Selo Ljeskovik udaljeno je od Srebrenice 23 kilometra. Od Srebrenice do Ljeljen Dola je asfaltni, a dalje nekih pet kilometara je makadamski put, a onda opet do sela je kilometar asfalta urađen 2017. godine.

U selu danas živi desetak porodica, iako je mnogo više kuća obnovljeno. Prije rata bilo je više od stotinu kuća u selu. Ljeskovčani koji žive u dijaspori i oni koji stalno žive u svom mjestu organizirali su se zajedničkim snagama i uradili rasvjetu na principu solarnih sijalica, što je olakšalo život stanovnicima ovog mjesta.

“Naš komšija Kadrija Avdić se angažirao, te su naši ljudi koji žive širom svijeta skupili novac pa smo postavili solarne sijalice. Bit će to od koristi za sve nas koji ovdje živimo. Lijepo je vidjeti da selo sija u noći. Mogu reći da je korisno uložen taj novac jer će nama odgovarati i biti od koristi. Postavljeno je više od 20 solarnih sijalica u cijelom selu”, kaže stanovnik Ljeskovika Bego Hodžić.



Svjedoci smo da zime u podrinjskim selima znaju biti jako teške, s obilnim snježnim padavinama i uglavnom neprohodnim putevima. Svake godine imamo medijske izvještaje o neprohodnosti puta u srebrenička sela Luka i Krušev Dol. Ni Ljeskovik nije u mnogo boljem položaju. Ove zime još uvijek nije bilo velikog snijega, ali Bego Hodžić kaže da su stanovnici spremni za zimu i snijeg.
“Za zimu smo se pripremili, ogrjev, hrana, sve je spremno. Tako to moramo ovdje jer snijega ćemo imati sigurno. I to dosta, kao i svake zime. Neće nas zaobići ni ove godine. Bit će i problema sa snijegom, kao i svake godine što bude. Na nadležnim je  organima kako će se postaviti i hoće li nam čistiti put. Mi smo spremni”, kaže Hodžić.



Ono što Ljeskovčanima najviše pravi probleme jeste putna komunikacija sa Srebrenicom.
“Put nije u lošem stanju, nego katastrofalnom. Rupe su na putu, i to tako stoji od prošle zime, niko ništa ne poduzima. Podnosili smo razne zahtjeve za saniranje puta. Imamo obećanja i za asfalt da se radi, ali zima ide i mi moramo prvo zimu predeverati. Rupe od prošle godine nisu pokrpljene, nikog nije briga. Iz sela prema Srebrenici je asfaltiran kilometar, ali to je malo, to je davno trebalo da bude urađeno. Trebalo je davno komplet da bude asfaltirano. Prije nekoliko godina nam je urađen kilometer asfalta iz sela prema Srebrenici, neke kritične tačke. To je dobro došlo, ali to je trebalo uraditi prije 20 godina, a do sad sve asfaltirati. Sigurno bi bilo više ljudi ovdje. Ako ništa, dolazili bi više ljeti, obrađivali svoja imanja. Moje mišljenje je da treba raditi puteve, infrastrukturu, tamo gdje ljudi žive. Prvo u tim mjestima. Mi imamo situaciju u našoj općini da se rade putevi tamo gdje niko ne živi, gdje nema niti jednog stalnog stanovnika. To je totalno pogrešno, ali kome se žaliti, onima koji to rade”, govori Hodžić.

Hodžić je uposlenik obližnjeg rudnika u Podravanju, a njegova se porodica bavi stočarstvom i poljoprivredom, kao i ostali stanovnici sela. Kaže da on i njegova porodica žive normalnim životom.

“Mi živimo dobro, i bolje bi bilo da je put dobar. Sigurno da bi bilo više ljudi. Ako ništa, više bi ljudi dolazili bar ljeti. Ko hoće da radi, života ima. Ko neće da radi, nema od njega ništa. Mi imamo stoku, ovce, krave. Radimo, borimo se. Naravno da bi bilo bolje da, recimo, u Jadru postoje neke fabrike da ovi mlađi mogu raditi. U mene je nas 13 u kući i živimo normalno. U selu ima izgrađena 41 kuća, a desetak porodica živi stalno”, kaže Hodžić.



Zima je na pragu, Ljeskovik će uskoro da dočeka snijeg, a stanovnici ovog mjesta će da istraju u svojoj namjeri da žive u svom mjestu. S proljećem će biti lakše, put prohodniji, iako u jako lošem stanju. Dok se ne uradi bolji put, u ovom će mjestu, kako kažu mještani, “biti moguće voziti samo golfa dvojku”.

“Ovdje se samo u golfa dvojku možeš pouzdati. Nema drugog auta da možeš biti siguran da mu nešto neće biti na ovom našem putu. Voljeli bismo i mi da možemo voziti nešto bolje od golfa, ako postoji bolje”, kaže Muhamed Hodžić, koji svakodnevno putuje lošim putem od Jadra, gdje radi, do Ljeskovika.

U Ljeskoviku živi i desetak djece, uglavnom predškolske. Život na samoj granici, daleko od svega, nije lahak, ali teško je naći riječi kojima se može opisati istrajnost i ljubav prema rodnom mjestu kod ovih ljudi.