Najveći teret odbrambeno-oslobodilačkog rata iznijeli su obični borci koji se u svom borbenom putu nisu ničim previše isticali. Jedan od takvih bio je i Ramiz Livaković, borac 505. brigade Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je nakon desetaka uspješno odrađenih borbenih zadataka domovini podario i svoj život.

Nakon nepune godine provedene u redovima 503. cazinske brigade, Ramiz je stupio u 505. brigadu, u vod i četu koji su kasnije postali dio Jurišnog bataljona, a koji je opet koncem rata prerastao u Bataljon za specijalne namjene “Hamza”. Pored vrlo dugog borbenog staža, Ramiz se istakao i po svom prefinjenom ahlaku i nesvakidašnjoj predanosti islamskim načelima življenja i ponašanja. I upravo zbog tog smjernog odnosa i prema ljudima i prema Bogu, saborci su ga odmilja prozvali Hodža.

Ramiz Livaković (sin Huseina i Hajre) rođen je 1972. godine u mjestu Lubarda, općina Bužim. Bio je oženjen, ali nije imao djece. Prvi dio ratnog puta Ramiz je proveo u 503. cazinskoj brigadi, gdje je ostao sve do 15. oktobra 1993. godine. Nakon toga, bio je pripadnik 505. bužimske viteške brigade. Poginuo je 11. juna 1995. godine na Pržinama, u borbama protiv jedinica autonomaša Fikreta Abdića. U vrijeme pogibije Ramiz Livaković bio je pripadnik 3. voda 2. čete Bataljona za specijalne namjene “Hamza”.

RATNI PUT U REDOVIMA 503. I 505. BRIGADE

Jedan od najboljih prijatelja i najbližih Ramizovih saboraca bio je Nisvet Bajrić Nićo: “Ramiz i ja smo od najranijeg djetinjstva bili dobri drugovi. Neposredno pred rat dobijali smo pozive za služenje vojnog roka u JNA, ali smo obojica više puta odgađali odlazak u vojsku. Ubrzo se i zaratilo. Kasnije, kad se u Koprivni organizirao Nastavno-regrutni centar, prošli smo vojnu obuku u sklopu prve klase, u trajanju od 45 dana. Poslije obuke raspoređeni smo u 503. brigadu, u čijim redovima smo proveli skoro godinu. Nakon toga, sve do moga ranjavanja na Grljavcu bili smo skupa. Uglavnom, dok smo bili u 503, nismo imali ni jedne akcije, već smo samo držali straže na liniji.”

U više navrata i Ramiz i Nićo tražili su prekomandu u 505. brigadu, što im je udovoljeno tek u oktobru 1993. godine. Po stupanju u 505. brigadu, raspoređeni su u lubardski vod u sastavu Drugog bataljona. Naredna dva mjeseca držali su liniju na Dobrom Selu, na lokalitetu Kruška. Njihov vod ušao je u sastav Jurišnog bataljona i kao elitna jedinica uskakao gdje god je zatrebalo. Ramiz i Nićo, s ostalim saborcima, sudjelovali su u skoro svim značajnijim bitkama u zoni odgovornosti 505. brigade, ali i odlazili u ispomoć i na druga ratišta u Bihaćkom okrugu. Ramiz je učestvovao u velikom broju borbenih dejstava na “Prvoj autonomiji”, počev od Todorova, preko Urgi i Bajramovića, Golubovića i Tabakovića, zatim Brkića Koplja, Pećigrada i Velike Kladuše. Značajan doprinos dao je i u “Februarskoj ofanzivi” na Spahića Glavici, zatim u “Brezi '94”, te u operaciji “Mostobran '94”. Otpočinjanjem Abdićeve “Druge autonomije” uslijedile su najkrvavije borbe u kojima je Ramiz Livaković redovno sudjelovao sve do same pogibije.

“Ako bih izdvajao neku našu najžešću borbu, onda bi to bila ona kad smo držali jedno brdo u vrijeme 'Druge autonomije'. Tu smo po čitav dan trpjeli neprijateljske napade. Po 45 granata u jednom cugu tenk je ispaljivao na naše položaje. Kad bi tenk ispucao sve granate, mi smo krčili grane i zemlju, istrčavali u taj rov, a potom ispucavali jedan rafal, bacali nekoliko bombi, tekbirali i pozivali ih da nas ponovo napadnu. Naravno, oni bi ostali u čudu da smo ikako živi, a kamoli da ih se ne plašimo. Tako me jednom nazvao komandant i pitao šta ima, na šta sam mu kratko odgovorio: 'Ima vatre, ima dima.' Kad je pala noć, pozvao me da dođem. Kaže: 'Reci mi samo šta vam treba.' Rekoh: 'Treba nam nekoliko kurira, da dođu navečer stražariti da se mi malo naspavamo u zemunici, pa da smo spremni za dnevne borbe. I poslao nam je u ispomoć tri kurira. To granatiranje trajalo je 11 dana. Druga situacija koju posebno ističem je operacija 'Mostobran '94' u Bosanskoj Krupi. Tu smo desetak dana bili u okruženju”, ispričao je Nisvet Bajrić Nićo.

DUŠA OD ČOVJEKA

Po Nisvetovom pričanju, Ramiz Livaković bio je jedan vrlo tih insan, blage ćudi, ali izrazito vedar i pozitivan. Kako kaže, bio je osoba kojoj je bilo gotovo nemoguće naći neku zamjerku: “Kad je ratni dio u pitanju, Ramiz se nije puno isticao. Bio je tip samozatajnog borca na koga se vazda moglo osloniti i koji te nizašto ne bi ostavio ili ustuknuo. Njegova prepoznatljiva crta ogledala se u vjerskom odgoju. Zbog njegovog morala i ponašanja, još su ga saborci u Cazinu prozvali Hodža. Gdje god se ukazala prilika za namaz, on je klanjao. On nam je u nekom smislu bio duhovni vođa, neko u koga smo se ugledali kad su vjerske stvari u pitanju. Imao je lijep glas i jedan poseban mekam. Melodično je učio ezan, Kur'an i ilahije i doista je bila milina slušati ga. Kad smo odlazili u akcije, često nas je malim kamionom vozio Zuhdo Makić. Snijeg pada, gume na kamionu ćelave pa ne ide, a mi iziđemo i guramo kamion. Onda na prikolici učimo ilahije, Ramiz solira i predvodi, a mi horski ponavljamo za njim. Često smo običavali učiti dupli ezan u rovu, on jednom prouči, a ja za njim ponovim. Taj njegov moral, to prakticiranje vjere i ta duhovna čvrstina koju je imao nekada su nam značili puno više od bilo kakvog podviga i herojstva.”

Ramizov daidža Husein Odobašić također se sjeća mnogo toga što je u toku rata dijelio s Ramizom. “Ramiz je bio moj sestrić. Iako sam bio nešto stariji od njega, družili smo se. Obojica smo oženili dvije rodice Veladžićke. Ramiz je bio duša od čovjeka. Ni s kim se nije zamjerio niti bio u zavađi. Volio je učiti Kur'an i ezan, organizirati i predvoditi namaz na liniji i u kasarni. U naš vod je došao u decembru 1993. godine i tu je ostao sve do pogibije na Pržinama. U cijelom tom periodu koji je obilježen desecima akcija Ramiz je bio samo jednom lakše ranjen”, navodi Odobašić.

O okolnostima koje su prethodile Ramizovoj pogibiji Odobašić pripovijeda: “Ramiz je poginuo na Pržinama. To je jedan vijenac u Bojni obrastao šumom, odmah iznad Erdića, posmatrano iz pravca Zborišta. Tu je mlada vojska držala liniju i nakon što su potisnuti od strane neprijateljskih vojnika mi smo išli da vratimo te položaje. U akciju smo krenuli navečer, prešli preko rječice Prosinje, probili se kroz neprijateljske linije i u ranim jutarnjim satima stigli na Pržine. Tu smo im došli s boka. Bilo nas je oko 15. Zauzeli smo dva rova i na tim položajima smo 'obastali'. Jedan rov je bio nasred Pržina, a drugi malo desno. Taj dan, nakon silovitih napada, u tranšeju je pala granata neposredno ispred Ramiza. Ranjen je od gelera i ubrzo je podlegao. U toj akciji svi iz voda su odradili svoj dio posla, prvo povratili izgubljene položaje, a onda ih cijeli dan branili i odbranili. Nažalost, Ramiz je poginuo. Bila je to samo jedna od desetaka akcija koje smo zajednički izvodili s rahmetli Ramizom.”

Odobašić se prisjeća da je bilo je saboraca koji su sa zanosom odlazili u akcije. “Niko od nas, pa ni Ramiz, nikad nije kukao bez obzira na to o kakvom zadatku da je bilo riječ. Nekad smo se znali našaliti kad kao komandir odjeljenja odem na referisanje pa im donesem nešto bolje obroke, a oni me odmah pitaju jesmo li dobili najteži zadatak kad nas tako paze. Od svih akcija, nekako nam je najteža bila 'Mostobran', gdje smo više od deset dana boravili u okruženju preko Une. Kad smo se vratili iz te akcije, sve kasnije borbe su nam izgledale manje strašne u odnosu na to iskustvo”, prisjetio se Husein Odobašić.

SMRTONOSNI GELER I POSLJEDNJI ŠEHADET

U vrijeme Ramizova ranjavanja neposredno uz njega bio je i Ismet Abdić Ralkin. “Ramiz je ranjen u borbama koje smo vodili na Pržinama. U ranim jutarnjim satima 11. juna 1995. godine naša jedinica je probila liniju i krenula naprijed. S neprijateljskim jedinicama smo se sučelili na jednoj raskrsnici i u unakrsnoj vatri zauzeli jednu zemunicu i sami vrh Pržina. Sjećam se da je bilo rano jutro, grmi, kiša pada. Kad se rasvanulo, po našim položajima je krenula tući njihova artiljerija. Nema šta nas nije tuklo. To je bio džehenem. Nakon nekog vremena, komandir našeg voda Beso Abdić je naredio da se napusti ta zemunica na vrhu. Nije se više moglo biti tu jer bi svi izginuli. Onda je Beso izdvojio nekoliko nas da budemo na zemunici iznad puta. Ta naša grupica je gotovo cijeli dan odolijevala žestokim napadima. Pored mene i Bese, sjećam se da su tu još bili Hasan Tahić, Ahmet Šekić Meko i Enes Porić. U tom momentu Ramiz nije bio na toj zemunici, već malo ispod iza nekog zida, s još nekim borcima. U toku dana po vodu su odlazili Meko i Hasan. Pošto nismo svi mogli biti u toj zemunici, ostali saborci su nas snabdijevali municijom, bombama i ostalim, čekajući u pripravnosti da nas zamijene. E kad je pred kraj dana Beso zatražio našu smjenu, tad nam se pridružio Ramiz, koji je ubrzo ranjen, a nedugo nakon toga i podlegao”, svjedoči Ismet Abdić Ralkin.

Po Ismetovom kazivanju, kako se bližila noć, tako se i smirivala neprijateljska paljba. I u jednom trenutku Beso je pozvao pet boraca da nas dođu zamijeniti. U toj grupi bio je i Ramiz. Dok smo mi ostali bili u zemunici, Ahmet Šekić Meko je bio na osmatranju u tranšeji. I kaže Beso: 'Ramize, zamijeni Meku.' Ramiz je zavrnuo ćebe koje je visilo na zemunici u dijelu izlaza u tranšeju i zamijenio se s Ahmetom. I čim je Ramiz stao u tranšeju, ispred njega je pala granata 60 mm i teško ga ranila. U tom trenutku Ramiz je samo rekao: 'Ah, Beso, ranjen sam. La ilahe illellah, la ilahe illellah, Allahu ekber.' Odmah smo ga prenijeli u zemunicu. Skinuli smo mu RAP, raspremili ga i previli. Na tijelu se vidio samo jedan mali ožiljak i jedna modrocrvena kap krvi. Bio je ranjen u prsa. Jedna mala pikica od sitnog gelera koji je ušao s desne strane pluća. Nije bilo izlazne rane već se geler zaustavio unutra. Kad smo ga raspremili, rekao sam mu da on uopće nije ranjen, već da je samo malo ogreban. Ali odjednom su mu se počele tresti usne i brada i vidjelo se da malaksava. Rekao nam je da ga guši. Po svemu sudeći, imao je unutrašnje krvarenje. Posjeli smo ga na neki improvizirani krevet, potom stavili u ćebe i četverica su ga odnijela kroz tranšeju. Ja sam i dalje ostao u zemunici i nisam bio uz njega u vrijeme smrti, ali po kazivanju onih što su ga nosili, podlegao je nakon nekih 50-ak metara, sve vrijeme učeći šehadet i tekbire”, prisjetio se Ismet Abdić, naglašavajući da je Ramiz  Livaković bio u rangu najuzoritijeg imama. “On je bio osoba bez poroka. Kad god smo bili u prilici, klanjali smo džematile s njim. Volio je učiti ezan na zemunici, okupljao nas je i okretao namazu. Tih, miran, smiren, sve mu je bilo odmjereno. U borbi se nikad nije previše isticao, ali nikad nije ni zakazao niti ostavio bilo koga. Bio je čovjek srednjega puta, što bi narod rekao, neko ko se drži 'zlatne sredine'. Poštovali smo ga i cijenili. On je za nas bio hodža iako nije završio medresu. Po svom ponašanju i držanju bio nam je jedan moralni orijentir. Jedan je od saboraca kojeg sam najviše volio. Njega i Zuhdu Odobašića uvijek posebno ističem. Obojica su poginuli. Taj naš vod je u toku rata dao veliki broj šehida ako Bog da. Više od pola voda je poginulo, a veliki broj je ranjenih”, naglasio je Ramizov saborac Ismet Abdić.

MUSHAF U DŽEPU, KUR'AN U SRCU

Ramiz Livaković bio je jedno od desetero djece svojih roditelja. Njegov najmlađi brat Mirzet tvrdi da je Ramiz bio najbolji među njima, i kao iskreni vjernik, ali i kao sin, brat, suprug i komšija: “Brat Ramiz je puno volio djecu, a i djeca njega. U vrijeme rata bio sam dječarak od 9-10 godina. Sjećam se s kolikim oduševljenjem smo mi djeca gledali na to što nas je Ramiz uvijek htio voziti sa sobom kad je nekud odlazio traktorom ili konjskim kolima. Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju na rahmetli brata jeste scena kad je zadnji put, prije nego će poginuti, krenuo na liniju. Kao da je predosjetio da je to posljednji susret s nama ukućanima. Oprostio se od sviju koji smo ga pratili. Majci Hajri je rekao da ne plače i da se ne sikira, a svojoj supruzi da pazi na mamu i da je sluša. Dobro pamtim da je uvijek, dok se pripremao da krene na liniju, posebnu pažnju vodio da ne zaboravi mali Mushaf koji je uvijek nosio uz sebe, držeći ga u lijevom džepu košulje. Taj njegov čin stalnog druženja s Kur'anom, kao i prelijepi ahlak koji ga je krasio, samo su potvrda da mu je Kur'an bio i u samom srcu.”

Po riječima džematskog imama Hamdije ef. Nesimovića, Ramiz je spadao među one pojedince u koje se gledalo s mnogo optimizma i od kojih se očekivalo da afirmacijom vjerskih i moralnih načela naprave društvene iskorake te budu akteri promjena u zajednici. Kako Nesimović navodi, ljudske, karakterne i druge osobine koje su ga krasile kod Ramiza su se ispoljavale i u riječima i u djelima: “Moje sjećanje na Ramiza obuhvata njegovo djetinjstvo, odrastanje i stasavanje u zrelog momka čiji se dunjalučki život po Božijoj odredbi završio u mladosti. Sličio je formiranom pupoljku koji se razvijao u mirisnu ružu. Pamtim ga kao nekog ko je bio privržen vjeri, narodu i domovini, te kao nekog ko je bio spreman spomenute vrijednosti braniti vlastitim životom. Ramizu sam bio muallim sve godine njegovog pohađanja mektepske nastave, a imam u ostatku njegovog života. Osnovno vjersko obrazovanje započeo je preda mnom, i tako od 'euze i bismille' na kraju stigao i do završnog hatmenskog ispita. Sav taj period bio je odgovoran i pažljiv učenik koji je usvojeno znanje svakodnevno primjenjivao, te u pokornosti Stvoritelju sretno i zadovoljno živio svoj život. Isticao se lijepim glasom kojim je plijenio pažnju u džematu i šire, ubrzo sazrijevajući u prepoznatljivog i rado slušanog bužimskog muezina. Nikada mu nije bilo mrsko učiti ezan pa ni u momentima boravka na borbenim linijama. Sjećanje na Ramiza završavam s dva događaja. Prvi je onaj veseli, kada sam ga 20. novembra 1994. godine šerijatski vjenčao s njegovom suprugom, a drugi, nažalost, njegova dženaza, koju sam predvodio 12. juna 1995. godine. Ramiz  je svojim življenjem i ponašanjem predstavljao ogledalo iskrenog i čestitog vjernika, a svojim ratnim putem i vojničkom smrću bio neko ko je, ako Bog da, zaslužio šehidsku nagradu.”