Razumijevanje aktuelnih turbulentnih političkih procesa u Crnoj Gori nije moguće bez sagledavanja tragičnih događaja tokom 90-tih, kada na teritoriji Crne Gore nije bilo rata, ali je bilo mnogo stradanja Bošnjaka, Albanaca, Hrvata...

Tim povodom razgovaramo s jednim od najpoznatijih sandžačkih advokata i boraca za ljudska prava u Crnoj Gori Velijom Murićem, koji je, iako u 76. godini života, i dalje društveno aktivan. On je svjedok i aktivni sudionik borbe mnogih Bošnjaka, Albanaca i drugih građana za njihova osnovna ljudska prava. Osnivač je i predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava, a cjelokupni njegov rad je volonterski. Murić je i književnik, piše poeziju i prozu.

Nije član političkih stranaka, a u njegovoj kancelariji je osnovana Bošnjačka stranka iz desetak manjih političkih opcija. Preživio je tri atentata zbog svojih stavova i pravne borbe. S Murićem razgovaramo o njegovom životnom putu, pravnoj borbi za ljudska prava u protekle tri decenije u Crnoj Gori, o odnosu države prema ubistvima, neutemeljenim nasilnim istragama i neodgovornom ponašanju pravosuđa.

STAV: Na početku razgovara možete li našim čitaocima predstaviti svoju životnu priču? Ko je Velija Murić?

MURIĆ: Rođen sam u Tutinu, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Odrastao sam bez oca, koji je stradao u nesretnom slučaju 1951. godine, zbog čega nisam imao porodične predispozicije da uspijem u životu. U Tutinu sam živio do 27. godine života. Odrastajući više s rodbinom, a manje s porodicom, krenuo sam za grupom vršnjaka iz mjesta odakle je moja majka. Orijentisali smo se svi da se takmičimo u učenju i da završimo dobre fakultete. Ne znam da li je to bilo spontano ili jednostavno nismo imali drugog izbora. Živjelo se vrlo oskudno, ali mi smo se u tim okolnostima oduševljavali raznim književnim klasicima. Krajem 60-tih godina u Tutinu je osnovana prva srednja ekonomska škola s dva smjera. To je bilo mjesto gdje su se okupljali ljudi iz Tutina, ali i iz Sjenice, Rožaja, Berana...

Ja sam bio četvrta generacija. Imali smo za profesore, na našu sreću, a moguće na njihovu nesreću, ljude koji su po partijskoj direktivi po kazni morali da rade u jednoj takvoj zabiti koja se zove Tutin. Imali smo niškog profesora s Pravnog fakulteta, imali smo Đorđa Kehića... Tu je bio i profesor iz Prve beogradske gimnazije koji je po kazni došao u Tutin da nam predaje srpsko-hrvatski. Imali smo profesore i iz Šapca, dvojicu iz Dubrovnika, mladi, ali buntovni ljudi da nam predaju grupu ekonomskih predmeta. Imali smo vrsne profesore fakultetskog nivoa obrazovanja i ugleda. Mi smo tada stjecali jako kvalitetna znanja s kojima se nisam kasnije tokom studiranja Pravnog fakulteta susretao. Ovu školu su popularno zvali Tutinski univerzitet, a on je to uistinu bio. Jedan mali rasadnik obrazovnih ljudi iz kraja u kojem je vladala nepismenost. Ovu činjenicu potvrđuje i moja biografija, jer sam ja bio treći diplomirani pravnik u rožajskom kraju, prvi sudija Rožajac u Osnovnom sudu u Rožaju i prvi tužilac u Rožaju, prvi Bošnjak istražni sudija u Bijelom Polju.

STAV: Promjena u Vašem životu dolazi početkom 90-tih godina, kada dolazi do demokratizacije jugoslavenskog društva. Kakav je bio izazov za Vas baviti se advokaturom u tako teškom vremenu?

MURIĆ: Godine 1991. sam se odlučio da se bavim advokaturom. Tu životnu odluku sam objasnio u svom tekstu „Ni većeg znanja i većeg zvanja“. Raditi ovaj posao tokom 90-tih u crnogorskom društvu je bio veliki izazov. Prvo sam radio u Bijelom Polju, nakon toga u Rožajama. Posebno sam se istakao u zaštiti i promovisanju ljudskih prava. Tada se događaju teški zločini i ja se hvatam ukoštac s tim slučajevima. Radio sam na nekoliko slučajeva na kojima sam pokazao profesionalnost i istrajnost. Osnovao sam nevladinu organizaciju koju i danas vodim, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, prosto da bih imao legitimitet da javno djelujem.

Aktivno sam učestvovao u sudskom procesu otmice putnika u Štrpcima. U tom procesu sam zastupao oštećene porodice i, po mom mišljenju, dao sam pečat tom suđenju. Nosio sam se izuzetno dobro i zahvaljujući rahmetli Šefki Alomeroviću iz Novog Pazara, koji je u to vrijeme vodio Sandžački helsinški odbor. On je izuzetno zaslužan za otkrivanje ovog ratnog zločina.

Bavio sam se aktivno slučajem genocida, ja ga tako nazivam, a radi se o raseljavanju pljevaljske Bukovice u periodu od 1992. do 1995. Smatram zaista da je to genocid koji je već bio jednom u Drugom svjetskom ratu, a ovaj put se to desilo na jedan specifičan način. Crna Gora nije bila de jure u ratu, ali de facto ona je vodila rat, odnosno agresiju na RBiH paralelno sa Srbijom u aktivnom sadejstvu. Bošnjaci Bukovice nisu bili zaštićeni, a trpjeli su teror i od vojnih i paravojnih jedinica, odnosno ko god je mogao da uzme pušku, njima je bilo dozvoljeno da iskaljuju svoj historijski bijes. Došlo je do raseljavanja Bukovice, posljedice i danas traju, a sudski procesi su pokrenuti na nivou klasičnih komšijskih čarki, eventualno ubistva, pokušaja ubistva itd. I na tome se završilo jer nije otvorena historijska stranica genocida koja otkriva namjeru zločina.

Radio sam i na slučaju Kaluđerski Laz (albanski: Husaj), a to je selo udaljeno od Rožaja 5-6 kilometara u pravcu granice s Kosovom koje naseljavaju isključivo Albanci. Kada je bio rat na Kosovu u proljeće 1999. godine, kroz Rožaje je prošlo nekoliko desetina hiljada izbjeglica s Kosova. Tada je Rožaje imalo više izbjeglica nego domaćeg stanovništva. U takvim okolnostima u tom selu se desilo ubistvo šest Albanaca koji su bili u zbjegu. Leševi su sljedeći dan natovareni na vozilo sekcije Puteva iz Berana i odvezeni u Andrijevicu, 40 km udaljeno od Rožaja. Tu su obavljene obdukcije, a onda su nakon toga istim vozilom leševi prevezeni u Novo Selo kod Peći, gdje su zatrpani bagerima u jednu grobnicu. Tek nakon rata tu je pronađeno tih šest tijela.

Vršena je ekshumacija i nova obdukcija od jedne finske forenzičke ekipe koja je tada djelovala na Kosovu. U tim događajima ubijeno je ukupno 22 osobe u okolini Rožaja. Vrlo je karakterističan jedan detalj, što će se pokazati na bjelopoljskom procesu tada optuženima da je jedan vještak za sudsku medicinu doktor Mihajlo Kuliš, poznato ime iz te oblasti, utvrdio da je jedno lice preminulo godinu dana prije i da je njegovo tijelo donijeto tu da se navodno fingira i prikaže kako su Albanci podmetnuli žrtve. Oni su odvođeni iz kolona i ubijani iz samo jednog razloga, a to je zato što su Albanci. To je bila organizovano djelovanje. Tim prostorom je komandovala vojna jedinica iz Podgorice koja je odgovorna za sve navedene zločine.

STAV: Navedeni zločini su bili zaboravljeni dok niste Vi podigli optužnicu. Kakva je bila reakcija tužilaštva na vaše djelovanje?

MURIĆ: Do 2005. godine o ubijanju 22 albanska civila, među kojima su žene, djeca, starci, niko ništa nije govorio. Slučaj je bio arhiviran. Tada prikupljajući podatke o svim slučajevima stradanja na ovim prostorima ja sam 18. aprila 2005. godine podnio krivičnu prijavu protiv NN osoba, namjerno, dovodeći tužioca u položaj da on imenuje krivce. Punih 18 mjeseci prijava je čekala u ladici Vrhovnog državnog tužilaštva s brdom dokaza koje sam dostavio. U jednoj udarnoj TV emisiji Vesna Medenica, tadašnja vrhovna državna tužiteljka, obznanila je slučaj riječima: „Nek eto čuje neki advokat iz Rožaja.“ Mi smo se poznavali, ali ja sam za nju bio „neki advokat“ jer sam vršio stalni pritisak kroz medije da napokon Tužilaštvo progovori. Sud je istragu pokrenuo protiv 12 osoba, odnosno vojnika.

Odmah mi je bilo jasno da je to tužilački blef jer je nemoguće izdvojiti 12 osoba iz vojničkog voda koji broji njih 30, a svi su imali istu naredbu. Krenula je istraga, vrlo trapava. Uspio sam da dovezem sve svjedoke s Kosova koji su uslovili davanje iskaza u Rožajima, opravdano. Bio sam tužilačko predvorje nudeći i forsirajući dokaze. Nažalost, došlo je do vrlo lošeg optuženja, pravno neutemeljenog i malignog. U međuvremenu, vrhovna državna tužiteljka postaje predsjednica Vrhovnog suda i ona ima patronat nad postupkom s pozicije subordinacije.

STAV: Zbog čega je optužnica pravno neutemeljena?

MURIĆ: Ona optužuje sedam lica, ne izdvaja lice koje je komandovalo vodom. Ne optužuje ni tadašnjeg vojnog istražnog sudiju koji je vršio uviđaj, ni vojnog tužioca koji je dozvolio da se leševi prebace iz Andrijevice u Peć i da se na taj način fingira zločin, odnosno da se prikriju činjenice. Do danas oni nisu optuženi za prikrivanje zločina. Od samog početka bilo je jasno da ovaj sudski proces ne vodi nikud. On je bukvalno pokrenut eto sam da se pokrene, da se samo Crna Gora legitimiše pred domaćom i svjetskom javnosti da ona nešto radi, a ustvari ne radi ništa. Očekivano, desio se apsurd na kraju. Proces je trajao tri godine, a u tom periodu optuženih sedam je bilo u pritvoru. Njihov komandant je bio u pritvoru zadnji dio suđenja. Naravno, uslijedila je oslobađajuća presuda i slučaj je okončan po ubjeđenju crnogorskog pravosuđa. Ja sam 2015. godine podnio novu krivičnu prijavu po kojoj još ništa nije odlučeno.

Najveći apsurd ovog procesa je to što optuženim pritvor nije određen u toku istrage nego tokom suđenja, što je pravni nonsens. Oni su u zgradu zatvora u Bijelom Polju dolazili, a tu su ih čekale kamere, ne slučajno. Na kraju su oni oslobođeni i njima je zbog tri godine pritvora isplaćeno stotine hiljada eura odštete iz budžeta Crne Gore umjesto oštećenim porodicama. Oni su teatralno izašli iz suda kao nekakve nacionalne ikone. Optužnica nije prepoznala odgovornost komandanta. Po mom uvjerenju, bilo je dovoljno optužiti glavnog komandanta za ono što je on odgovoran, po međunarodnim vojnim pravilima i domaćim propisima, on je mogao da bude optužen.

STAV: Pored navedenog stradanja Albanaca u Kaluđerskom Lazu, bilo je još ubistava koja nisu bila uključena u proces. Zbog čega?

MURIĆ: Još jedan poseban slučaj sličan navedenim desio se nekih 20-tak kilometara od Rožaja prema Tutinu, gdje su za stablo smrče vezana dva Albanca, mladić od 27 godina i starac od 72 godine. Nakon sedam dana mladić je preživio, a starac je podlegao tom zlostavljanju. Njegovo tijelo nije do danas pronađeno. Sudija nije ovaj slučaj uvrstio u bjelopoljski proces. Od 22 žrtve, samo njih 16 je bilo obuhvaćeno istragom.

Ja sam paralelno s ovim postupkom pokrenuo niz parničnih postupaka za nadoknadu štete. Imao sam uspjeha, do revizije na Vrhovnom sudu, na čijem čelu je bila Vesna Medenica. Traženo je da oštećene porodice identifikuju svakog izvršioca zločina i to je bio neophodni uslov da isplate štete. U ovoj priči nevoljnog pristupa pravosuđa Crne Gore ratnim zločinima može se dodati i priča o prodici Klapuh, koju su dva crnogorska državljanina nedaleko od Nikšića likvidirala na početku Agresije na BiH. Glavni izvršilac zločina se nalazi ili u Republici srpskoj ili Srbiji.

STAV: Ima li Crna Gora strategiju za suđenje ratnim zločinima?

MURIĆ: Godine 2021. održan je skup u organizaciji jednog NVO iz Podgorice na temu razmjene mišljenja o strategiji državnog tužilaštva koje se bavi ratnim zločinima. Međutim, po toj strategiji iz 2015. godine, koja je inicirana mojim otvorenim pismom državnom tužiocu, napisano je i odlučeno je da će se zločini istraživati. Ona je kao dokument stvarno kvalitetna strategija, ali je stavljena u neku ladicu da je zatrpava tužilačka prašina. Na tom sastanku predstavnica Tužilaštva je, između ostalog, kazala da do sada sve ove godine nije bilo dovoljno političke volje da se krene u istraživanje ratnih zločina na području Crne Gore. Ja tvrdim da je prostor Crne Gore jedna mala oaza gdje se ratni zločinci osjećaju komotno, ne skrivaju se, niti ih ko traži niti ko pita šta su radili tokom 90-tih.

STAV: Jedno od tragičnih dešavanja koja još nisu rasvijetljena jesu deportacije Bošnjaka s crnogorske obale. Ko je odgovoran za ove zločine?

MURIĆ: Kroz deportacije s crnogorskog primorja izručeno je srpskoj vojsci preko 80 Bošnjaka, odnosno predato je na panj Karadžiću i Mladiću. Ovo se dešava kada se otvara logor za Hrvate Morinj, u vrijeme kada se ratuje na prostoru Dubrovnika, u vrijeme kada se Crna Gora navodno brani u Dubrovniku, a ne u Crnoj Gori. Za te zločine do sad niko nije proglašen krivim, a adrese odgovornosti su najveći državni nivoi, odnosno ljudi koji su tada vodili vladu i ministarstva. Vođeni su sudski procesi, ali samo da se kaže eto da se nešto radi. Nije završena ova tragična stranica crnogorske historije, ona je i dalje otvorena. To je predmet raznih diskusija i aktivnosti NVO sektora, tako da je stvar još otvorena.

STAV: Crnogorsko pravosuđe pokazalo se jako neuspješno u slučajevima koje ste Vi pokrenuli. Međutim, treba posjetiti i na Operaciju Lim, kada državni sistem 1994. godine hapsi istaknute članove SDA Sandžaka. Da li još Lim teče Sandžakom?

MURIĆ: Godine 1994. crnogorska policija, prije svega Državna bezbjednost u sadejstvu sa srpskom policijom, kreće u jednu specifičnu policijsku akciju koja je dobila kodno ime Lim. Riječ je o hapšenju istaknutih bošnjačkih prvaka, članova Stranke demokratske akcije Sandžaka. Ovaj proces se paralelno događa i u Novom Pazaru. Ja sam sudionik tih događaja, ja sam branio te ljude u sudskom procesu koji je po mnogo čemu karakterističan. Prije svega, ti ljudi dok su hapšeni i bili u rukama policije su zlostavljani na najgrublje moguće načine. Proglašeni su krivi na osnovu novinskih članaka koji su izvučeni iz konteksta i na osnovu nekakvog Ustava republike Sandžaka, koji je neko, valjda Državna bezbjednost, poturila bez potpisa. To je neutemeljena optužba jer ako je ikome stalo do kolektivne bezbjednosti na ovim prostorima onda je to Sandžaku. A ako se taj Sandžak nalazi u procjepu između Istoka i Zapada, između jednog i drugog hrišćanstva, ako ga prati historijska anatema, onda je apsurdno zamisliti da je neka družina s lovačkim puškama pripremala otcjepljenje Sandžaka od Crne Gore i Srbije.

Donesena je presuda, osuđeni su na oko sto godina. Proces je po žalbama došao do Vrhovnog suda u Podgorici. I opet se desio pravni apsurd. Tadašnji predsjednik Momir Bulatović je abolirao sve osuđenike prije odluke po žalbama. Šta to znači? Oni su prvostepeno, a ne pravosnažno osuđeni. Drugostepeno nisu presuđeni jer je abolicija presjekla slučaj. Država se izvinila, čak je dodijelila neku odštetu. Od tada SDA se nikad nije podigla s koljena, a tada je imala sedam poslanika u Skupštini Crne Gore.

Ja na ovu temu pripremam knjigu koja se odnosi na to vrijeme i koja je pri samom kraju, a njen naziv je „Da li 'Lim' još teče“. Po mom mišljenju „Lim“ još teče jer se i danas događaju stvari koje su nalik onima iz 90-tih u političkom i svakom drugom smislu.

STAV: Na prostoru Crne Gore tokom rata na Kosovu djelovao je NATO. Nažalost, žrtve bombardiranja su bili Bošnjaci. Kako se pravosuđe odnosilo prema ovom slučaju?

MURIĆ: Na prostoru Murine, kod Plava imamo slučaj pogibije šest osoba, troje djece, dva starca u toko NATO bombardovanja 1999. godine. Ovaj slučaj je važan jer Crna Gora nije ništa uradila da zaštiti građane. Ja nisam a priori čovjek koji se bavi ljudskim pravima samo Bošnjaka, ja se bavim generalno ljudskim pravima. Te su porodice, imajući povjerenje u mene, tražile da ja vodim postupak naknade šteta. Krenuli smo veoma uspješno. Prvostepeni sud u Podgorici je postupao po tim predmetima. Tužena je bila država Crna Gora jer je ona po Ustavu i zakonu bila dužna da zaštiti svoje građane po principu objektivne odgovornosti za pretrpljene štete u vanrednim događajima. Nisam tužio NATO niti pilote, jer NATO nema svojstvo pravnog lica i subjekta u pravu. Crna Gora je bila dužna da upozori i zaštiti građane.

Znam da je ona bila nemoćna u odnosu na NATO, ali su nemoćna bila i dva policajca u vozu Beograd – Bar, koji nisu uspjeli da spriječe otmicu putnika. Srbija je baš po tom osnovu optužena što nije obezbjedila potrebnu zaštitu putnika, a imala je podatke da je stanje sigurnosti narušeno. Dobili smo prvostepene presude, dobili smo i dvije od njih šest drugostepene presude. Ja uspijevam da jednoj porodici donesem naknadu štete, nešto oko 60.000 EUR. Slučaj je došao do Vrhovnog suda, do Vesne Medenice. Ona je dominus litis – glavna među glavnim. Pod njenim patronatom Državni sud odlučuje da tu nema elemenata za naknadu štete. Opet donosi presudu nalik onoj iz slučaja Kaluđerski Laz koja je pravno neutemeljena. Ona presijeca sudbinu nadoknade šteta porodicama. Čak država pokreće postupak protiv porodica koje su dobile odštetu i traži novac nazad. To je bizaran slučaj, za mene je to bila trauma. Međutim, našao sam pravno rješenje i izlaz za ovaj slučaj. Postoji u zakonu o obligacionim odnosima situacija kad neko naplati odštetu za smrt, duševni bol i teško povređivanje da u tom slučaju primljeno nema obavezu da vrati. I ovaj slučaj je ugašen na sličan način kao i drugi.

STAV: Kako da crnogorsko društvo dođe do katarze?

MURIĆ: Pokajanje kao moralna kategorija je poznato i u sferi religije, svetim knjigama te u ljudskom poimanju dobra i zla. Willy Brandt je smogao snage da klekne i zatraži oproštaj, iako je potpuno nevin i lično nije bio odgovoran za nacističke zločine. Postao je ikona. Njegovu fotografiju držim uramljenu u svojoj kancelariji na zidu, kao i Ljube Čupića, Rifeta Burdžovića i drugih moralnih ikona. Vrijeme Mile Đukanovića, a to je nešto više od 30 godina, možemo podijeliti na dvije etape. Prava je bila idealni spoj Srbije i Crne Gore, a druga nastupa od 2006. godine, kada je obnovljena nezavisnost Crne Gore. Ranije se desio, krajem 90-tih, otklon Đukanovića od politike Miloševića. Po mom mišljenju, svako ima pravo na pokajanje. Neki događaji iz prve etape kad je on stolovao ne mogu da se odvoje od njegova imena. Vrijeme će pokazati, možda neki novi ljudi u kojoj formi i u kojem djelu se može njemu zamjeriti, a u kojem aplaudirati. Jasna je činjenica da Crna Gora nije imala rat na svom prostoru, ali ga je imala u nekoj drugoj formi. Ali stoji činjenica da se tad nešto otelo kontroli koju je morao imati ili je riječ o prepuštanju okolnostima. O tome je zaista teško govoriti i očekujem da će pravnici i historičari dati svoj sud.