Priredio: Jakub Salkić

Safet Tokić rodio se 23. maja 1927. godine u Jelovče selu, općina Gradačac. Penzioner je, a inače je bio profesor. Član organizacije Mladi muslimani bio je od 1943. godine.  

Na pitanje zašto je pristupio organizaciji Mladi muslimani, Safet odgovara da mu je bila želja da od sebe napravi svjesnu, obrazovanu, islamsku ličnost, sposobnu da se odupre svim lošim iskušenjima koje je sa sobom donosio rat, pri tome misleći na Drugi svjetski rat. Organizacija je bila, govori on, vjerskog karaktera, s težnjom sveukupnog preporoda muslimana. Cilj Organizacije bio je stvoriti svjesno muslimansko društvo zasnovano na islamskim principima.  

“U to doba rad organizacije bio je organiziran u vidu javnih predavanja, manjih kružoka i međusobnog druženja omladine. U toku Drugog svjetskog rata najviše sam sarađivao s doktorom Esadom Karađozovićem, a poslije rata s Halidom Kajtazom i Hasanom Biberom. Članom organizacije mogao je postati svaki muslimanski omladinac koji je prihvatao principe koje je zagovarala Organizacija. Aktivnost je bila učenje i obrazovanje, te pružanje usluga pomoći muslimanskim izbjeglicama, muhadžirima, i ostalim nemoćnim ljudima kojih je u to ratno doba bilo na svakom koraku. Kasnije, očuvanje muslimanske omladine od svih poroka i stranputica koje je nosilo to vrijeme”, kaže Tokić. 

Prema njegovim riječima, odluke u organizaciji Mladih muslimana donošene su na osnovu  šure, mišljenja najistaknutijih rukovodilaca i potpunoj poslušnosti svih ostalih članova. Finansirali su se iz vlastitih sredstava. Budući da su Mladi muslimani bili uzornog ponašanja i vladanja u svakom pogledu, bili su ljubimci naroda i “svaka majka je bila presretna ako se mogla pohvaliti da ima sina mladog muslimana”. U toku Drugog svjetskog rata Organizacija je djelovala legalno, u okviru Udruženja El-Hidaje, kao njena omladinska sekcija. Poslije rata Organizacija je zabranjena kao i sve organizacije i udruženja koja nisu nosila komunističku oznaku.  

“Organizacija je postala pokret u ilegalnom radu i toliko se omasovila da je mogla postati jedan opšti pokret. Rad Organizacije od 1947. do 1949. godine bio je strogo ilegalan i odvijao se u okviru malih ćelija, razasutih po cijeloj Bosni i Hercegovini. Rad organizacije u ilegali bio je strogo konspirativan s obzirom na opasnosti da se ne bi otkrila i da se ne bi snosile posljedice. Ja sam od 1947. godine bio student u Beogradu i moj se rad odvijao u beogradskoj ćeliji s relativno dobrim rezultatima i uspjehom.

Uhapšen sam u Beogradu, neko vrijeme proveo sam u beogradskom zatvoru zvanom “Glavnjača”, zatim sam prebačen na isljeđivanje u Sarajevo i Tuzlu. Osuđen sam na Okružnom sudu u Tuzli 1949. godine na 20 godina strogog zatvora s prinudnim radom. Kaznu sam izdržavao sve vrijeme u KP domu Zenica. Uslovi izdržavanja kazne bili su vrlo teški, otvoreno nam je govoreno da za nas ne postoji zakon o izdržavanju kazne, ali je zato policija, a pogotovo rukovodioci doma, imala odriješene ruke da postupaju i rade sa zatvorenicima kako im se sviđa. Na slobodu sam izašao 29. novembra 1958. godine nakon što sam odležao deset godina”, prisjeća se Tokić. 

Na slobodi, poslije izdržavanja kazne, kako kaže, bili su građani drugoga reda i vječiti krivci za sve. Dodaje da od 1949. godine nije bilo organiziranog rada organizacije. 

“Ali jesmo ostali kompaktni i povezani, i u druženju. U doba Sarajevskog procesa protiv muslimanskih intelektualaca, nisam bio direktno pozivan, ali sam kao i ostali bio pod neprekidnom paskom i pritiskom”, kaže Tokić. 

Nakon pada komunističkog režima politički se angažirao i na prvim slobodnim parlamentarnim izborima 1990. godine izabran je na listi Stranke demokratske akcije u republičku Skupštinu, gdje je ostao sve do 1997. godine. 

“Nije mi žao što sam bio član Mladih muslimana, kad bih se mogao povratiti i biti mlad, opet bih bio član organizacije Mladi muslimani”, zaključuje Tokić.