanu, muhamedovsku čitaonicu, otmjenu zgradu mauričkoga sloga (kao i u Sarajevu) u glavnoj ulici, što ide u čaršiju. Kiraethane nijesu više samo čitaonice, nego su postale kasine, klubovi, u kojima se upriličuju sastanci i predavanja, te po tom služe veoma korisnoj svrsi. Takve su i časničke i činovničke kasine, te i druge čitaonice po Bosni. Da združuju različite slojeve, što ih posjećuju, o tora nema sumnje, a još je sigurnije, da će jedared steći političko znamenovanje, ako se kada Bosna uvede u kolo parlamentarizma.”

 

 

 

PROČITAJTE I...

Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, teško je i zamisliti, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih promatramo uživo, iz prvog reda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!