PRINCIP I OSTALI: Stoljeće od sarajevskog procesa stoljeća

Dvanaestog oktobra 1914. godine pred Okružnim sudom u Sarajevu počela je glavna rasprava u procesu protiv 25 osoba koje su optužene da su učestvovale ili pomagale u izvođenju atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Rasprava, koja je održavana u dvorani Vojno-garnizonskog suda, počela je u 8 sati i 10 minuta. Prozvani su svi optuženi da se utvrdi njihovo prisustvo i identitet i pročita optužnica.

Prvi je saslušavan Nedeljko Čabrinović, a poslijepodne je pozvan da pred sudiju istupi Gavrilo Princip. Suđenje je nastavljeno sutradan djelomičnim saslušanjem Čabrinovića, nastavkom saslušavanja Gavrila Principa te saslušavanjem Trifka Grabeža, Danila Ilića, Vase Čubrilovića, Cvjetka Popovića i njihovim međusobnim suočenjem. Pripadnicima organizacije “Mlada Bosna” sudilo se za čin veleizdaje. Predsjednik sudskog vijeća bio je Alois Curinaldi.

Da bi se razumjelo zašto su Princip i ostali pucali u Ferdinanda, potrebno je vratiti se četrdeset godina unatrag, kada je pobjeda Ruskog Carstva nad Osmanskim, u kombinaciji s velikom pobunom balkanskih naroda, dovela do nezavisnosti Bugarske, Rumunije, Crne Gore i Srbije. Srpski čelnici njegovali su san o “Velikoj Srbiji” koja će u svoje granice uključiti sve Slavene na Balkanu pod svojom hegemonijom, ali ovaj ideal pretrpio je težak udarac 1908. godine, kada je Austro-Ugarsko Carstvo anektiralo Bosnu i Hercegovinu, koja je još uvijek bila formalno pod vlašću Osmanlija, ali koju su međunarodni ugovori stavili pod austrougarski patronat od 1878. godine. Na tom su se području projicirale srpske ambicije.

Među bosanskim Srbima aneksija je smatrana uvredom i iznjedrila je bijesnu reakciju koja je 1911. dovela do osnivanja organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, poznatije kao “Crna ruka”. Vodio ju je srbijanski oficir Dragutin Dimitrijević zvani Apis sa samo jednim ciljem: Postići ujedinjenje svih Srba bez obzira na cijenu i sredstva.

Sredinom marta 1914. godine Princip je sjedio sa svojim prijateljem Nedeljkom Čabrinovićem u jednoj od kafana u kojima su se okupljali bosanski studenti kada mu je Čabrinović pokazao isječak iz novina koji mu je upravo poslan, članak u kojem se najavljuje da će nasljednik krune posjetiti Sarajevo 28. juna, nakon nadgledanja vojnih vježbi koje bi se ondje trebale održati. Princip je odmah počeo osmišljavati atentat. Za to su mu bili potrebni saučesnici, oružje, novac i pomoć za krijumčarenje u Bosnu iz Srbije. Njegovi saučesnici bila su dvojica bosanskih Srba u Beogradu, student Trifko Grabež i Čabrinović, koji je radio kao štampar. Sve ostalo bilo je iz “Crne ruke”. Iako se često kaže da je ova organizacija planirala napad, prije se može reći da je podržala zavjeru koju su osmislili amateri, a najnevjerovatnije od svega bilo je to što je amaterski osmišljena akcija zaista uspjela.

U nedjelju 28. juna Sarajevo je bilo obasjano suncem. Franz Ferdinand i njegova supruga grofica Sofija Chotek prisustvovali su prijemu u Gradskoj vijećnici, a zatim posjetili lokalni muzej. U Sarajevo su stigli s Ilidže, tada obližnjeg gradskog odmarališta, a kako bi se pridržavali programa, morali su dva puta prići Apelovim kejom, uz rijeku Miljacku. Prvi put da od stanice dođu do Vijećnice, a drugi put da iz Vijećnice krenu ka muzeju. Šestorica naoružanih muškaraca, Muhamed Mehmedbašić, Čubrilović, Čabrinović, Popović, Princip i Grabež, rasporedili su se duž keja, miješajući se s gomilom koja je došla pozdraviti nadvojvodu.

Kad je svita sa šest vozila prošla pored Mehmedbašića, on je mislio da mu iza leđa stoji policajac i nije izvadio bombu, ali je to učinio Čabrinović, koji ju je bacio ka koloni automobila. Bomba se otkotrljala s automobila i pala na tlo, eksplodiravši pri prolasku sljedećeg vozila. Povrijeđeno je nekoliko ljudi. Bilo je 10:10. Automobili su ubrzali, ostali uključeni u atentat nisu mogli pucati, a Čabrinović je uhapšen nakon što je u bijegu skočio u Miljacku. Cijanid pomoću kojeg su se svi htjeli ubiti nakon atentata samo mu je spalio usta i grlo.

Nadvojvoda nije želio pokazati strah i sa suprugom je prisustvovao prijemu u Gradskoj vijećnici, ali je ipak odlučeno da se izmijeni ruta posjete. Apelovim kejom otišli bi do bolnice kako bi posjetili ranjene u napadu, odakle su krenuli u 10:45. Međutim, niko nije obavijestio vozača nadvojvodinog automobila o promjeni plana. Kada je stigao do ugla ulice na kojoj se nalazila radnja Moritza Schillera, skrenuo je iako nije trebao. Ondje je stajao Princip. Odmah nakon što je Čabrinović bacio bombu na Ferdinanda, iz gomile znatiželjnika je jedan čovjek otrčao u svoj ured slutivši kako će trebati otvoriti istragu. Taj se istražni sudija zvao Leon Pfeffer i dvije godine ranije je, nakon službe u Bihaću i Bosanskom Petrovcu, premješten u Sarajevo.

Već prvog dana istrage Pfeffer je imao dvojicu atentatora u pritvoru. Prvu stvar koju je uspio saznati od njih jeste da su obojica došli u Sarajevo iz Srbije, skoro u isto vrijeme, te da su oružje za svoj čin dobili u Beogradu od iste osobe koja je imala nadimak Cigo. Također je saznao nekoliko drugih važnih informacija, stoji, između ostalog, u radu Merseda Pidre, koji je objavio sarajevski Filozofski fakultet.

Pfeffer je u sljedećim danima nastavio s ispitivanjem svjedoka događaja vezanih za atentat s ciljem prikupljanja novih informacija. Uspio je napraviti rekonstrukciju Čabrinovićevog neuspjelog atentata. Što se tiče događaja koji su vezani za Principov čin, bilo je očigledno da je do svega toga doveo propust u organizaciji. Nakon što je čuo da je u eksploziji bombe ranjen pukovnik Merizzi, Ferdinand je zahtijevao da ga posjeti u bolnici. Međutim, niko nije obavijestio vozače o promjeni rute kretanja. Greška je primijećena u vožnji pa je vozačima naređeno da se vrate na glavni put i da voze prema bolnici. Vozeći u rikverc, automobil s nadvojvodom je stao svega nekoliko metara od Principa i on je iskoristio ovu priliku za koju je ranije pomislio da je neće ponovo dobiti.

U nastavku istrage bile su stavljene u pritvor i ispitane sve osobe koje su se družile s Čabrinovićem, te članovi njegove porodice. Iz njihovih izjava moglo se zaključiti da je Čabrinović došao iz Beograda u Sarajevo petnaest dana prije atentata te da se na ovom putu zadržao u Tuzli s još dvije osobe. Također je iz ovih razgovora postajalo jasnije da je Čabrinović nacionalista, a ne anarhista  kako se u svojim izjavama deklarirao. Postajalo je jasno da su Čabrinovići i Princip zajedno došli iz Srbije zaustavljajući se pritom u Tuzli. Ali trebalo je odgonetnuti ko je bila treća osoba u njihovom društvu.

Izjava koju će dati Danilo Ilić, stanodavac Gavrila Principa, riješit će i to pitanje. Po Ilićevom priznanju, u društvu Čabrinovića i Principa pri dolasku iz Srbije nalazio se Trifko Grabež, za kojeg se ustanovilo da u to vrijeme pokušava pobjeći iz Bosne u Srbiju. Zbog toga su alarmirane policijske snage na Palama i u Višegradu da ga pronađu i uhapse. Ilić je u nastavku svog priznanja kao učesnike atentata naveo Muhameda Mehmedbašića, te Vasu Čubrilovića i Cvjetka Popovića. Za posljednju dvojicu je naveo da ih je u zavjeru o atentatu uključio Lazar Đukić. Svi su oni prema Iliću gajili zajedničke nacionalističke ideje. Nakon ovog priznanja obistinile su se sumnje o postojanju više atentatora koji su udruženi oko zajedničkih ideja htjeli izvršiti ovaj atentat. Priznanje je konačno navelo Čabrinovića i Principa da počinju priznavati i ostale detalje same organizacije i izvođenja atentata.

Atentatori su 27. maja dobili oružje, i to šest bombi i četiri revolvera. Dana 28. maja Princip, Grabež i Čabrinović su se uputili iz Beograda za Šabac. U Šapcu ih je sačekao kapetan Popović, koji ih je uputio u Loznicu, gdje ih je na osnovu njegove preporuke trebao sačekati kapetan Prvanović. Tada među atentatorima dolazi do međusobnog sukoba, pa odlučuju da se razdvoje na svom putu za Bosnu. Čabrinović je ušao u Bosnu preko Zvornika, dok su Princip i Grabež uz pomoć kapetana Prvanovića pošli drugim pravcem. Konačno će oni ući u Bosnu uz pomoć već spomenutog Veljka Čubrilovića, i to 2. juna.

Postavljalo se i pitanje uloge zvaničnog državnog i vojnog vodstva Srbije u atentatu. Leo Pfeffer je smatrao da se iz dotadašnjih podataka do kojih se došlo istragom ne može ustanoviti veza između atentatora i zvanične Srbije. Nedeljko Čabrinović je Pfefferu u jednoj od svojih izjava otkrio ime osobe koja je Ciganoviću u Beogradu pomagala oko nabavke oružja. To je bio major Tankosić, a njegov identitet su kasnije otkrili i Princip i Grabež. Na osnovu svih prikupljenih dokaza Leo Pfeffer kao istražni sudija formalno je predao spis o atentatu državnom tužitelju na dan 19. septembra 1914. godine. Već 26. septembra bila je podignuta optužnica protiv atentatora i njihovih saradnika.

Tokom suđenja, ali i danas pravna kvalifikacija krivičnog djela ostala je kontroverzno pitanje. Bosna i Hercegovina je primjenjivala austrijski krivični postupak, a jedan od ciljeva koji bi se trebao postići istragom, kako je istakao Leon Pfeffer, bilo je otkrivanje motiva koji je počinitelja naveo na zločin, ali kada je ubica u pitanju, treba utvrditi i unutrašnje motive i vanjske okolnosti koje utječu na motiv. Mnoštvo motiva za sarajevski atentat u sprezi s političkom situacijom dovelo je do toga da se ideja o atentatu na Ferdinanda rodi, stoji u naučnom radu kojim su Veljko Turanjanin i Dragana Čvorović analizirali pravne detalje sarajevskog procesa.

Smatralo se da bi takav potez “Mlade Bosne” otklonio opasnost od rata protiv Austro-Ugarske, a jedan od neposrednih razloga za atentat bio je neriješen agrarni problem, što je tokom suđenja spominjao i Čabrinović. Agrarni problem je u to vrijeme izazivao razdor između Srba i Muslimana, ali je Čabrinović izjavio da je njega na atentat potakla osveta za nepravdu nanesenu srpskom narodu. Konačno, treći, i to onaj koji je tužiteljstvo ocijenilo najpogodnijim, nalazio se u želji dijela bosanskog stanovništva za pripojenjem Srbiji i stvaranjem jedinstvene države svih Slavena s kraljem Petrom kao suverenom. Na taj način monarhija je mogla opravdati suđenje za zločin visoke izdaja, za šta je tužiteljstvo teretilo atentatore, a za čije su izvršenje bile moguće kazne smrću ili doživotnim zatvorom.

Tokom ispitivanja, na samom početku istrage, uhapšeni su Nedeljko Čabrinović i Gavrilo Princip, a na osnovu saslušanja uhapšeni su Danilo Ilić i Trifko Grabež, kao i ostali sudionici atentata. Jedini koji nije uhvaćen jeste Muhamed Mehmedbašić, koji je pobjegao. Optužnica je optuženima uručena tek šest dana kasnije, a oni su se odrekli prava na podnošenje pritužbe. Iako je istraga vođena za kazneno djelo ubistva, optužnica je optužene teretila za krivično djelo veleizdaje, pri čemu je većina mladobosanaca bila optužena kao izvršitelji, a trojica kao pomagači.

Glavni pretres zakazan je za 12. oktobar pod predsjedavanjem Aloisa Curinaldija (Luigi von Curinaldi), te porote koju su činili Bogdan Naumović i Mayer Hoffman. U optužnici se našlo 25 imena, iako je u samom atentatu sudjelovalo samo sedam osoba: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Veljko i Vaso Čubrilović, Mitar, Jovo, Blagoje, te Neđo Kerović, Ivan Kranjčević, Nikola Forkapić, Danilo Ilić, Lazar Đukić, Dragan Kalember, Obren Milošević, Jakov Milović, Marko Perin, Mićo Mićić, Cvetko Popović, Cvijan Stjepanović, Ivan Momčinović, Angela i Franjo Sadilo, Branko Zagorac i Mihajlo Jovanović.

Tužitelj je bio Franjo Švara, dok je optužene zastupalo šest branitelja: dr. Rudolph Cistler, dr. Max Feldbauer, dr. Konstantin Premužić, dr. Srećko Perišić, Franc Štrupl, Malek Vencel, koje imenuje sud po službenoj dužnosti. Cijeli je proces bio u rukama predsjedavajućeg Curinaldija. Samo ograničenom dijelu javnosti bilo je dopušteno učestvovanje u ovom procesu, dakle samo osobama s posebnim propusnicama.

Izjave članova “Mlade Bosne” razlikovale su se u pojedinim detaljima. Čabrinović je priznao krivici za ubistvo nadvojvode Franje Ferdinanda, dok se Princip izjasnio da nije kriv jer je “ubio onoga koji je činio zlo”. Grabež je više puta mijenjao iskaz), a u iskazima je dolazilo i do međusobnih obračuna Principa i Čabrinovića.

Nakon završenog dokaznog postupka uslijedile su završne riječi. Tužitelj Franjo Švara održao je govor umjesto završne riječi, njegova se završna riječ dobrim dijelom odnosila na tugu cijele Austro-Ugarske, njene vojne uspjehe u ratu i samu politiku. Kroz cijelu završnu riječ politički element bio je sveprisutan. Isticao je činjenicu da je Franjo Ferdinand bio prijatelj Slavena, te da je sama ideja Velike Srbije veleizdaja, iznoseći to kao dokaz per sei. Istakao je činjenicu da nisu svi počinitelji uhvaćeni, ali da će biti uhvaćeni i kažnjeni, te je zatražio da se svih dvadeset i pet optuženih kazni po zakonu. Braneći Principa, Blagoja Kerovića, Milovića i Forkapića, Feldbauer je iznio slabu odbranu, tvrdeći da je Princip žrtva nacionalističkih ideja iz Srbije, ali je primjetno da je naglasak u završnoj riječi stavljen na činjenicu da je njegov glavni naručitelj u vrijeme atentata bio mlađi od dvadeset godina, što bi na kraju dovelo do izbjegavanja smrtne kazne.

Potom je dao završnu riječ Blagoju Keroviću, napomenuvši da on nikada nije mogao počiniti krivično djelo veleizdaje, što je izraz čije značenje ne zna. No, kad je Milović u pitanju, okvalificirao ga je kao običnog švercera, ne ulazeći dublje u njegov slučaj. On se posebno zauzeo za Forkapića, smatrajući da tužitelj nije uspio dokazati njegovu krivnju, jer nije pripadao nijednoj organizaciji, tražeći da ga sud oslobodi.

Premužićeva završna riječ postala je poznata, on je govor počeo izjavom da je njemu kao Hrvatu teško braniti srpski narod za atentat na prijestolonasljednika u kojeg su Hrvati polagali velike nade. U svega nekoliko rečenica je iznio odbranu Popovića, Stjepanovića i Momčinovića te Sadilove, ali je u isto vrijeme on pokrenuo temu o nemogućnosti suđenja mladobosancima za veleizdaju samo zato što je Bosna i Hercegovina bila anektirana. Rudolf Cistler to je dodatno obrazložio u završnoj riječi.

Cistler je tokom ispitivanja Veljka Čubrilovića stalno ukazivao na olakšavajuće okolnosti, poput činjenice da se oženio iz ljubavi i zarađivao za život pišući za Srpsku akademiju, materijalno pomagao brata, da se bojao za svoju porodicu i samo je sudjelovao u atentatu kako bi ih zaštitio. Upozorio je sud da mora biti nepristran i kad je riječ o politici i pritiscima, istaknuvši da branitelji u procesu kao što je ovaj moraju biti na visini zadatka. Potom se osvrnuo na bit problema – optuženik nije mogao odgovarati za krivično djelo veleizdaje, već samo za krivično djelo ubistva, jer sam nasljednik nije imao nikakvu posebnu pravnu zaštitu prema bivšem zakonu.

Potom je objasnio nemogućnost suđenja za krivično djelo veleizdaje u zemlji koja nije pripadala dvojnoj monarhiji. Budući da su sabori Monarhije potvrdili akt o aneksiji, Bosna i Hercegovina nije ušla u njen sastav, ni pravno ni teritorijalno. Kada je došlo do izrade Berlinskog ugovora, kojim je dato pravo okupacije Bosne i Hercegovine, tek tada su ga ratificirala oba sabora. To se nije dogodilo kada je Bosna anektirana.

Postupak je okončan 23. oktobra, a presuda je donesena 28. oktobra. Princip, Čabrinović i Grabež osuđeni su na dvadeset godina zatvora; Vaso Čubrilović osuđen je na 16 godina zatvora, Popović na trinaest godina; Đukić na 10 godina; Veljko Čubrilović, Ilić, Milović, Neđo Kerović, Jovanović osuđeni su na smrtnu kaznu vješanjem; Mitar Kerović na doživotnu robiju, Kranjčević je osuđen na 10 godina tamnice, Stjepanović na sedam godina, a Zagorac i Perin na tri godine zatvora. Optužbe su oslobođeni Jovo i Blagoje Kerović, Forkapić, Kalember, Mićić, Milošević te Franjo Momčinović i Angela Sadilo. Miloviću i Neđi Keroviću su, na zahtjev, odlukom cara preinačene smrtne kazne, tako da je Milović dobio 20 godina robije u tamnici, a Milović doživotnu robiju u teškoj tamnici.

Podsjetimo još, na kraju, i na poznatu knjigu Istraga o Sarajevskom atentatu, koju je napisao Leon Pfeffer, istražni sudija u ovom sudskom procesu stoljeća. Pfeffer je nakon istrage u Sarajevu postao persona non grata i morao je napustiti svoje zvanje te život završio kao trgovac u Karlovcu. Tamo je preuzeo porodični posao ugledne trgovačke porodice Salamon, iz koje je potjecala njegova supruga Ida.

Nakon raspada monarhije Pfeffer je premješten u Tuzlu, gdje je zatekao prevrat pa mu je Narodno vijeće u Tuzli htjelo suditi. Spasio ga je bivši školski kolega, advokat Ljubo Peleš te Branko Čubrilović, brat atentatora. Kasnije je podnio molbu za penzionisanje i penzionisan je zajedno s ostalim sudijama iz Sarajevskog i Banjalučkog procesa. Bilo je to 1919. godine. Pfeffer je knjigu o istrazi i suđenju Principu i ostalima objavio 1938. godine. Umro je u Karlovcu devetog oktobra 1952. godine.