“Nanule, kaldrma, hanumice u šarenim dimijama, česme što stalno teku, harmonike i pjesma, kao da pjevaju davnašnja vremena, jer se u tome, bar spolja, Bosna mnogo ne mijenja.” Ovo je 1939. godine zapisala naša poznata umjetnica Mica Todorović. Ovim riječima kao da je dala tematski okvir za sliku domovine, za staru Bosnu koja se “ne mijenja”, nabrajajući usput motive koji se nalaze na slikama naših majstora i zbog čega je bosansko slikarstvo tako osobeno.

Slikanje Bosne, a posebno bošnjačke kulture, snažno se odrazilo na slikama brojnih umjetnika katolika i pravoslavaca, međutim, niko nije tako ocrtao bosanske mahale kao što je to uradila Adela Behr, ili Ber (kasnije Vukić), koja je kroz svoj rad na suptilan način opisala okolinu u kojoj je živjela.

Rodila se u Tuzli 1888. godine i prva je školovana bosanska slikarica. Porodica joj je već rano preselila u Sarajevo i za taj grad će Adela ostati vezana cijeli život, osim u periodu kad je zbog studija boravila izvan domovine. Završila je učiteljsku školu u Sarajevu, a zatim i pohađala kurseve u privatnoj školi poljskog slikara Jana Karela Janevskog, formiranoj 1906. godine pri zanatskoj školi u Sarajevu.

U Beču poslije upisuje Umjetničku školu za žene i djevojke. Za to vrijeme učestvuje i u tamošnjim umjetničkim dešavanjima.

Vraća se u Bosnu neposredno pred Prvi svjetski rat pokušavajući da oživi svoju umjetničku karijeru osnivanjem privatne slikarske nastave, što joj zbog društvenih okolnosti nije uspjelo. Radila je i s umjetnicima okupljenim oko čuvene “Blažujske grupe”, u kojoj su se okupljali između ostalih i Vladimir Becić, Karlo Mijić i Vilko Šeferov.

Svoju prvu samostalnu izložbu priredila je 1919. godine u Sarajevu. Umrla je 1966. godine.      

Cijeli njen slikarski opus bio je vezan za Bosnu. Teme njenih radova uglavnom su portreti, mrtve prirode, pejzaži, urbane vedute, mahale i ulice, opisane na veoma uzbudljiv način i s istinskim nadahnućem.

I zaista, Adelini radovi imaju intimnu težinu koju je ona prirodno osjećala, a i zbog svog karaktera, unutar tematika koje je sama sebi zadavala, izražavajući vlastitu sjetu duše i na neki način identificirajući se s motivom na egzistencijalnoj ravni. Jer kako drugačije opisati njene urbane pejzaže bosanskih gradova – a pogotovo mikro predjele čaršija i mahala koje ona likovno naglašava i opisuje kao emotivni kovitlac i neponovljivu vizuru nepatvorenog slikarskog refleksa – nego kroz iskren osjećaj prema onome što slika.

To emotivno poistovjećivanje s motivom, kada svojim slikama daje pritajenu ekspresiju koja nas podsjeća na slike Edvarda Muncha, Adelinim radovima daje posebnu strukturalnu dinamiku rijetko viđenu u našem slikarstvu. Zbog toga su mnogi kritičari isticali da njena umjetnost “predstavlja divljenje prema predjelima i žiteljima sopstvene zemlje”.

Osim Sarajeva, radila je i slike s motivima Drvara, Zenice i Jajca. Međutim, njena se genijalnost posebno osjećala u grafici, gdje je možda postigla i najbolje rezultate. Posebno treba istaći nekoliko grafika vezanih za Sarajevo i muslimansku ženu te ljepotu tradicije koja je ovdje istaknuta.

I sama Adela Behr živjela je u takvom ambijentu, jer starost provodi “u jednom od strmih i uskih sokaka Bistrika, u maloj bosanskoj kući sa doksatom”.

Ukupno gledajući, grafički radovi Adele Behr predstavljaju veoma lijep primjer ovakve vrste umjetnosti. Njene slike sa sobom nose dozu ekspresije, ali i prefinjen lirski osjećaj. Kompozicijski gledano, radovi su veoma dobro osmišljeni, figure su u prvom planu, u drugom je arhitektura, a zatim u trećem planu obrisi planina i neba i sve to je kroz igru linija povezano u organsku cjelinu. Umjetnica ovdje pokušava dočarati autentičnost mjesta, emociju, stanje duha jedne čaršije, muslimanske žene u tradicionalnoj nošnji, žive ulice i djecu dok se igraju i sve to kroz veoma uzbudljiv i dinamičan grafički izraz.