Podijeljenost unutar američkog društva postoji oduvijek, a ranije se ogledala prije svega u rasnim, vjerskim i ekonomskim razlikama, koje su, opet, međusobno bile isprepletene i uvjetovane. Ideološka su opredjeljenja, a tako i politička, također stoljećima svojevrsni odraz pripadnosti određenom društvenom staležu. Danas to, međutim, više nije tako lahko uočljivo i širok je spektar nijansi kada je riječ o politikama, kandidatima, ali i glasačima. Teško da se više može govoriti o tipičnim sljedbenicima jedne ili druge političke ideje.

Ipak, neki se generalni zaključci i dalje mogu donositi: u gradskim centrima najčešće dominiraju demokratske, uvjetno rečeno ljevičarske ideje, dok su periferije i manja mjesta najčešće konzervativnija. Demokratsku stranku, zbog njenog nešto liberalnijeg odnosa prema useljavanju, ali i opredjeljenja da socijalnim davanjima osiguraju stabilnost društva, podržava više doseljenika, posebno onih koji su tek stekli pravo glasa. U pravilu, Demokrate bi i dalje trebale zastupati interese niže srednje klase, radnika, imigranata, marginaliziranih grupa, različitih vrsta manjina, zagovarati više ljudskih prava, boriti se za jednakost. Kroz američku političku povijest, slično kao i u ostatku svijeta, Demokrate su kao ljevičari zagovarali veće poreze bogatima, kako bi se tim novcem plaćale sveukupne potrebe društva, ali i finansirali programi podrške onima slabijeg imovnog stanja.

S druge strane, Republikanci predstavljaju više tradicijske vrijednosti američkog društva, konkurentnost na tržištu, cijeneći više sposobnost i rad, a manje se osvrćući na potrebe običnog čovjeka. Uglavnom pokazuju više otpora prema promjenama, pa samim tim nisu blagonakloni prema doseljenicima, bez obzira na to odakle dolaze. Ova se podjela svakako mora uzeti s rezervom jer danas i iza jednih i iza drugih stoji krupni kapital i veliki finansijski interesi, tako da su mnoga “liberalna načela” Demokrata i “tradicionalni principi” Republikanaca samo stvar folklora, a ne suštinskog političkog djelovanja. U glasačkim bazama i jednih i drugih, širom Amerike, ima svega i svačega: tamnoputih doseljenika, bijelih protestanata, getoiziranih Afroamerikanaca, evropeida, Azijata, Latinosa, liberala, desničara, rasista, Jevreja, muslimana, budista... I svi su, manje-više, zainteresirani za isto – da imaju što više novca i da žive u što je moguće boljim i lakšim uvjetima, žele stabilnost i blagostanje, a na izborima će podržati onoga koga prepoznaju kao lidera koji im to može osigurati.

Dvopartijski američki politički sistem pokazao se kao dobar model za uspostavljanje ravnoteže i međusobnu kontrolu pozicije, pogotovo što se rijetko kada dogodi da jedna stranka u isto vrijeme ima i predsjednika i većinu u oba doma parlamenta, tako da se zakoni često mogu donijeti samo ako postoji međustranački dogovor. U ovom trenutku tijesnu većinu u Kongresu imaju Republikanci, dok su u Senatu brojniji Demokrati.

Također, takav sistem pruža i određeni stepen neizvjesnosti pred svake izbore jer je uvijek mala razlika između jednih i drugih. U “neodlučnim” državama pobjeda na predsjedničkim izborima često zavisi od samo nekoliko hiljada glasova. Ali ipak, bez obzira na podijeljenost vlasti, moć predsjednika u SAD-u je ogromna i bez te pozicije nijedna stranka ne može kontrolirati zemlju.

Kako se približava početak izborne 2024. godine, i Demokrati i Republikanci uviđaju da se nalaze u ozbiljnom problemu zbog kandidata koji su iz njihovih redova prihvaćeni kao favoriti. Oba se tabora suočavaju s potencijalnim “gubitkom” glavnog kandidata u samom finišu kampanje, jedni se brinu hoće li im kandidat biti “pri punoj svijesti” da završi mandat, dok se drugi pribojavaju da bi njihov favorit mogao završiti u zatvoru usljed brojnih krivičnih procesa kroz koje prolazi.

Prema nekom nepisanom pravilu, stranka koja ima svog predsjednika u prvom mandatu, nudi samo njega kao kandidata, želeći tako izbjeći bilo kakvo unutarstranačko rivalstvo, koje zna biti vrlo neugodno za cijelu partiju. Iako su u Demokratskoj stranci imali vrlo ozbiljne političare “krupnog kalibra”, poput guvernera Californije Gavina Newsoma, ili kongresmena iz Sjeverne Caroline Jeffa Jacksona, Biden je ostao njihov jedini kandidat. Robert F. Kennedy, iz čuvene porodice Kennedy, u aprilu je nominiran kao demokratski kandidat, ali je u oktobru “promijenio partijski dres” i na izbore će izaći kao nezavisni, čime su mu drastično smanjene šanse za ozbiljniji rezultat.

Uprkos slabim rezultatima anketa, i nezadovoljstvom mnogih demokrata zbog njegovih godina i psiho-fizičkog stanja, Biden se držao svog plana da se kandidira za drugi mandat, nakon što se riješio ozbiljnih demokratskih primarnih izazivača kada je u aprilu objavio da se ponovo kandidira. Do sada su održane stranačke konvencije u nekoliko saveznih država i ni na jednoj nije predložen niko osim aktuelnog predsjednika Josepha Bidena, koji, to je sasvim očigledno, sve teže nosi svoju ulogu i muči se da završi prvi mandat. Popularnost mu je drastično opala i, kako ankete pokazuju, nikada nije bila na tako niskom nivou. U Demokratskoj stranci nisu pripremili “plan B”, odnosno nemaju zamjenu za Bidena, i već se suočavaju s ozbiljnim problemom, a vrijeme je gotovo iscurilo. Teško je sada, u samom finišu pripremne faze, pronaći odgovarajuće ime, koje bi moglo ponijeti odgovornost i kampanju 2024. godine.

Bidenovi lojalisti, s druge strane, pozivajući se na njegov dosadašnji rad na vlasti, tvrde da stranci nije potreban rezervni plan da porazi republikanskog kandidata Donalda Trumpa, kojeg je Biden pobijedio na izborima 2020. godine. A ako bi 81-godišnji Biden ipak odustao, Kamala Harris, aktuelna potpredsjednica koja, prema anketama, također ne uživa veliko povjerenje birača, ne bi bila kandidatkinja po automatizmu, nego bi se u tom slučaju otvorila utakmica između mnogih potencijalnih kandidata, što bi za Demokrate bio veliki izazov s kojim bi teško izašli nakraj.

Ni kod Republikanaca stvari ne idu onako kako bi oni željeli. Istina je da Trumpu raste podrška i da su mu šanse da se vrati u Bijelu kuću sve veće, ali se republikanski kandidat suočava s drugom vrstom problema – a to je neizvjesnost da li će biti uhapšen ili osuđen u samoj izbornoj godini. Pred njim su četiri optužnice s 91 tačkom, od one za “pokušaj državnog udara” i “domaći terorizam” iz januara 2021, preko optužbi za zloupotrebu službenih dokumenata, do onih za utaju poreza. Znajući da će protivnička strana učiniti sve da bivšeg predsjednika osudi prije izbora, Republikanci pokušavaju pripremiti “alternativno” rješenje.

Isprva je za predsjedničku poziciju bilo nominirano više kandidata, ukupno trinaest. Nakon što ih je više od pola odustalo, među kojima potpredsjednik Mike Pence, gradonačelnik Miamija Francis Suarez, senator iz Južne Caroline Tim Scott, u utrci je, pored Trumpa, ostalo njih petero.

Dugo se smatralo da je najozbiljniji republikanski protukandidat Trumpu guverner Savezne države Florida Ron DeSantis, koji se istakao tokom pandemije kao guverner koji je prvi otvorio škole i zabranio uvođenje policijskog sata, oslobodio građane obaveze da nose maske i da prime vakcinu. U početku je DeSantis Trumpu “puhao za vrat”, ali posljednje ankete pokazuju da je Trump dobro odmakao, sa 60 u odnosu na 12 procenata podrške DeSantisu.

Međutim, u posljednjim je sedmicama značajno ojačala Nikki Haley, bivša guvernerka Južne Caroline, iza koje su stali neki vlasnici krupnog kapitala, polažući nade da bi ona mogla biti najozbiljniji kandidat u slučaju da Trump bude osuđen.

Unutarstranačka borba među republikanskim kandidatima formalno će trajati sve do kraja narednoga ljeta, ali se rasplet očekuje već 5 marta, na tzv. “super utorak”, dan u kojem se završavaju stranački izbori u petnaestak saveznih država. Procjenjuje se da će Trump, preživi li 5. mart kao slobodan i neosuđen kandidat, biti nedodirljiv i nezaustavljiv do samog finiša.

Dođe li naredne jeseni do predsjedničkih debata između Bidena i Trumpa, teško je i zamisliti kako će one izgledati, ali sigurno neće biti ugodne za aktuelnog predsjednika, kojem, za razliku od četiri godine mlađeg Donalda Trumpa, najblaže rečeno, nedostaje energije.