Stotinama godina grupa svirača iz Joujouke, kojoj su Britanci dali ime Master Musicians, nastupa u istoimenom selu u sjevernom Maroku, prenoseći svoje jedinstvene zvukove svirala i udaraljki s generacije na generaciju. No nedavno su otvorili Glastonbury festival na jugozapadu Engleske, jedan od najvećih svjetskih muzičkih događaja na otvorenom.

Niko zapravo ne zna tačno koliko je stara muzika koja odjekuje dolinama i brdima koja okružuju selo Joujouka, u podnožju planine Rif, ali neka istraživanja ukazuju na tradiciju koja seže u 15. stoljeće.

“Timothy Leary nazvao ga je rock 'n' roll bendom starim 4.000 godina”, kaže Rikki Stein, koji je pomogao organizirati njihov nastup na Glastonburyju ove godine.

“Vjerovatno je malo pretjerivanje, ali svejedno se sviračko umijeće prenosi s oca na sina od pamtivijeka”, kaže on za BBC.

Stein je prvi put naišao na Master Musicians iz Joujouke 1971. godine.

“Bio sam toliko oduševljen onim što sam tamo zatekao da sam pocijepao povratnu kartu i ostao u selu nekoliko godina.”

Do tada su ove muzičare već otkrili američki kontrakulturalisti Paul Bowles i William Burroughs, kao i britansko-kanadski umjetnik Bryon Gysin.

“Samo želim slušati tu muziku do kraja života”, rekao je Gysin, koji je dodao da nikada nije dopustio da sunce zađe a da ne posluša ovu grupu svirača.

Brian Jones, koji je osnovao Rolling Stonese, snimio je Master Musicians još 1968. godine. U to je vrijeme Bachir Attar bio pastir iz sela, koji se prisjeća legende rock 'n' rolla koja je stigla prije više decenija u njihovo mjesto: “Kada je Brian Jones došao u selo, moj mlađi brat Moustapha je došao do mene i rekao: 'Došao je neki čudak s dugom kosom.' Trčao sam vidjeti svog muzičkog oca i konačno sam i ugledao čovjeka s velikom zlatnom kosom. Rukovao sam se s njim, izgledao je zaista sjajno!”

Jones je ostao jednu noć i jedan dan, ali je muzički festival trajao nekoliko dana.

“Ne znam posjedujem li dovoljno izdržljivosti da istrpim nevjerovatan, konstantan napor punog festivala”, napisao je Jones na omotu albuma svoje sljedeće ploče, “Brian Jones Presents the Pipes of Pan at Joujouka”.

“Takve je psihičke slabiće zapadna civilizacija napravila od nas.”

Master Musicians stvorili su svoj globalno prepoznatljivi zvuk uz pomoć tradicionalnih marokanskih instrumenata. Svirala koja dominiraju u njihovoj muzici se nazivaju ghaitas i koriste dvije vrste udaraljki: zowak i farad.

“Kada sviram tu muziku, osjećam se vrlo sretno – poput ptice”, kaže Ahmed El Attar, koji se ponekad naziva i vođom benda.

“Zato želim zauvijek svirati ovu muziku. Ako sam ljut ili tužan, samo slušam muziku i sviram i odjednom se ponovno osjećam sretnim. Osjećam se kao ptica kada leti”, kaže za BBC.

“Kada svirate ghaitu, postajete dio sjajnog zvuka”, kaže drugi član trupe, Abdeslam Rrtoubi.

“Volim vidjeti ljude koji su dirnuti muzikom. I meni ona pomaže kad god se trebam smiriti. Publika i podrška koju dobijamo od nje plesom i njihovom srećom nama je golemi dar.”

Za pravilno učenje ove muzike potrebne su godine. Zapravo, kaže El Attar, potreban je cijeli život da se savlada.

“Kad sam bio mlad plesao sam i počeo svirati bubnjeve. Muzikom sam se bavio od malena, od devete godine života”, kaže.

“Kada sam malo stasao, svaki dan bih bio s grupom Master Musicians, a vođa bubnjara, koji se zvao Berdouz, pomogao je meni i drugim dječacima da naučimo svirati. Nije teško ako je to tvoj život.”

Zvukovi Joujouke imaju svoje korijene u sufizmu, ali su vjerovatno i stariji od 7. stoljeća, od stoljeća koje se uzima kao vrijeme službenog utemeljenja islama kao religije.

Zanimljivo je da se u selu posebno štuje lik i djelo Sidi Ahmeda Schiecha Ahmeda El Attara, učenjaka koji je u 15. stoljeću donio islam u ovaj kraj svijeta.

“U našem selu posebno mjesto ima Sidi Ahmed Schiech”, kaže El Attar, “naša muzika je njegova muzika. Ova naša muzika insipirirana je njime i kada je sviramo i on je obavezno u njoj prisutan.”

U davna vremena ljudi koji su patili od mentalnih bolesti bili bi lancima vezani za stablo u selu, a svirači bi puhali u svoja puhala nekoliko centimetara od pacijentovog lica. Nakon puštanja, tvrdilo se da će otići izliječeni. Danas posjetitelji dolaze čak iz Japana i otkrivaju da im ples uz frule i udaraljke na festivalu bistri glave i liječi duše.

“Joujouka muzika nosi u sebi neki bereket”, primjećuje El Attar. “Instrumenti koje sviramo i samo mjesto ljekoviti su za ljude. Ljudi i dalje dolaze ovdje da se liječe, pa čak i kada smo u inozemstvu ljudi kod nas traže lijek i pomoć.”

Dok je 1980-ih bilo 27 muzičara u ovoj grupi, sada ih je samo 11. Mnogi od njih su starije životne dobi i nije jasno hoće li se pojaviti nova generacija. Stoga je opravdano postaviti pitanje jesu li ovi svirači zabrinuti da bi ova sveta drevna tradicija mogla izumrijeti.

“Neki nas ljudi pitaju o ovome”, kaže Rrtoubi, “ali ne mislim da ova muzika može umrijeti. Ako bi se to i desilo, bila bi samo klinička smrt. Mnogo se promjena događa u našem selu i u svijetu, ali djeca još uvijek vole muziku.”

“Muzika Joujouke ne može nestati s ovih prostora jer djeca koja idu u školu u selu uče tu muziku i to je naše naslijeđe”, kaže El Attar. “Kada bi muzika prestala u Joujouki, to bi bilo kao da više nema muzike na svijetu.”