Jajčanin Amir Kliko jedan je od najtalentiranijih mladih historičara u Bosni i Hercegovini, jedan od onih koji se hrabro upušta u istraživanje događaja i okolnosti iz najbliže bosanskohercegovačke historije. Autor je nekoliko knjiga i naučnih radova. U ovdašnjoj je javnosti postao poznat po svojoj knjizi „Rat u srednjoj Bosni 1992–1994. godine“, koja je izazvala i danas izaziva brojne reakcije, što pozitivne što negativne. Radi u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA. Prije nekoliko dana objavio je odličnu knjigu pod naslovom „Jajce 1992: Opsada i odbrana kraljevskog grada.“

U njoj Kliko, uz pomoć brojnih izvornih dokumenata, spiskova poginulih, izjava učesnika događaja, njihovih objavljenih i neobjavljenih memoara, analizira sve okolnosti koje su dovele do pada Jajca krajem oktobra 1992, grada koji je do tada, iako u okruženju, branjen zajedničkim snagama Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane. Kliko u razgovoru za Stav govori o najvažnijim događajima, opisanim detaljno u njegovoj knjizi, a koji su prethodili padu Jajca. Krajem 1992. razlozi pada Jajca činili su se vrlo nejasnim, ali ova knjiga te događaje i detalje čini puno jasnijim.

STAV: Srpska okupacija rodnog grada i odlazak u izgnanstvo odredili su Vaš životni put. Odlučili ste da vam historija postane životno određenje?

KLIKO: Tako je. Krajem 80-ih godina 20. stoljeća, iako dječak, bio sam dovoljno odrastao da sam mogao zapaziti društvena previranja u Jugoslaviji. Sjećam se kada se iz Srbije i Crne Gore počela stvarati ratna atmosfera s vatrenim govorima Miloševića, Draškovića, Kilibarde, Šešelja i ostalih lučonoša srpskog velikodržavnog nacionalizma. Kada je počela Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu imao sam nepunih 17 godina. Naravno, rat je događaj koji snažno utječe na ljude, za sve nas to je bila ogromna prekretnica. O surovosti ratova sam znao ono što su uglavnom svi znali, vjerujući da se nama u Jugoslaviji neće ponoviti, naročito ne sa neprijateljima iz vlastitog komšiluka.

U Drugom svjetskom ratu neprijatelji su bili Nijemci, Italijani, Bugari, Mađari, ustaše i četnici. Nisam očekivao da će naše komšije ili roditelji mojih drugova postati naši neprijatelji. U Jajcu je rat od početka bio izraženiji i opasniji nego u nekim drugim mjestima. Mi smo od početka srpske opsade slobodne teritorije naše općine do kraja oktobra 1992. živjeli pod stalnim granatiranjima, avio bombardovanjima i dejstvima protiavionskih mitraljeza i topova i snajpera VRS.

U pripremi za Agresiju, uz pomoć bivše JNA, srpska Teritorijalna odbrana veoma se primakla gradu. Bila je na planinama Ćusine i Bukovica, s kojih je nadzirala grad i terorizirala njegove stanovnike. Pripreme agresora za napad trajale su nekoliko mjeseci. Doveo je Jajce u jedan širi obruč. Grad je bio na prvoj liniji odbrane, a neka su bošnjačka sela postala džepovi na teritoriji koju su Srbi okružili, poput Vinca, Jezera, Čerkazovića... Tu su posljedice za civile bile najteže. U Jezeru i susjednim bošnjačkim selima u dva su masakra, drugog i trećeg juna i 10. septembra 1992, srpski milicioneri i vojnici ubili 57 civila, među kojima su žene, djeca i starci.

S porodicom sam živio nekoliko stotina metara od prve linije odbrane Armije RBiH i HVO-a, nadomak grada. Doživio sam ratne traume koje su snažno utjecale na moje poslijeratno opredjeljenje da se naučno bavim istraživanjem velikosrpske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a najviše je utjecao pad Jajca. I danas sam uvjeren da grad nikada ne bi pao, što se tiče snage i borbenog morala branilaca Jajca, ma kako da su bile snažne ofanzive VRS. Čak i kada je počela ta posljednja ofanziva, mi smo čvrsto vjerovali da je to samo još jedan u nizu napada i da će naši branioci i njega uspješno odbiti kao i sve ranije. Međutim, iza kulisa, negdje daleko od Jajca, u Zagrebu, Beogradu, Pečuju, odvijali su se srpsko-hrvatski pregovori na najvišoj političkoj i vojnoj razini i u njihovom sadržaju treba tražiti razloge pada Jajca.

 

STAV: U to su vrijeme razlozi pada Jajca bili nejasni?

KLIKO: Tada su bili nejasni. U Jajcu se znalo, nakon formiranja HVO-a, da su na sceni neki drugi hrvatski politički ciljevi koji ne mogu biti korisni za zajedničku odbranu Jajca i opstanak Bosne i Hercegovine kao zajedničke države njenih naroda. Da su politički ciljevi takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosna bili identični s ciljevima Republike Bosne i Hercegovine, ona ne bi bila ni formirana niti bi organizirala svoje oružane snage. U svojoj, javnosti dobro poznatoj naredbi iz prve polovice aprila 1992. godine, Mate Boban je naredio da se na prostoru HZHB sve oružane snage moraju potčiniti HVO-u. Naredba je provedena na zamišljenoj teritoriji HZHB gdje joj nisu bili potrebni Bošnjaci za odbranu od srpske vojske, odnosno gdje Srbi nisu bili zainteresirani za teritoriju i gdje je procenat Bošnjaka u odnosu na Hrvate bio nizak. U srednjoj Bosni ta je naredba provedena samo u općinama koje nisu bile izložene srpskoj agresiji i gdje ju je HZHB mogla na silu provesti, ne plašeći se da će to iskoristiti VRS. 

Na teritoriji gdje je HVO-u trebala saradnja s Bošnjacima zbog odbrane HZHB od VRS ta naredba o potčinjavanju nije na silu provođena. Tu je HZHB bila mnogo opreznija. Pokušavala je propagandnim omalovažavanjem Teritorijalne odbrane RBiH i bosanskohercegovačke države i dijeljenjem humanitarne pomoći i penzija privući Bošnjake sebi. Tako je bilo i u Jajcu. Bilo je značajnih problema i ozbiljnih neslaganja, ali ipak nije došlo do oružanih incidenata.

STAV: U knjizi iznosite podatak da je, nakon što je SDA počela organizirati odbranu države, HDZ u Jajcu prodavao oružje Bošnjacima?

KLIKO: Jedan od izvora koji sam koristio memoarska je knjiga Midhata Karadžića, predsjednika Skupštine Opštine Jajce. Nakon čuvenog sastanka u sarajevskom Domu milicije u junu 1991, počele su aktivnosti u vezi s formiranjem Zelenih beretki, Patriotske lige i kriznih štabova za pripremu odbrane Bosne i Hercegovine. Te aktivnosti vodili su ljudi iz SDA. U to se vrijeme dešavala snažna polarizacija između organizatora otpora i predstavnika drugih političkih stranaka koji su nadali da će se situacija smiriti ili riješiti na neki drugi način. Oni koji su u Jajcu bili vatreni protivnici priprema za odbranu, aktivisti takozvane Lige za mir iza koje je stajao profesor Zdravko Grebo, bili su vrlo aktivni u pokušaju pacifikacije stanovništva. Oni su kasnije ipak dali veliki udio u odbrani Bosne i Hercegovine kada su shvatili da su njihovi napori besmisleni.

HDZ Jajce imao je bolju finansijsku i logističku podršku i Hrvati su uspješnije nabavljali naoružanje. Midhat Karadžić piše da je bilo teško animirati ljude za kupovinu oružja. U jednom je selu kupljeno samo 30 pušaka i to navodi kao primjer uspješnosti. Ljudi su se bojali, nisu znali šta će se desiti ako se situacija smiri, hoće li ih neko krivično goniti. Milicija je u to vrijeme oduzimala naoružanje od onih za koje su saznali da su ga kupili. S druge stane, ljudi nisu imali novca, a oružje je bilo skupo. Privreda je već bila u bankrotu i malo je ko imao dovoljno novca da kupi pušku. Tome treba dodati i bošnjački mentalitet da se reagira kada „belaj dođe do pred vrata.“ Tek kada je država proglasila nezavisnost, ljudi su se masovnije odlučili naoružavati.

HDZ Jajce nabavljao je oružje za jajačke Hrvate iz Hercegovine. Preko Ivana Jakovljevića iz HDZ-a čelnici jajačke SDA – predvođeni Midhatom Karadžićem, Sakibom Ribićem i Mujom Bačvićem – kupili su nekoliko desetaka automatskih pušaka. Jajce nisu mogli braniti samo Hrvati kao što ga nisu mogli braniti ni samo Bošnjaci. HDZ je iskalkulirao da treba pomoći organizaciji Bošnjaka da sudjeluju u odbrani Jajca i da im se zbog toga omogući kupovina. U svojoj memoarskoj knjizi Karadžić tvrdi da su od HDZ-a mogli kupiti i više pušaka, ali nisu imali novca.

 

STAV: Gdje je mjesto Jajca u projekcijama Herceg-Bosne, a gdje kada je u pitanju Republika srpska?

KLIKO: Srbi su u vezi s Jajcem imali A i B prioritete. A prioritet, koji se morao realizirati, bila je Hidroelektrana Jajce 2, koja ima značajan udio kada je riječ o potrebama za električnom energijom u banjalučkoj regiji. U toj A varijanti je i ovladavanje Jezerom. Naime, Kupres je strateško mjesto „broj 1.“ Ko vlada Kupresom kontrolira Bosansku krajinu, Hrvatsku krajinu i ugrožava zaleđe Dalmacije. Prema Kupresu JNA je koristila dvije putne komunikacije iz Banje Luke. Jednu pravcem preko Manjače, Baraća i Šipova, a drugu  preko Crne rijeke, Mrkonjić Grada i Šipova. Obje putne komunikacije prolaze kroz mjesta u kojima su Srbi bili većina, izuzev Jezera i nekoliko okolnih sela s bošnjačkim stanovništvom. Iz tog je razloga za JNA Jezero bilo od prioritetne važnosti do aprila 1992. godine.

Sredinom aprila desila se posebno teška situacija za Jajce. Uz pomoć JNA Srbi su na prevaru uzeli Donji Vakuf čime je Jajce dovedeno u potpunu blokadu. Preuzimanjem Donjeg Vakufa, prevoja Komar i Vlašića srpskoj se strani nametnula potreba da „zaokruži“ teritoriju i zauzme sav prostor općine Jajce.

Što se tiče Herceg-Bosne, njoj je Jajce bilo posebno značajno zbog elektro-energetskih te rudnih resursa i industrijskih potencijala. U to vrijeme Jajce je bilo jedan od industrijski najrazvijenijih gradova u BiH.

STAV: Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Jozo Marić sastali su se 5. oktobra u mađarskom Pečuju sa Ratkom Mladićem, Brankom Đerićem, Milanom Trbojevićem, Bogdanom Subotićem i Nikolom Koljevićem i dodgovorili detalje buduće saradnje i podjele teritorije. Je li nakon tog sastanka zapečaćena sudbina Jajca?

KLIKO: Jeste. Bio je to politički događaj koji je značajno utjecao na razvoj situacije na bosanskohercegovačkom ratištu i u vezi s tim na pad Jajca. To je bio sastanak na visokom nivou i očito je da se, s obzirom na to da je dominirala vojna strana, najviše razgovaralo o vojnim pitanjima.

Sastanak je održan 5. oktobra. Već sutradan hrvatske snage, koje su nekoliko mjeseci vodile žestoke borbe za odbranu Bosanske Posavine, povukle su se iz Bosanskog Broda. Hrvatski cilj odbrane Bosanske Posavine bio je da primora Srbe na pregovore oko razmjene teritorije i stanovništva. Uvjeren sam da nikada u vrhu hrvatske politike nije bilo zamišljeno da se taj teritorij izdvoji iz BiH i priključi Hrvatskoj poput HZHB. Tuđman je procijenio da Srbi moraju imati koridor od Banje Luke do Bijeljine i da bi bili spremni dati Hrvatskoj korisne ustupke u zamjenu za Bosansku Posavinu ako je ne bi mogli vojnički osvojiti.

Tuđman je od početka svoje državničke karijere išao na to da sa Srbima napravi sporazum. On je znao kolika je važnost za Srbe posavski koridor, na kojem su značajan dio stanovništva činili Hrvati. Istog dana, kada su se povukli branioci Bosanskog Broda, povukla se i Vojska Jugoslavije sa Prevlake kod Dubrovnika. Ima tragova u dokumentima koji ukazuju da je u to vrijeme između Tuđmana i Miloševića dogovorena razmjena Bosanske Posavine i posavskih Hrvata za preseljavanje Srba s okupirane teritorije Hrvatske.

STAV: U tim dešavanjima nakon Pečuja izvjesnu ulogu tada igra i banjolučki biskup Franjo Komarica?

KLIKO: Biskup Komarica je u novembru 1993. poslao čestitku Mati Bobanu za godišnjicu formiranja HZHB, u kojoj je pohvalio Bobana i Tuđmana najljepšim epitetima. Čestitku je poslao u vrijeme agresije HV i HVO na Bosnu i Hercegovinu i nakon počinjenja, svjetski poznatih, masovnih zločina nad Bošnjacima od strane HVO-a. U čestitki je naglasio da će, ako Tuđman to naredi, Hrvati ostati u Banja Luci ili će se, ako Tuđman tako odluči, oni iseliti. U banjalučkoj regiji do agresije na RBiH živjelo je nekoliko desetina hiljada Hrvata. Jasno je, nakon svih održanih sastanaka srpskog i hrvatskog rukovodstva 1991. i 1992. godine da Tuđman nije imao nikakvih teritorijalnih pretenzija prema banjalučkoj regiji. Nikola Koljević i Franjo Boras, na sastanku s njim početkom januara 1992. godine, čak su razmišljali o formiranju agencija za dogovoreno preseljavanje srpskog i hrvatskog stanovništva.

Podjela BiH po Tuđmanovim i Miloševićevim zamislima nije bila identična sporazumu Cvetković–Maček iz 1939. godine. Shvatili su da moraju nešto od teritorije BiH ostaviti i Bošnjacima na koju bi preselili i sve ostale Bošnjake koji bi se zatekli na dijelovima BiH koje bi Srbija i Hrvatska pripojile sebi. Za razliku od 1939, kada niko u svijetu nije mario za njih, Bošnjaci su 1991. bili značajan politički faktor koji se, ipak, morao uzimati u računicu podjele BiH. Da bi sporazum između Hrvata i Srba uspio, morala se izvršiti i razmjena bosanskohercegovačkog stanovništva. Na gotovo identičan način kako su Nijemci i Sovjeti 1939. dogovorili podjelu Poljske i preseljavanje poljskog stanovništva. Uvjeren sam da je zadaću preseljevanja hrvatskog stanovništva s banjalučke regije prihvatio Franjo Komarica. To se razaznaje iz njegove spomenute čestitke Bobanu.

U našoj je javnosti slabo poznato da su se Bošnjaci i Hrvati Kotor-Varoši vojnički organizirali i zajednički izvodili odbranu nekih svojih sela od početka juna do početka oktobra 1992. godine. Bili su u potpunom okruženju srpskih snaga. Nisu imali kompaktnu teritoriju već su branili nekoliko enklavica međusobno razdovojenih teritorijom pod kontrolom VRS. Osim odbrane svojih sela kotorvaroški branioci ugrožavali su i putnu komunikaciju Banja Luka–Doboj za upotrebu VRS. Srpska vojska je oko Kotor-Varoši trošila resurse, gubila tenkove i trpila ozbiljne gubitke žive sile. Borbena istrajnost kotorvaroških branilaca bila je za nju ozbiljan problem.

U vremenu održavanja sastanka u Pečuju, Komarica je često iz Banja Luke dolazio u Kotor-Varoš. Poveo je u ime kotorvaroških Hrvata s predstavnicima RS pregovore oko njihove predaje i iseljavanja s teritorije. Srpskoj strani bilo je važno da s Hrvatima odu i Bošnjaci. Bošnjački kotorvaroški politički i vojni predstavnici procijenili su da nakon odlaska Hrvata Bošnjaci ne mogu sami braniti preostalu slobodnu teritoriju. Na srpsku inicijativu Komarica je i njih uključio u pregovore o razoružavanju kotorvaroških branilaca i njihovom iseljavanju s hrvatskim i bošnjačkim civilima.

Na kotorvaroškoj općini ostalo je samo bošnjačko selo Večići, koje nije bilo obuhvaćeno sporazumom o razoružavanju branilaca i iseljavanju bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Početkom novembra večićki branioci krenuli su u vojnički proboj prema Jajcu i Travniku. Nekoliko desetina ih je poginulo u razbijanju srpskih zasjeda, a 161 borac i civil zarobljeni su i ubijeni od strane VRS. Još uvijek nije poznato šta je srpska vlast učinila s njihovim tijelima.

Sljedeća posljedica sastanka u Pečuju jeste napad HV-a i HVO-a na jedinice ARBiH u prozorskoj općini. Oružani sukob brzo se proširio i na neke općine u Lašvanskoj dolini. Prozor je bio ključna strateška tačka za hrvatsko ovladavanje Gornjim Vakufom, Bugojnom, Novim Travnikom, Travnikom i Vitezom. U svojoj naredbi 20. oktobra Momir Talić, komandant 1. krajiškog koprusa VRS, kaže da je u srednjoj Bosni došlo do „oružanog sukoba dojučerašnjih saveznika“, zbog čega se „hrvatska vojska povlači iz Jajca“, čime su „stvoreni uslovi“ da srpska vojska konačno zauzme Jajce. Zbog oružanih sukoba u srednjoj Bosni branioci Jajca, pripadnici ARBiH i HVO-a, prepušteni su sami sebi. Vojska Republike srpske intenzivirala je svoju ofanzivu. Predsjednik HVO-a Jajce Nikola Bilić i predsjednik Ratnog predsjedništva Jajce Midhat Karadžić zajedno su otišli u srednju Bosnu kod Tihomira Blaškića i Džemala Merdana da traže neophodnu pomoć za odbranu Jajca.

STAV: Kako im odgovara Blaškić?

KLIKO: Blaškić i Merdan obećali su pomoć. Prvo je došla pomoć HVO-a, ali pristigli vojnici nisu se uključili u borbu. Pomogli su evakuaciju hrvatskih civila i izmještanje dokumentacije HVO-a i njegovih materijalno-tehničkih sredstava. Dan poslije iz Zenice je došla i ispomoć Armiji Republike Bosne i Hercegovine, ali je za Jajce već bilo kasno. Jedina vojna jedinica koja je u svom punom kapacitetu došla pomoći odbranu Jajca u drugoj polovici oktobra bila je 7. krajiška brigada, kojom je komandovao Fikret Ćuskić. Ta je brigada imala ukupno oko 250 boraca. Njena prva četa stigla je u Jajce 14. oktobra, a u narednim danima pristigle su i ostale čete. Pedesetak dobrovoljaca iz 1. mostarske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine u ispomoć braniocima Jajca poveo je 28. oktobra Jajčanin Suad Muharemović.

 

STAV: Interesantno je da se sa njima ka Jajcu tada uputio i Ante Prkačin, koji je naslijedio komandu nad HOS-om nakon ubistva Blaža Kraljevića. Kakva je bila njegova uloga?

KLIKO: Da bi stigli do Jajca preko srednje Bosne, u kojoj se odvijao oružani sukob HVO–ARBiH, mostarski dobrovoljci nisu isticali obilježlja ARBiH. Zaustavljeni su kod Prozora na kontrolnom punktu HVO-a. Tu se Muharemović, posredovanjem Slobodana Praljka, sastao sa Antom Prkačinom, koji je vodio jedinicu HOS-a prema Jajcu. U toj su jedinici uglavnom bili mlađi Bošnjaci iz Čapljine. Muharemović i Prkačin dogovorili su da sa svojim grupama nastave zajedno prema Jajcu kako bi lakše prelazili kontrolne punktove HVO-a i ARBiH. Uspjeli su doći do Travnika krajem dana 29. oktobra. Istog dana, u jutarnjim satima, branioci Jajca i civili počeli su evakuaciju prema srednjoj Bosni. Iz tog razloga nije bilo potrebe da mostarski doborovljci, a ni Prkačinova grupa, nastave svoj put ka Jajcu.

Što se tiče Ante Prkačina, mislim da je on unaprijed planiran od strane HZHB da preuzme komandu nad hercegovačkim HOS-om nakon uklanjanja Blaža Kraljevića i da ga potom u pogodnom trenutku prevede u HVO. Ne mislim da je Prkačin bio upoznat na koji će način biti smaknut Kraljević. Blaž Kraljević je smetao realizaciji političkih i vojnih ciljeva HZHB zato što je priznavao državu Bosnu i Hercegovinu. Iz čelništva HZHB shvatili su da s njim nema dogovora oko potčinjavanja HVO-u i da ga treba fizički likvidirati, a potom na njegovo mjesto postaviti osobu koja će to uraditi.

S Prkačinovom jedinicom, koju je poveo u Jajce, krenula je i grupa specijalaca HVO-a, koja se prilikom prolaska kroz Novi Travnik izdvojila i priključila novotravničkom HVO-u. Tih dana novotravnički HVO pokušavao je ovladati cijelom općinom i Blaškić je nekoliko dana tražio od  Bobana ispomoć u ljudstvu. Boban je nije mogao poslati zbog blokade puteva od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine u gornjovakufskoj i bugojanskoj općini. Očito je Praljak iskoristio priliku da s Prkačinovom grupom prebaci te specijalce HVO-a do Novog Travnika. Vjerovatno je to razlog zbog kojeg je dogovorio da Muharemović i Prkačin od Prozora prema Jajcu nastave zajedno. Tako mu je bilo sigurnije da će Prkačinova jedinica sa ubačenim specijalcima HVO-a preći preko kontrolnih punktova do Novog Travnika.

STAV: Jajce je palo 29. oktobra 1992. godine. Tada je zabilježen svojevrstan fenomen. Srbi koji su branili Jajce, nakon pada grada sa svojim komšijama Bošnjacima i Hrvatima odlaze ka Travniku u izbjeglištvo?

KLIKO: U Jajcu, kao i u nekim drugim gradovima koji su se branili, bilo je Srba koji su se priključili odbrani. U tom kontekstu Jajce nije drugačije od Sarajeva, Tuzle, Travnika, Bihaća ili Zenice. Ali je drugačije zbog toga što su jajački branioci srpske nacionalnosti nakon pada Jajca izbjegli sa svojim porodicama, zajedno s Bošnjacima i Hrvatima, u srednju Bosnu. Po dolasku u Travnik značajan broj Bošnjaka i Hrvata, boraca i civila, napustio je Bosnu i Hercegovinu.  Većina ih je ostala. To se isto desilo i s jajačkim Srbima. Neki su produžili u inostranstvo, a neki su ostali u srednjoj Bosni, u Armiji i MUP-u RBiH i dali svoj doprinos odbrani Republike Bosne i Hercegovine do kraja rata.