Prije nešto više od mjesec dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić srpskoj javnosti skrenuo je pažnju na “ono što je pisao” član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović. Odgovarajući na pozive Aljoše Čampare (NiP) i Denisa Bećirovića da se ogradi od izjava Milorada Dodika, Vučić je kazao: „Ovaj drugi (Čampara) ne znam ni ko je, a ovaj prvi (Bećirović) bolje da vam ne donosim i ne pokazujem šta sve u svojim knjigama piše i šta o Srbima govori.“
Tragom toga, „Stav“ je istražio šta je to u svom naučnom opusu pisao dr. Bećirović, posebno kada je riječ o njegovoj doktorskoj disertaciji, koja je oknjižena pod naslovom “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojske Jugoslavije (1945-1953)“ u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb (2012).
Promotori izdanja, ugledni bošnjački historičari i alimi, ističu da se ovom knjigom dr. Denis Bećirović predstavlja kao neumoran istraživač, objektivan posmatrač i naučnik s darom, damarom i dostatnom hrabrošću da se okuša s izazovnom temom, ali i da se s njom uspješno nosi. „Zaslužan je da je jedan važan period u historiji Bosne i Hercegovine općenito, Islamske zajednice posebno, temeljito istražen, studiozno proučen i adekvatno predstavljen“, navodi dr. Ismet Bušatlić u recenziji ove knjige.
Recenzent Zijad Šehić piše da u bosanskohercegovačkoj i stranoj historiografiji nema djela u kojem se u cjelini razmatra tema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije.
U nastavku teksta, bez stručne aparature koja je sastavni dio Bećirevićevog naučnog istraživanja, donosimo naglaske iz njegove knjige te otkrivamo koje su to nepobitne činjenice zasmetale srbijanskom predsjedniku u djelu dr. Denisa Bećirovića.
Muslimani u NDH
Na početku knjige dr. Bećirović piše o Islamskoj zajednici u ranijim državnim uređenjima, između ostalog i u turbulentnom periodu Drugog svjetskog rata, kada je Bosna i Hercegovina bila pod njemačkom okupacijom i pod vlašću tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U tom kontekstu, dr. Bećirović piše o razmimoilaženju između Islamske zajednice i ustaških organa vlasti, koje nije bilo “produkt nedostatka međusobne komunikacije, već evidentnog neslaganja”.
“Među brojnim razlozima koji su uzrokovali zahlađenje odnosa na relaciji reisul-ulema – organi NDH ne treba zaboraviti ni Spahino zalaganje za zaštitu vjerskih različitosti u Bosni i Hercegovini, kao ni njegovu borbu za očuvanje dobrosusjedskih odnosa među bosanskohercegovačkim narodima. Reisul-ulema nije odobravao ustašku politiku masovnog protjerivanja i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva, te se tim povodom na različite načine ograđivao od takvih postupaka. Kao primjer navodimo i njegovo pismo potpredsjedniku Vlade NDH Džaferu Kulenoviću, u kojem je tražio zaštitu pravoslavnog stanovništva od ustaškog nasilja. On je pitao Kulenovića da iskoristi svoju poziciju i založi se za garantiranje života i imetka pravoslavnog stanovništva. Također, reisul-ulema se kod nadležnih organa zauzimao i za zaštitu jevrejskog stanovništva, ali bez uspjeha. Zato i sam Spaho u jednom pismu iz oktobra 1941. godine navodi kako su 'Nijemci digli sve jevreje, pa i one koji su prešli bilo na islam, bilo na katoličanstvo', zaključujući da u takvim situacijama očigledno nema fajde od intervencija“, piše u knjizi.
Muslimanske rezolucije
Udruženje Ilmijje El-Hidaje i njen predsjednik hadži Mehmed ef. Handžić se već 14. augusta 1941. godine na skupštini otvoreno ograđuju od brojnih ustaških zločina, inicirajući donošenje rezolucija o bošnjačkom distanciranju od ustaških zlodjela. Tim skupom otvara se prostor za donošenje i objavljivanje rezolucija protiv politike progona i ubijanja Srba, Jevreja i Roma. Hronološkim redom rezolucije su tokom 1941. godine usvojene u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. Sve rezolucije bile su potpisane od velikog broja uglednih Bošnjaka, piše Bećirović, što predstavlja jedinstven slučaj masovnog protesta protiv genocida koji nije bio zabilježen ni u jednoj zemlji pod okupacijom Hitlerove Njemačke ili pod vlašću nekog drugog fašističkog režima. Spomenute rezolucije, bez obzira na neujednačenost po svojoj sadržini i intonaciji, predstavljale su svijetli primjer građanske hrabrosti u Drugom svjetskom ratu. Iako se iz sadržine rezolucija uočava da one nisu direktno dovodile u pitanje ustaški režim, jasno je da se njima manifestiralo nezadovoljstvo protiv fašizma, kao i protest protiv politike nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije koju je sistemski predvodila NDH. U cjelini posmatrajući glavne poruke, posebno sarajevske i banjalučke rezolucije bile su usmjerene u pravcu: osude svih ustaških zločina, ograđivanja od pojedinaca iz bošnjačkog naroda koji su u njima učestvovali, pozivanja na vjersku toleranciju među stanovnicima Bosne i Hercegovine, traženja da se zaštite nevini ljudski životi i obezbjeđenja materijalne pomoći žrtvama. Čak ni četnički zločini nad Bošnjacima neće omesti, primjera radi, potpisnike bijeljinske rezolucije da pozivaju na smirivanje i pomirenje među bosanskohercegovačkim narodima, ističući “da spas Bosne leži u slozi i bratstvu, a ne u krvnoj zavadi i mržnji”.
Osim javnog izražavanja protesta protiv nasilja nad drugim narodima, Bošnjaci su se žalili organima NDH s ciljem da ih isti zaštite od četničkih zločina. Širom Bosne i Hercegovine, posebno u njenom istočnom dijelu, četnici su uništavali bošnjačka sela i vršili masovne pokolje, što je među bošnjačkim stanovništvom izazivalo psihozu i opću nesigurnost. Duboko nepovjerenje i nezadovoljstvo Bošnjaka prema NDH postaje naročito primjetno od početka 1942. godine. Među Bošnjacima se sve više širilo uvjerenje da vojne snage NDH nisu u stanju zaustaviti njihova masovna stradanja, što vremenom spoznaje i onaj malobrojni dio bošnjačkih javnih djelatnika i vjerskih službenika koji je u početku prihvatio NDH i ustašku vlast.
Bošnjaci u partizanima
Naravno, ne treba zanemariti ni činjenicu da je u partizanskim jedinicama od početka rata bio jedan broj Bošnjaka na odgovornim političkim i vojnim funkcijama, a blizu 50 je proglašeno i narodnim herojima. Bošnjaci od početka učestvuju u NOP-u i kao rezultat te aktivnosti pri raznim partizanskim odredima osnivaju se posebne “muslimanske čete i bataljoni”, naglašava Bećirović. Od druge polovine 1943. dolazi do masovnijeg pristupanja Bošnjaka u partizanske odrede, posebno u Bosanskoj krajini, Tuzli i Posavini. U okolini Brčkog 21. septembra 1943. godine formirana je Šesnaesta muslimanska udarna brigada. Postojanje posebnih bošnjačkih jedinica u okviru NOV isticalo se opredjeljenje NOP-a da poštuje njihov historijski i kulturni individualitet. Za masovnije uključivanje Bošnjaka u NOP značajan utjecaj imala je obnova državnosti Bosne i Hercegovine. Poslije prva dva zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a intenzivirana je politička aktivnost među bošnjačkim stanovništvom s namjerom da se što više uključuju u partizanske jedinice. Zajedno s pristupanjem istaknutih bošnjačkih predstavnika, bivših političara i javnih radnika, u NOP se uključuje i dio službenika Islamske zajednice. Od osoba iz vrha Islamske zajednice aktivno su pomagali NOP hercegovački muftija hfz. Omer ef. Džabić i penzionirani šerijatski sudija iz Banje Luke Muhamed ef. Maglajlić. Četiri imama bili su vijećnici AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a: hadži Mehmed Mujkić (Kotor-Varoš), hadži hafiz Halil ef. Sarajlić (Prnjavor), Omer Maksumić (Konjic) i Sulejman Topić (Velika Kladuša). Također, u istaknute pripadnike Ilmijje koji su podržavali NOP, pored ostalih, treba spomenuti Ibrahina Begića (Koraj) i Hadžiju Hasića (Aladinići u Hercegovini). Neki imami su i ubijeni od Nijemaca zbog saradnje s partizanskim pokretom. Posebnu političku težinu i značaj imao je proglas 34 imama i imama matičara Bosanske krajine u martu 1944. godine, oni su se obratili svim Bošnjacima i predstavnicima Ilmijje u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Makedoniji i Crnoj Gori, otvoreno pozivajući na zajedničku borbu protiv okupatora s drugim narodima u okviru NOP-a, naglašava Bećirović. U spomenutom proglasu džematskih imama s oslobođene teritorije oni, između ostalog, poručuju da “pozdravljaju prilaženje velike većine Muslimana Bosanske krajine na stranu NOP-a i u redove NOV-a“, te da se “ponose s mladim muslimanskim brigadama NOV, kao i svim onim muslimanima koji se ma gdje i u bilo kom obliku bore protiv okupatora i njegovih sluga ustaša i četnika”.
Stradanje imovine i ljudi
Kada je riječ o stradanju objekata Islamske zajednice u Jugoslaviji, teško je pouzdano utvrditi bilans tog uništenja. Na osnovu podataka Državne komisije za utvrđivanje ratne štete koji su prikupljeni u poslijeratnom razdoblju može se konstatirati da su pustošenja i pljačkanja vjerskih objekata bila ogromna. Prema podacima navedene komisije, a koje je objavio dr. Nikola Živković u knjizi Ratna šteta koju je Njemačka učinila Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu, u Jugoslaviji je srušeno ili oštećeno 750 džamija. Pri tome, nastavlja Bećirović, treba reći da isti autor nije objavio podatke o lokacijama rušenja džamija i njihovom rasporedu po republikama, kao ni o razaranju drugih objekata Islamske zajednice.
Prema podacima Vakufske direkcije, u Bosni i Hercegovini je tokom rata potpuno ili djelimično stradalo 412 različitih vrsta objekata u vlasništvu Islamske zajednice. Od ovog broja, 47,08 posto ili 194 objekta su potpuno uništena, dok je 52,91 posto djelimično oštećeno. Od ukupnog broja devastiranih objekata, 62,37 posto ili 257 objekata otpadalo je na džamije i mektebe. Tokom rata razorene su 132 džamije ili 32,03 posto od ukupnog broja devastiranih objekata. Od toga, 40,1 posto džamija je potpuno uništeno, a 59,09 posto je djelimično oštećeno. Mekteba je stradalo 125. Među uništenim objektima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bile su i medrese. Potpuno je uništeno pet medresa: Srebrenica, Bihać, Kladanj, Čajniče i Gračanica, dok su dvije medrese djelimično oštećene Goražde i Zenica. Navedeni podaci koje je prikupila Vakufska direkcija u Sarajevu tokom 1946. godine nisu se poklapali sa podacima koje je kasnije objavljivala Komisija za vjerska pitanja. Ne ulazeći u razloge i motive, treba reći, primjećuje Bećirović, da je režimska statistika u narednim godinama umanjivala broj razorenih džamija i drugih vjerskih objekata Islamske zajednice tokom rata od 1941. do 1945. Tako u informaciji koju je Komisija za vjerska pitanja Bosne i Hercegovine dostavila istoimenoj državnoj komisiji u novembru 1951. godine stoji da je na teritoriji BiH uništeno 38, a teško oštećeno 54 objekta Srpske pravoslavne crkve, te 18 uništenih i tri oštećena objekta Katoličke crkve. U istoj informaciji je navedeno da su 93 džamije razorene u Bosni i Hercegovini. Ipak, i ovi umanjeni podaci o stradanju džamija u Bosni i Hercegovini svjedoče da su najveća razaranja u Drugom svjetskom ratu bila na objektima Islamske zajednice.
Stradanje objekata Islamske zajednice u ovim područjima Bosne i Hercegovine (Goražde i Trebinje) uzrokovala su sistematski i planski izvođena razaranja, paljenja i pljačkanja od četničkih jedinica na ovom prostoru. Ova činjenica Bećiroviću je govorila da su prostori najvećeg stradanja bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini bili istovremeno i prostori najvećeg uništavanja islamskih objekata, vjerski objekti Bošnjaka bili su na meti genocidnih poduhvata velikosrpskih vojnih formacija. Stoga su i postignuti tako užasni rezultati u satiranju materijalnih vrijednosti bošnjačke civilizacije i kulture.
Prema nepotpunim podacima Ulema-medžlisa u Sarajevu, ukupno je od 6. aprila 1941. do 31. augusta 1946. godine na području Bosne i Hercegovine ubijeno, umrlo i nestalo 289 službenika Islamske zajednice.
Prema iskazanim podacima Ulema-medžlisa u Sarajevu, stradali službenici imali su sljedeća zvanja: 78 imama, 74 mualima, 65 imama i mualima, 52 matičara, 14 mujezina, 2 muderisa, 1 džematski imam, 1 vjeroučitelj, jedan imam i matičar i jedan imam i muderis. Od 99 ubijenih službenika Islamske zajednice, četnici su odgovorni za 70 ili 70,70 posto, to samo potvrđuje genocidne aktivnosti ovog pokreta prema bošnjačkom narodu i njegovim vjerskim predstavnicima, govori Bećirović analizirajući brojke i činjenice. U nekim srezovima kao što su Prozor, Ključ i Kladanj za sve ubijene službenike bili su krivi četnici. Ipak, najstravičnije posljedice četničkog ubijanja službenika Islamske zajednice bile su u mjestima poput Foče, Rogatice, Goražda, Vlasenice i Srebrenice. Osim četnika, za smrt ostalih službenika Islamske zajednice bili su odgovorni: NOVJ (7), ustaše (5), Nijemci (4). Za 12 ubijenih nisu upisani podaci ko ih je ubio.
Stravične podatke o ljudskim žrtvama Islamske zajednice u Drugom svjetskom ratu Bećirović dopunjuje činjenicom da je među žrtvama bilo i 20 hafiza.
Problemi s komunistima
Završetkom Drugog svjetskog rata KPJ (Komunistička partija Jugoslavije) počinje izgrađivati potpuno novi državno-pravni i ideološko-politički okvir, koji nije bio prijateljski naklonjen ni prema jednom religijskom svjetonazoru, nastavlja Bećirović. Pomirljivi i tolerantni tonovi prema religiji iz perioda antifašističke borbe od 1941. do 1945. zamijenjeni su novim shvatanjima po kojima se religija posmatrala kao “dio jedinstvenog problema idejnog prevaspitavanja ljudi” i “njihovog pripremanja za više oblike društvenog života”. Promovirana je permanentna borba za pobjedu “naprednih naučnih shvatanja”, s ciljem ubrzanja socijalističke izgradnje i borbe protiv zloupotrebe vjere u antiustavne svrhe.
Komunistička vlast je najveći dio vjerskih službenika smatrala stvarnim ili potencijalnim državnim neprijateljima, primjećuje Bećirović. Opravdanje za ovakav negativan stav partijskih struktura prema vjerskim službenicima najčešće je argumentiran sljedećim razlozima: 1. da je većina vjerskih službenika u toku rata podržavala okupatore i domaće izdajnike; 2. da su širili neprijateljsku propagandu protiv NOP-a; 3. da su aktivno učestvovali u borbi protiv novog društvenog uređenja; 4. da su pravili ratne zločine i progonili pripadnike drugih vjeroispovijesti; 5. da su povezani sa zločinačkom emigracijom u inozemstvu, među kojom je i dio vjerskih službenika koji se zajedno s okupatorom povukao iz zemlje na kraju rata.
Dakle, prema oficijalnim partijskim ocjenama, Bećirović ocjenjuje kako je uočljivo da su ekonomske mjere protiv vjerskih zajednica imale za cilj slabljenje, ograničavanje, discipliniranje i u konačnici potpuno neutraliziranje njihovog djelovanja u društvu. Sve aktivnosti vjerskih zajednica na terenu bile su praćene od sreskih partijskih komiteta, komisija za vjerska pitanja i organa unutrašnjih poslova. Na prostoru Bosne i Hercegovine u prvim poslijeratnim godinama organi bezbjednosti su igrali važnu ulogu u realiziranju politike prema vjerskim zajednicama.
Da bi otklonili sve sumnje u pogledu odnosa partije prema religiji, na Šestoj partijskoj konferenciji održanoj u Brčkom septembra 1952. godine konstatira se kako “religija kao reakcionarna ideologija (…) predstavlja smetnju vaspitanju ljudi”, jer je “religija oružje u rukama porobljivačkih klasa, koje su ih vijekovima eksploatisale, a i danas pomoću njih nastoje da zadrže i očuvaju svoj uticaj u narodu”. Slijedeći takve rigidne dogmatske stavove, komunisti na lokalnom nivou su često tražili i najmanji razlog za sumnjičenje, optuživanje i kažnjavanje vjerskih službenika, ističe Bećirović. Animozitet partijskih struktura na terenu prema njima bio je toliki da se tražio i najmanji povod za njihovo privođenje i hapšenje. Eklatantan primjer takve politike je zaključak Sreskog komiteta KPBiH Kladanj, u tome se, između ostalog, navodi kako treba uhapsiti hodžu zato “što je držao mejtefsku nastavu, a nije istu prijavio”. Ipak vrhunac perfidije partije prema vjerskim zajednicama, u ovom slučaju prema Islamskoj zajednici, vidi se u dostavljenom uputstvu članovima KPJ, u kojem se kaže da pred održavanje konferencije u Kladnju treba, “radi toga što će se neki hodže hapsiti na ovoj konferenciji (…), govoriti o slobodi vjeroispovijesti”.
U namjeri da potisne religiozna učenja, Partija je posebnu pažnju posvećivala zabrani ispoljavanja religioznih uvjerenja i aktivnosti unutar sopstvenog članstva. Za komunističke rukovodioce bilo je nezamislivo da članovi Partije slijede bilo kakvo učenje koje je suprotno od njihove ideologije. Na Šestom kongresu SKJ 1952. godine statutom je striktno definirano da je pripadnost članstvu Saveza komunista nespojiva s vršenjem vjerskih obreda i posjećivanjem vjerskih manifestacija. Zbog toga je u narednim godinama započeo proces znatno ozbiljnijeg i strožijeg tretiranja ove problematike unutar Partije, što je rezultiralo i većim brojem kažnjenih i isključenih zbog religioznosti. Najčešći razlozi kažnjavanja i isključivanja članova SKJ zbog religije bili su: obavljanje vjenčanja po vjerskim propisima naročito na selu; krštenje; odlazak djece članova partije u vjerske objekte, posjećivanje vjerskih proslava i manifestacije, pa čak i radi prisustvovanja pogrebima na kojima su bili vjerski službenici.
Ustavom zagarantovane vjerske slobode, mrtvo slovo na papiru
Ustavom utvrđena vjerska prava i slobode nisu istovremeno značile i njihovo konkretno oživotvorenje u praksi, napominje Bećirović. Praktično primjenjivanje vjerskih prava i sloboda na terenu umnogome je zavisilo od volje partijskih organizacija i njihovih političkih ciljeva. Državno-partijske strukture su u odnosu prema Islamskoj zajednici imale dva različita pristupa. S jedne strane, partija je težila da Ustav uskladi s temeljnim načelima slobode vjere i vjerskog organiziranja, a s druge strane u realiziranju proklamiranog ona je često sužavala i kršila spomenuta načela.
U godinama poslije usvajanja prvog Ustava FNRJ pukotina između usvojenih ustavnih odredbi i njihovog konkretnog poštivanja od državno-partijskih struktura na terenu sve više se širila. Bećirović navodi primjer da nepuna dva mjeseca poslije usvajanja Ustava FNRJ Ulema-medžlis u Sarajevu, pozivajući se na ustavni princip slobode vjere i savjesti, traži da se učenicima srednjih škola islamske vjeroispovijesti omogući da petkom od 11 do 13 sati slobodno obavljaju džuma-namaz. Zemaljska komisija za vjerska pitanja odgovorila je nakon više od četiri mjeseca ističući da ovaj prijedlog nije prihvatljiv. Koliko je bilo hipokrizije u odgovoru koji je potpisao predsjednik ove komisije Hasan Ljubunčić, najzornije svjedoči dio obrazloženja u kojem se kaže da bi prihvatanje ovog zahtjeva značilo davanje “posebnih privilegija jednoj konfesiji mimo druge, čime bi bila okrnjena ravnopravnost predviđena odredbama našeg Ustava”, te da bi to “izazvalo netrpeljivost i neraspoloženje učenika drugih konfesija, koji bi to smatrali (…) naročitom povlasticom za njihove drugare islamske vjere (…) a što bi imalo hrđavog utjecaja na odnose među učenicima“.
Zbog samovolje nižih organa vlasti, brojna sreska vakufsko-mearifska povjerenstva žalila su se na kršenja Ustavom zagarantiranih vjerskih sloboda Ulema-medžlisu u Sarajevu, u jednom takvom dopisu, sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo Jajce traži od Ulema-medžlisa da upozna više organe vlasti s oduzimanjem mektepskih prostorija u ovom mjestu. Pri tome, u ovom dopisu se navodi da lokalne vlasti otvoreno zabranjuju “slobodno ispovijedanje i učenje naše vjere” iako su po Ustavu FNRJ to zajamčena prava pripadnika islamske vjeroispovijesti. Na terenu je kreirana negativna atmosfera prema Islamskoj zajednici, ocjenjuje Bećirović, tako da umjesto dosljednog primjenjivanja ustavnih rješenja o slobodi vjeroispovijedanja stvorena klima neizvjesnosti “u kojoj se ljudi i žene svaki dan pitaju hoće li se smjeti učiti u mektebu i kada će početi nastava mektepska”. U sveopćoj poslijeratnoj euforiji kršenja vjerskih prava nisu vršili samo “nekontrolirani pojedinci”, već i zaposlenici u lokalnim organima vlasti. Zbog toga je sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Jajcu, pored drugih mjera, podnijelo i tužbu državnom javnom tužilaštvu protiv jednog zaposlenika gradskog narodnog odbora, kao i jednog zaposlenika sreskog narodnog odbora u Jajcu. Naime, ova dva državna službenika su marta 1949. godine ispred Čaršijske džamije u Jajcu u vrijeme dok je mujezin učio ezan za jaciju, glasno vrijeđali prisutne u džamiji, a učenje ezana nazivali “lajanjem”.
Otimanje imovine
U prvim mjesecima nakon završetka Drugog svjetskog rata KPJ započinje proces razvlašćivanja svih nosilaca kapitala i izgradnje socijalističkog društvenog uređenja. U kategoriju onih koje treba razvlastiti komunistička vlast je ubrajala Islamsku zajednicu, koju je prema ideološkim pogledima ove vlasti trebalo ekonomski oslabiti nizom restriktivnih zakona. Zakon o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama stupio je na snagu 17. februara 1945. godine. Ovim zakonom Islamskoj zajednici su oduzete brojne poslovne i stambene zgrade, pa čak i oni objekti koji su bili u funkciji izvođenja striktno vjerskih aktivnosti. Bećirović navodi jedan od primjera koji ukazuje kako se to u praksi odvijalo, a riječ je o odluci stambene komisije gradskog narodnog odbora u Tuzli iz jula 1946. godine o oduzimanju zgrade u vlasništvu vakufa, gdje je prije odluke bila smještena medresa i mekteb. Prema sadržini ovog pravnog akta, zgrada je dodijeljena školi narodne milicije na korištenje, a Islamskoj zajednici je ostavljeno samo tri dana za upućivanje eventualne žalbe okružnom narodnom odboru u Tuzli.
Primarni izvori na koje se poziva Bećiroviću su svjedočili o ozbiljnim posljedicama koje je agrarna reforma proizvela po imovinu Islamske zajednice. Drastičan slučaj vakufske imovine uslijed sprovođenja agrarne reforme predstavlja vakufska imovina u Tuzli. U ovom gradu je od 1948. godine, od ukupno 3.068 dunuma vakufske zemlje u vlasništvu 23 samostalna vakufa u Tuzli, oduzeto mjerama agrarne reforme čak 2.424 dunuma ili 79 posto obradive zemlje, šume i šikare. Sprovođenje nacionalizacije uzrokovalo je da Islamska zajednica do 1961. godine izgubi 53,7 posto svojih objekata u odnosu na broj prije nacionalizacije. Kada se tome doda i činjenica da je od ukupno 992 nacionalizirana objekta vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini na objekte Islamske zajednice otpadalo 89 posto, onda se može konstatirati da je Islamska zajednica bila najveća žrtva i gubitnik u procesu nacionalizacije vjerskih objekata.
Prema podacima iz 1950. godine, u Sarajevu je u samo prve četiri godine primjene zakona o eksproprijaciji oduzeto oko 80 muslimanskih groblja koja su se prostirala na 350 dunuma zemljišta. Na pojedinim od ovih groblja vlast je gradila objekte čija je svrha vrijeđala osnovne osjećaje poštovanja prema umrlim. U Bosankom Brodu je na ekspropriranom vakufskom zemljištu izgrađen gradski park uprkos protivljenju organa Islamske zajednice.
Na zasjedanju Vakufskog sabora u Sarajevu 30. oktobra 1955. godine naveden je podatak o 3.197 dunuma oduzetog zemljišta Islamske zajednice u prvoj deceniji komunističke vlasti. Uz taj podatak spomenuto je oduzimanje imovine Islamske zajednice u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, kada je primjenom zakona o agrarnoj reformi uzurpirano 15.216 dunuma vakufskog zemljišta.
Mektepska nastava
U sklopu mjera za eliminiranje izvođenja mektepske nastave posebno su bile učestale pojave zauzimanja mektepskih prostorija od organa vlasti, otkriva Bećirović. Mektebi su uzurpirani i oduzimani za različite svrhe, a nerijetko su korišteni kao skladišta za žito i druge poljoprivredne proizvode. Pri tome, predstavnici vlasti su osiono nastupali prema službenicima Islamske zajednice, ne dozvoljavajući nikakva pitanja i ne dajući nikakva objašnjenja svojih postupaka. Prema informacijama koje je sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Velikoj Kladuši dostavilo Ulema-medžlisu u Sarajevu, brojni mektebi na ovom području bili su oduzeti za potrebe vlasti u drugoj polovini 1948. godine. U jednoj mekteb ibtidaijji u Velikoj Kladuši mualim nije pristao na ovakav postupak, zbog čega je “predsjednik mjesnog odbora rekao mualimu Hasanu Alagiću da odmah sa djecom ide napolje jer će u suprotnom biti uhapšen i on i mutevelija i predsjednik povjerenstva”. Sličnih primjera otimanja objekata u vlasništvu Islamske zajednice bilo je i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Propagandna kampanja prikazivanja mekteba kao štetnih i zastarjelih ustanova i zatvaranje mekteba od organa vlasti doveli su do osjetnog smanjenja broja mekteba u Bosni i Hercegovini. Do kraja 1949. godine širom ove republike zatvoren je veliki broj mekteba. Samo u tuzlanskoj oblasti, prema podacima koji su prezentirani na sastanku oblasnog komiteta KPBiH Tuzla, do kraja spomenute godine zatvoreno je preko 250 mekteba. Aktivnosti organa vlasti na sprečavanju izvođenja mektepske nastave provodile su se i u narednim godinama. Prema informaciji koju je Komisija za vjerska pitanja Bosne i Hercegovine dostavila 10. oktobra 1951. godine Državnoj komisiji za vjerska pitanja, “vjeronaučna nastava ne izvodi se nigdje na teritoriji Bosne i Hercegovine sem u mektebima, čiji je broj s oko 1.000 sveden na 350”.
Ukidanjem mekteba i zabranom rada medresa, izuzev Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, eliminirane su važne vjersko-obrazovne institucije bošnjačkog naroda, naglašava Bećirović, čime je komunistička vlast dobila otvoren prostor za “ideološko prevaspitavanje“ širokih slojeva ovog naroda. Ukidanje spomenutih vjersko-obrazovnih institucija zajedno s drugim državnim mjerama reduciranja vjerskih prava i sloboda predstavljale su sastavni dio politike marginaliziranja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Poslijeratna obnova kao nedosanjani san
Umjesto očekivane pomoći u saniranju ratnih posljedica, Islamska zajednica se u nekim krajevima BiH suočila s oduzimanjem i onih objekata koji su sačuvani u ratu. U poslijeratnom periodu dešavalo se da i preostale džamije u pojedinim srezovima budu uzurpirane za potrebe osnovnih škola, otkriva Bećirović. Tako, naprimjer, Bošnjaci u selu Košutici (srez Sokolac) ni krajem 1952. godine nisu mogli koristiti džamiju, iako se osnovna škola izmjestila tokom navedene godine iz ovog vjerskog objekta. Zbog činjenice da je to jedina džamija ne samo za ovo selo već i za obližnja sela koja gravitiraju Košutici, intervenirao je i Ulema-medžlis u Sarajevu.
Osim ovakvih slučajeva opstruiranja u saniranju ratnih šteta na džamijama, organi vlasti su u određenim sredinama pribjegavali rušenju objekata Islamske zajednice za potrebe izgradnje puteva, pruga itd. Karakterističan primjer je predstavljalo rušenje džamije u Vogošći, koju je 31. maja 1952. godine vojska zajedno sa zgradom turbeta porušila do temelja, iako prethodno nisu niti informirani organi Islamske zajednice. Time je ovaj kraj s deset okolnih sela izgubio posljednju džamiju, koja je ujedno bila jedina na prostoru od Sarajeva do Ilijaša. Pri rušenju džamije nisu uvažavana osjećanja i prava vjernika koji su to vrijeme postili u mjesecu ramazanu.
Iskorištavanje muslimana u vanjskopolitičke svrhe
S ciljem postizanja diplomatske, političke i ekonomske koristi, državni rukovodioci su nakon 1948. godine sve više shvatali važnost muslimanskog elementa i činjenice da u Jugoslaviji egzistira najbrojnija islamska zajednica u Evropi, primjećuje Bećirović. Zahvaljujući tome, Islamska zajednica dobija sve važniju ulogu, tako da od 1949. godine ova zajednica počinje uspostavljati ozbiljnije kontakte s inozemstvom. Podsticani i usmjeravani od vlasti, čelnici Islamske zajednice svoju energiju usmjeravaju, prije svega, u pravcu razbijanja već stvorenih negativnih predstava o progonu muslimana u Jugoslaviji.
Na tragu takvih nastojanja prvi ozbiljniji korak u izvanjugoslavenskom afirmiranju Islamske zajednice dogodio se 1949, kada je na hadžiluk u Meku i Medinu otišla prva delegacije ove zajednice nakon 1945. godine. Tokom posjete delegacija je razgovarala s predstavnicima vjerskih, političkih i prosvjetnih vlasti u Egiptu, Siriji, Saudijskoj Arabiji, Libanu i Türkiye, opovrgavajući u tim susretima optužbe na račun Jugoslavije.
Hapšenje i kažnjavanje
Kada je riječ o hapšenju i kažnjavanju službenika Islamske zajednice, ono se sprovodilo pod izgovorom da unutar ove zajednice djeluje dio službenika koji pripadaju “klerikalnoj muslimanskoj reakciji”. Bećirović se osvrće na analizu jednog dokumenta o odnosu Islamske zajednice prema državi. Naime, Savezna komisija za vjerska pitanja ocjenjuje da unutar ove zajednice postoje određeni “reakcionarni intelektualci” koji vrše neprijateljsku propagandu i djelatnost protiv novog poretka. Prema navodima Komisije, to su bili uglavnom pripadnici bivših građanskih stranaka (najvećim dijelom Jugoslavenske radikalne zajednice) i ustaški sljedbenici koji su u doba NDH bili glavni oslonac ustaške vlasti. U istom dokumentu se navodi da su ovi pojedinci u prvim poslijeratnim godinama izbjegavali otvoreno političko djelovanje te da su se eksponirali kao “idejni čuvari islama”.
Spektar optužbi protiv službenika Islamske zajednice, navodi u knjizi Bećirović, bio je veoma širok, a kao najčešći razlozi u partijskim dokumentima navođeni su: “ometanje izbora”, “lansiranje neprijateljskih parola”, “demonstrativno obavljanje religioznih dužnosti”, “pokušaj obnavljanja organizacije Mladih muslimana”, “pomaganje odmetničkim bandama”, “povezivanje sa ostacima raznih građanskih stranaka”, “učestvovanje u pobunama”, neprijateljska agitacija i propaganda za mektebe i masovnu posjetu džamijama”, “klevetanje narodnih vlasti”, “štampanje i rasturanje letaka i infiltriranje u masovne organizacije s ciljem pasivizacije njihovog rada” itd.
Kada je riječ o ukupnom broju uhapšenih članova organizacije „Mladi muslimani“, Bećirović piše da ne postoje pouzdani podaci koji o tome govore. Ipak određenu predstavu pružaju podaci Savezne komisije za vjerska pitanja. U jednom opsežnom referatu ove komisije, posvećenom pitanju islama u Jugoslaviji, na nekoliko stranica se govori o ilegalnoj organizaciji „Mladi muslimani“, a Bećirović navodi da se za nju kaže da je “prilikom hapšenja članova ove organizacije 1949. godine brojala preko 800 lica“. Prema naprijed navedenim podacima, ukupno je uhapšeno 757 članova organizacije „Mladi muslimani“.