Iznenadni, munjeviti i profesionalno izvedeni gerilski napad vojnih jedinica Hamasa, Islamskog pokreta otpora, na vojne ciljeve Izraela (pogranične vojne baze, vojna postrojenja i pripadnike izraelskih okupacionih snaga), koliko god da su zapanjili čitav svijet, još su više šokirali Izrael, čije su sigurnosne i vojne službe ovaj neočekivani napad dočekale potpuno nespremne jer nisu mogle ni sanjati da Hamas raspolaže kapacitetima, obučenošću, obavještajnim sposobnostima i stupnjem koordinacije, a pogotovo ne smjelošću za izvođenje ovako kompleksnih vojnih operacija.

Hamas je Izraelu u ovoj vojnoj operaciji nanio teške gubitke u ljudstvu i opremi, ali je pritom, nažalost, također poginuo i veliki broj izraelskih civila koji su ovog puta bili kolateralna šteta palestinskog napada, a koji nisu smjeli biti ubijeni. Ubijanje nedužnih civila je nedopustivo. To nikada nije bila politika i strategija Palestinaca, ali ni općenito strategija pokreta palestinskog otpora jer je to u suprotnosti s humanitarnim pravom, etikom ratovanja i islamskim učenjem.

Ubijanje civila, žena, djece, novinara i medicinskog osoblja, rušenje rezidencijalnih civilnih objekata, ubijanje starih i iznemoglih, kolektivno i indiskriminatorno kažnjavanje cijele populacije u znak odmazde za akciju vojnih jedinica jeste politika koju Izrael decenijama redovno i ciljano primjenjuje protiv Palestinaca kao dio svoje vojne doktrine. Izrael to čini već u pet navrata masovnog bombardiranja u Gazi, i to bez ikakvih pravnih posljedica, međunarodnih sankcija, grižnje savjesti ili bilo kakvih reperkusija i posljedica u pogledu međunarodnog prava, uz povremene blage, jalove i licemjerne reakcije tzv. međunarodne zajednice (kolektivnog zapada), koji se busa u prsa ljudskim pravima i slobodama. Za palestinski narod, pak, i neke druge narode nedovoljno snažne da se odupru sili jačega ta prava obično u praksi ništa ne znače.

PALESTINSKA UPRAVA KAO TALAC

Ovaj očigledno dugo pripremani i strogo u tajnosti čuvani napad na Izrael izveden tokom proteklog vikenda potpuno je iznenadio ultradesničarski izraelski fundamentalistički režim u Tel Avivu, a njegovi sigurnosni sistemi ranog upozorenja i obavještajni sistem kojem se do danas divio cijeli svijet, a koji je Izraelu omogućio da uživa oreol globalne tehnološke, obavještajne i sigurnosne supersile, neočekivano je i potpuno zakazao. Granična ograda prema Izraelu probijena je običnim bagerima, neke vojne baze osvojene su i zaposjednute, a desetine talaca, vojnika i manji broj civila zarobljeni su i odvedeni u Gazu.

Izrael je, kao što se i moglo očekivati, odmah odgovorio pokretanjem zračnih napada na Pojas Gaze, gdje na skučenom prostoru živi više od dva miliona stanovnika (Gaza je gusto naseljeno područje s jednom od najvećih koncentracija ljudi u svijetu po kvadratnom kilometru). Više od 70 posto palestinskih stanovnika Gaze porijeklom su izbjeglice koje su izraelski ekstremisti i vojne formacije u kampanji etničkog čišćenja 1948. godine, u vrijeme Nakbe, prognale iz njihovih sela i gradova koji su izbrisani s lica zemlje. Narod Gaze sabijen je u ovaj najveći moderni koncentracioni logor, otvoreni zatvor pod vedrim nebom, kako ga je precizno nazvao i eminentni izraelski jevrejski historičar Ilan Pappe, čija knjiga o Gazi nosi upravo takav naslov.

Dok izraelski avioni američke proizvodnje i bombarderi raketiraju Gazu, u kojoj su već ubili više od 500 civila, među kojim veliki broj žena i djece, Izrael gomila tenkove i artiljeriju na granici s Gazom pripremajući se za kopneni napad, a moguće je da priprema i operaciju okupacije čitavog pojasa Gaze, kako bi eliminirao strukture Hamasa. S tim ciljem pozvano je 350 hiljada rezervista da se uključe u rat koji je izraelski lider Benjamin Netanyahu objavio Hamasu.

Da podsjetimo, Hamas je taj koji kontrolira Pojas Gaze. Riječ je o palestinskoj političkoj organizaciji koja ima civilnu i administrativnu vlast i brine se o obrazovanju, zdravstvu, komunalnim uslugama i dr. Gaza se od 2007. godine, kada je Hamas demokratski izabran na vlast na ovoj palestinskoj teritoriji, nalazi u potpunoj izolaciji i blokadi na kopnu, moru i u zraku, a Izrael ne dozvoljava kretanje Palestinaca ka Zapadnoj obali, koja je pod izraelskom okupacijom. Zapadnu obalu administrira Palestinska uprava (PA) s ograničenom vlašću i obavezom – prema mirovnom sporazumu iz Osla 1993. godine – da s Izraelom sarađuje kada je riječ o sigurnosnoj koordinaciji. Drugim riječima, Palestinska uprava, kojom rukovodi predsjednik Mahmoud Abbas, praktično je talac izraelskih okupacionih snaga i treba da služi kao privid palestinske autonomije, koja ne postoji, jer su okupirana Zapadna obala i Istočni dio Jerusalema potpuno raskomadani na više nepovezanih bantustana kojim dominiraju izraelske sigurnosne snage primjenjujući ondje najbrutalniju vrstu represije kao okupaciona sila. Dobar dio ovog dijela Palestine pod kontrolom je izraelskih ilegalnih doseljenika, čije političke opcije danas, kao najekstremniji dio političkog mozaika Izraela, praktično vladaju Izraelom, iako su nekad bili na marginama zbog terorizma i ekstremnog nasilja.

Ovi jevrejski ekstremisti danas diktiraju politiku Izraela jer u šaci imaju premijera Netanyahua kao njegovi koalicioni partneri koji mu omogućuju ostanak na vlasti. Bez njihove podrške, premijer bi već odavno bio u zatvoru zbog visoke korupcije, ako bi na političku scenu bila izabrana neka nova, umjerenija i normalnija vlada, a može se desiti i da mu bude suđeno za još teže prekršaje vezane za zloupotrebu vlasti i podrivanje pravosudnog sistema države.

KRAJ MITA O NEPOBJEDIVOSTI

Vojna akcija Hamasa srušila je i raspršila iluziju o nepobjedivom i nenadmašivom Izraelu. To pak ne treba značiti da Izrael treba potcijeniti. Izrael je proteklih nekoliko decenija uspio izgraditi mit o svojoj nenadmašnoj konvencionalnoj vojno-tehničkoj sposobnosti – dakako, uz ogromnu pomoć Amerike – pokušavajući se pozicionirati kao regionalni hegemon u Zapadnoj Aziji. Kao dio tog projekta, izraelski režim, uz pomoć bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, pokušao je uspostaviti tzv. normalizaciju odnosa s nekolicinom arapskih režima i u tome je djelimično uspio. Akcije Brigada Izzuddin Al Qassam, vojnog krila Hamasa, srušile su taj izraelski mit o samom sebi koji su projicirale njegove službe i snishodljive evropske vlade.

Dokaz tome jeste potpuna nespremnost Izraela, koji nije uspio anticipirati ovu Hamasovu hibridnu ratnu taktiku. Nakon probijanja graničnog zida – što je bio rezultat kolosalnog neuspjeha obavještajnog sistema – Izrael se pokazao nespremnim da se suprotstavi asimetričnoj Hamasovoj taktici oličenoj u munjevitim pješadijskim akcijama i rudimentarnim napadima dronovima. Dokaz je to sigurnosne ranjivosti zbog koje će sigurno pasti mnoge političke glave. Političke svađe i duboke podjele između ekstremista i umjerenijih političkih snaga vjerovatno su doprinijele ovom obavještajnom debaklu, koji će se izučavati na obavještajnim akademijama kao katastrofalni promašaj obavještajne zajednice (intelligence failure). Bit će to također važan signal regionalnim rivalima za planiranje budućih strategija u nadmetanju s Izraelom.

Saudijska Arabija bila je pod lupom muslimanske javnosti zbog pregovora o diplomatskoj normalizaciji odnosa s Izraelom. Iako su bili u poodmakloj fazi, nakon najnovijih brutalnih napada Izraela na civilne ciljeve u Gazi pod plaštom kažnjavanja Hamasa, Rijad će biti primoran pregovore makar odgoditi. To bi se moglo negativno odraziti na izborne šanse američkog predsjednika Bidena jer će republikanci takav razvoj događaja predstaviti kao neuspjeh njegove vanjske politike. Nedavno inaugurirani megaprojekt konektiviteta, Indijsko-bliskoistočno-evropski koridor (IMEC), koji je bio jedan od uspjeha sastanka G20 u New Delhiju, vjerovatno će biti stavljen u drugi plan i sačekati još neko vrijeme, iako je predstavljen kao alternativa kineskom BRI-u. IMEC se neće moći provesti ako Saudijska Arabija i Jordan zamrznu svoju ulogu u njegovoj izgradnji u znak protesta zbog brutalnosti Izraela prema civilima Gaze. Turska i Iran nisu nimalo bili zadovoljni ovim koridorom jer je usmjeren protiv legitimnih interesa ovih dviju moćnih muslimanskih zemalja.

Najnoviji sukob Hamasa i Izraela pokazao je i jasno potvrdio da Palestina ne treba mnogo očekivati od Rusije ili Kine. Ove su dvije sile neutralne i uopće nisu naklonjene Palestini koliko su se možda neki nadali.

Hamasov napad na izraelske okupacione snage otvorio je pitanje šta će se desiti ako Hezbollah, najozbiljnija nedržavna vojna formacija (milicija) na Bliskom istoku, odluči oružano se uključiti u rat i pokrenuti front na sjeveru. Hezbollah je mnogo veća, sposobnija, organiziranija i bolje osposobljena vojna formacija od Hamasa. U tom bi slučaju Liban, a možda čak i Sirija, mogli biti uvučeni u novi rat s Izraelom. Bio bi to onda sukob širih razmjera koji bi regiju Bliskog istoka gurnuo u još jedan period neizvjesnosti, razaranja i destrukcije. Ako bi se to desilo, SAD bi bila prisiljena zamrznuti ukrajinski posrednički rat s Rusijom, ili umanjiti svoje učešće u njemu, i preusmjeriti resurse kako bi pomogla svom vodećem savezniku Izraelu.

HAMAS KAO IZRAZ FRUSTRACIJE

Dok većina zapadnih dužnosnika i diplomata ponavlja dobro uvježbanu mantru i isprazne i ofucane parole o tome kako Izrael ima pravo da se brani, te kako je Hamas teroristička organizacija koja, eto, kao nema pravo da brani Palestince od višedecenijske brutalne okupacije i represije, ponižavanja i dehumanizacije – što je već postalo prilično degutantno – generalni sekretar palestinske nacionalne inicijative i zakonodavac te bivši ministar informacija Palestinske uprave dr. Mustafa Barghouti elokventno je objasnio, iako nije član Hamasa niti Palestinske uprave, da najnovija vojna akcija Hamasa predstavlja legitimni čin pružanja otpora izraelskoj okupaciji i borbi za slobodu i nezavisnost Palestine. Konfrontaciju Hamasa i drugih palestinskih grupa s Izraelom protumačio je kao otpor naseljeničkom kolonijalizmu koji Izrael silom održava u Palestini od 1967. godine. Barghouti briljantno definira odnos Izraela i Palestine kao najdužu okupaciju u modernoj povijesti koja traje još od etničkog čišćenja Palestine provedenog 1948. godine. Izrael je, tvrdi ovaj palestinski politički aktivist, tada počinio 52 velika masakra i kao rezultat tih masakra 520 palestinskih naseobina i zajednica zbrisano je s lica zemlje. Izbjeglice čine 70 posto današnje populacije Palestine.

Izrael je s vremenom konsolidirao svoju okupaciju i pretvorio je u sistem aparthejda, mnogo gori od onog koji je vladao u Južnoj Africi. To su potvrdile kredibilne organizacije za ljudska prava, o čemu smo ranije pisali u Stavu. Aparthejd Izraela, posebno rasna diskriminacija koja se provodi nad Palestincima, dokumentiran je i u izvještajima Human Rights Watcha, ali i izraelskog B’Tselema (jevrejske nevladine organizacije koja dokumentira kršenja ljudskih prava na okupiranim palestinskim teritorijama).

Gaza je pod opsadom još od  2007. godine. U ovom zatvoru pod vedrim nebom nema normalnog života, ljudi su na ivici gladi. Godišnji dohodak po glavi stanovnika u Izraelu je 56.000 američkih dolara. U Gazi je samo 1.000, a Palestinci su prinuđeni kupovati namirnice i proizvode iz Izraela po tržišnim cijenama. Problem tekuće pitke vode u Gazi je svakodnevica. Dotok električne energije ograničen je, a sad je prekinut. Približno 80 posto obrazovanih mladih stanovnika Gaze su nezaposleni. Bolesnicima nije dopušteno liječenje u drugim palestinskim teritorijama izvan Gaze jer je pod opsadom već 17 godina pred očima međunarodne javnosti. Riječ je o monumentalnom zločinu nad jednim narodom koji svijet ne pamti u modernoj povijesti koji tako dugo traje. Bolesnici teško oboljeli od karcinoma i drugih bolesti ne mogu se liječiti i ostavljeni su da umiru u Gazi. To je realna slika Gaze proteklih sedamnaest godina.

Ono što se dešavalo posljednjih osam mjeseci na okupiranoj Zapadnoj obali, napadi ilegalnih doseljenika na Palestince, njihove domove, džamiju Al-Aqsa, paljenje kuća, rušenje domova, spaljivanje njiva, terorizam nad palestinskim civilima koji sve vrijeme provode ekstremni jevrejski doseljenici pod zaštitom snaga sigurnosti Izraela – zločini su bez presedana s kojima se ne može mjeriti legitimni Hamasov napad na vojne ciljeve okupacione sile. Samo tokom ove godine, prije izbijanja sukoba, ekstremisti i okupacione snage ubile su 248 Palestinaca, 40 djece, jedno dijete imalo je samo dvije i po godine u mjestu Nadin Salih u Ramallahu. Niko nije proglašen krivim za ove zločine, niko nije optužen ili kažnjen. O tome ne govore evropski političari i diplomati.

KOLEKTIVNA KAZNA

Palestina kao potencijalna država i njen narod sistematski se pokušavaju delegitimizirati i likvidirati kroz proces tzv. normalizacije odnosa Izraela s arapskim zemljama, pretežno monarhijama. Palestinci nikada nisu bili protiv mira. Ali jesu protiv mira u kojem se Palestinci uopće ne pitaju niti se njihova prava uzimaju u obzir. Palestinci više ne žele da žive u ropstvu i pod okupacijom Izraela. Oni su protiv izraelske politike koju izraelski premijer javno predstavlja u UN-u kao anektirani teritorij i dio Izraela. Palestinci koji se bore za slobodu na to imaju pravo i po Bogu i po međunarodnom pravu. Oni nisu teroristi.

Izrael je u Gazi prvih dana novog sukoba usmrtio više od 510 civila. Zapadni mediji ignoriraju činjenicu da je od 2008. godine Izrael izveo pet ratova protiv Gaze. Izraelske bombe usmrtile su više hiljada ljudi, većinom civila, djece, žena. Neka im niko ne govori da nemaju pravo da se brane i da su zbog toga teroristi.

S jedne strane, zapadni mediji i politički establišment hvali ofanzivu Ukrajine protiv Rusije, što je sasvim uredu jer Ukrajinci imaju pravo da se brane od ruske okupacije. Isto to pravo ne priznaje se Palestincima iako su okupirani već više od pola stoljeća. Shireen Abu Akle, Amerikanka Palestinka, kršćanka, ubijena je snajperom izraelskog vojnika. Niko nije osuđen za ovaj zločin. Osim nje, ubijena su još 52 novinara Palestinca. Izrael je do danas ubio više od 100.000 Palestinaca, a procjenjuje se da je najmanje milion Palestinaca na ovaj ili onaj način prošlo kroz izraelske zatvore, navodi Mustafa Barghouti.

Izrael primjenjuje kolektivnu kaznu nad cijelim narodom. U Gazi je posljednjih dana ubijeno više od stotinu djece, sedamdeset žena, srušeno je jedanaest rezidencijalnih tornjeva i stotine apartmana, gađana su ambulantna kola u kojima je ubijeno sedam medicinara. To je nedopustivo. Premijer Izraela poziva stanovnike Gaze da napuste ovaj pojas, kako bi tim opravdao svoje masakre. Glasnogovornik izraelskih oružanih snaga kazao je da ih svijet ne može kriviti za ono što rade u Gazi! On javno govori da će ubijati civile. Barghouti tvrdi da nijedan Palestinac neće ubiti ratnog zarobljenika, ali će ih ubiti Izrael svojim bombama.

Hamas je izrazio spremnost na obustavu sukoba i razmjenu svih zarobljenika za Palestince u izraelskim zatvorima. Katar i Egipat pokušavaju posredovati u razmjeni zarobljenika. To bi pomoglo da se postigne primirje i da se zaustavi nasilje. Ali Izrael je objavio rat okupiranom narodu i mala je vjerovatnoća da će pristati na obustavu neprijateljstava sve dok ne postigne svoje proklamirane ciljeve, dok ne pobije dovoljan broj Palestinaca i eliminira rukovodstvo Hamasa, ili makar jedan važan dio njih. Na Zapadnoj obali Izrael je jučer ubio devetnaest Palestinaca.

Kako bi pridobio podršku svjetske javnosti, Izrael pokušava Iran predstaviti kao krivca za Hamasov napad. Međutim, čak je i američki državni sekretar Anthony Blinken izjavio da nema dokaza o uključenosti Irana. Naravno, Iran podržava borbu Palestinaca i pomaže ih vojno i na drugi način, ali u operativnom smislu Iran nije bio dijelom ovog napad Hamasa. Izrael oružje dobiva kao pomoć od Amerikanaca, ali i evropskih država. Osim toga, Izrael sam izvozi oružje širom svijeta, a ima i 200 nuklearnih glava. Tel Aviv nikad nije dozvolio inspekciju svog nuklearnog arsenala niti ga na to prisiljava neko iz međunarodnih institucija.

KO JE IZAZVAO NAPAD

Jedna od najvećih zabluda koja se ponavlja u medijima jeste tvrdnja da vojna akcija Hamasa nije bila ničim isprovocirana. Time se zanemaruje činjenica da je u decembra 2022. godine formirana najekstremnija vlada u povijesti Izraela, u kojoj sjede najveći ksenofobi i ekstremisti među izraelskim Jevrejima, koji su decenijama bili na marginama društva kao ekstremisti i kriminalci. Neki od njih politički kontroliraju resore nacionalne sigurnosti i finansija – Ben Gvir i Bezalel Smotrich. Politika ovih ekstremista jeste stvaranje velikog Izraela. Oni već osam mjeseci namjerno provociraju nasilje, potpomažu i štite upade u džamiju al-Aqsa i skrnavljenje najvećih svetinja islama i muslimana cijelog svijeta. Gnjev i ogorčenost njihovim djelovanjem gomilaju se mjesecima. Kulminirali su palestinskim protuudarcem ondje gdje se Izrael najmanje nadao.

Prema tome, kako je nedavno izjavio ugledni muslimanski diplomat iz Indije Talmiz Ahmad, velika je iluzija tvrditi kako Hamasov napad nije ničim izazvan i kako se desio iz čista mira. Ilegalno prisvajanje palestinske zemlje i aneksija, vanjska politika Izraela kojom se otvoreno negira postojanje Palestinaca, sve je to kumulativno dovelo do reakcije Hamasa. Akumulirane frustracije Palestinaca, osjećaj poniženosti i dehumanizacije kojom su podvrgnuti, svakodnevno vrijeđanje i ponižavanje palestinskom narodu daje enormnu snagu da izdrži, ali i da se odupre čak i po cijenu vlastite destrukcije.

Ambasador Talmiz Ahmad vjeruje da je veliki broj zarobljenih Izraelac rezultat neke nove Hamasove strategije i da bi to moglo odigrati važnu ulogu u prekidu neprijateljstava. Pitanje je, pak, ko ima dovoljno utjecaja i kredibiliteta kod obiju strana da ih pokuša uvjeriti na obustavu vatre.

Netanyahu će učiniti sve da ostvari svoje ciljeve jer njemu treba uvjerljiva pobjeda nakon poniženja koje je pretrpio od Hamasa. Pokušat će ubiti što veći broj Palestinaca, vjeruje Ahmad, jer mu je potreban oreol heroja osvetnika i u tom se vjerovatno neće obazirati na rizik da u bombardiranju mogu poginuti i zarobljeni Izraelci.

Kada je riječ o uključivanju Hezbollaha u rat na strani Hamasa, velika je vjerovatnoća da se to neće desiti mimo pograničnih okršaja. Razlog je to što je ova libanska formacija prije svega fokusirana na čuvanje granica Libana i suvereniteta i teritorijalnog integriteta ove države. Činjenica je da se granični sukob dešava u rejonu Šeba farme, koju je Izrael okupirao, a koju Liban drži za svoj suvereni teritorij. Hizbullah se za sada suzdržava, ali je teško predvidjeti kojim tokom će krenuti rat ako se bombardiranje Gaze nastavi sadašnjim intenzitetom.

MOŽE LI SE DO MIRA

Što se tiče situacije u samom vrhu Izraela, režim će se dodatno konsolidirati, a ekstremisti u njemu danas najviše trebaju premijeru Netanyahuu, jer bi u slučaju njihove eliminacije riskirao da bude u nemilosti opozicionih teškaša Yaira Lapida i Bennyja Ganza. Ova dvojica lidera ne kriju da su ekstremisti u vladi najodgovorniji za zastoj mirovnog procesa i da im nisu u interesu mir s Palestincima niti bilo kakvi razgovori o konačnom rješenju za uspostavu trajnog mira, a kamoli palestinske države.

Ipak, kako tvrdi vodeći američki teoretičar realizma u međunarodnim odnosima, harvardski profesor Stephen Walt, Hamas po svemu sudeći nikada neće moći pobijediti Izrael u direktnom testu snage. Međutim, unatoč tome, napad Hamasa potvrdio je da Izrael nije neranjiv i da se palestinska želja za samoopredjeljenjem ne može u nedogled zanemarivati. Osim toga, napad Hamasa potvrđuje da se tzv. Abrahamski sporazum i nedavni napori oko normaliziranja odnosa između Izraela i Saudijske Arabije nisu garancija mira. Štaviše, vjeruje Walt, možda su upravo ti pregovori oko normalizacije potaknuli najnoviji sukob i učinili ga vjerovatnijim. Walt predlaže što brži povratak obiju strana na status quo ante: a to bi podrazumijevalo da Hamas prekine raketne napade, povuče se sa svih područja koje je zauzeo, ponudi da vrati Izraelce koje je zarobio bez zahtjeva da budu razmijenjeni za pripadnike Hamasa u izraelskom pritvoru. Nakon toga, Sjedinjene Američke Države i drugi bi mogli pokrenuti ozbiljan, nepristran i trajan pritisak da se počne pregovarati o pravednom i smislenom miru. Ali Walt je uvjeren da se to neće dogoditi: umjesto toga, Izrael će Hamasu uskratiti čak i privid taktičkog uspjeha, a možda će čak pokušati protjerati Hamas iz Gaze jednom zauvijek. U međuvremenu, Američka vlada će čvrsto stajati iza svega što Izrael odluči učiniti. Glasovi savjesti i razuma koji pozivaju na umjerenost, vjeruje Walt, bit će ignorirani, a ciklus osvete, patnje i nepravde će se nastaviti.

Nakon sedamdeset pet godina okupacije Izrael mora znati da neće moći dokrajčiti palestinski narod i natjerati ga na predaju. Oni su na svojoj zemlji i na njoj će ostati i ostvariti svoja puna legitimna prava da se vrate u svoju domovinu i postignu slobodu i samoopredjeljenje na svom tlu. Što prije Izraelci i njihove nepokolebljive pristaše u svijetu nauče ovu lekciju, insistira Ali Kazak, bivši umirovljeni palestinski ambasador i visoki funkcioner PLO-a u Australiji, to bolje za mir i prestanak krvoprolića, nasilja i ratova.