Sebletijinu pjesmu o Sarajevu i Sarajlijama Mehmed Handžić je našao u nekoj staroj medžmui i prepisao u svoju bilježnicu. Bilježi da se nije mogao sjetiti gdje je vidio spomenutu medžmuu. U svojoj bilježnici ispod pjesme tek je zabilježio da u toj medžmui ima po rubu zabilježaka iz godina 1134. (1721/22) i 1137. (1724/25). No, Handžiću je izgledalo da je medžmua još starija.

Sebleti je vrlo rijedak pjesnički pseudonim. Uzet je od arapske riječi sebele, što znači brk. Turci tu riječ većinom izgovaraju „seblet“. Prema tome, Sebleti bi značilo Brko. U književnom radu Bošnjaka na turskom jeziku Mehmed Handžić  ga bilježi kao Subleti, jer ga je tako i pročitao gledajući i na metar spomenute njegove pjesme, pa je pseudonim nije nikako mogao čitati Sebeleti, kako bi po arapskom izgovoru trebalo da bude.

Sebleti je bio rođeni Sarajlija, što i ističe u svojoj pjesmi. Podaci o ovome našem pjesniku za Handžića su bili oskudni, a osim njegove pjesme o Sarajevu, poznata nam je još samo jedna njegova pjesma na turskom jeziku, koju Kadić u svojoj Hronici stavlja u doba oko 1073. (1662/63). U toj pjesmi pjesnik pjeva o dvojici „dobrih ljudi“, derviša: sultanu šejhu Ahmedu i Abdal-Mahmudu i spominje njihovo turbe, koje je bilo navrh glavice iznad Šehove Korije s lijevu stranu Miljacke nešto iznad Bendbaše.

Podno turbeta u ravnici na Šehovoj Koriji bio je mevlevijski čardak, koji je možda služio i kao ljetna tekija. Neki nepoznati Džafer u pjesnikova doba popravio je to turbe, pa ga pjesnik hvali i moli da popravi i spomenutu tekiju, iz čega se vidi da je tada bila u slabom stanju. Zna se da je Šehova Korija pripadala Mevlevijskoj tekiji na Bendbaši; to se uostalom može razumjeti i iz samog imena.

No, evo pjesme:

Kako da hvalim šeher-Sarajevo, kada u srcu imam tjeskobu,

jer u njegovih ljudi ljubavi nema nego samo ima laskanje.

 

Iako je to moje gnijezdo, u njemu sam se rodio i odrastao,

ali niko ne pravi poznanstvo nego samo postoji (?) (ovdje je jedna riječ Handžiću nejasna).

 

Neki su puni znanja, neki su krcati pameti,

ali jedan drugog ne vole; uistinu postoji velika zavidnost.

 

Neki su ohol' imetkom, grad im je malen i tijesan,

ljuljaju se tamo ovamo kao da imaju čauški stepen.

 

Ako selam nazoveš, on ti ni selama ne prima, tebe uopće čovjekom ne broji.

Kraj njega čovjek nije ništa; takvog u njih seljaštva ima.

 

Razmišljao sam, u razočarenje sam otišao. Upoznavao sam se i pomoću pameti

našao sam da ako išta kod ovih ljudi ima, ima ili begovština ili agovština.

 

Obišao sam grad, promatrao ga i razgledao; vidio sam

da su neki svilari, neki trgovci platnom, a neki su svoje naravi (sami svoji).

 

Za koga sam mislio da je pobožnjak, nije bio takav, niti njima, Bože sačuvaj, pripada.

Moja je riječ bila puna nepoznavanja, jer u njemu ima šejtanske naravi.

 

Dobri čine dobročinstva – neki Bog njima ukaže dobročinstvo!

Moj život i duša nek su žrtva za onog, kod koga ima darežljivosti!

 

Tvrdice, škrtice i cicije ja nikako ne volim.

Zašto ne nastoje raditi dobra djela, zašto u duši imaju pasije naravi?

 

Ne spominji da ih ima mnogo koji kamatu jedu. Od kamate će najposlije zadesiti

ovaj grad velika šteta, o, Savršeni, jer u zabrani njenoj ima grijeh.

 

Ne samo da ih ima koji daju deset za jedanaest, nego ih ima koji daju deset za petnaest.

Onaj koji uzima ovaj pakleni otrov, ima pakleni izgled.

 

Nit se pazi, koje su vakufski novci ni koje je vlastita imovina.

Ujedinili su prava, pa ni straha ni bojazni nema.

 

Prošao sam se svih, a na one s ljepotom sam se mnogo tužio,

ali niko nema da sluša, jer među nama postoji natjecanje i zavist.

 

Ljepotica ne poznajem, ali su momci poseljačkog izgleda,

kao najniži ljudi; uistinu u svih ima neodgojenosti.

 

Ako me upitaš ko ima ljubavi i prijateljstva, to su jarani softe.

Oni znadu vrijednost čovjeka, kod njih ima sređenosti.

 

Zastavi jezik, Sebletijo, jer je bolje šutjeti nego govoriti ove riječi.

Nek ni od tebe ne bude niko uznemiren, a niti od koga tebi zla neka nema.

 

Nekih sviju Bog čuva od nevolja i nesreća!

Nek nekima dadne pravičnosti, jer je jasno da za dobro uvijek dobrote ima.

 

Pjesma Sebletije o Sarajevu i Sarajlijama bila je vrlo zanimljiva Mehmedu Handžiću „jer u njoj pjesnik podvrgava oštroj kritici mnoge mahane Sarajlija u to doba: Međusobne ljubavi nema, nego prazno laskanje, a ni nauka ni pamet, koje također postoje, ne mogu da izliječe ove teške bolesti“. Bogataši, oholi svojim imetkom, ponosno idu ne obazirući se na slabije. Čak ni na pozdrav ne ozdravljaju.

Agaluci i begovštine su ih i previše napravili oholim. Ni oni koji se pričinjaju pobožnima nisu na svom mjestu; tvrdica i cicija ima dosta. Ne gleda se ni na pravednu zaradu, nego se radi i s kamatom na visoke procente itd. S obzirom na to, Handžić nehotice zaključuje da katastrofa Sarajeva, koja je naskoro iza ovakvog stanja nastupila, bila uzrokovana ovakvom pokvarenosti Sarajlija.