Nakon što je pobjegao od rata u rodnom Iraku, 33-godišnji Mustafa Abdulsattar riskirao je život na opasnom putovanju brodom od Turske do Grčke. U Grčkoj mu je ponuđeno preseljenje u Portugal, zemlju o kojoj je znao vrlo malo. Istražujući, našao je neke stvari koje su mu se učinile poznatim.

"Pronašao sam puno poznatih riječi", objašnjava prije nego što ih počne nabrajati. Neke su povezani s hranom, druge s gradovima ili regijama. Tu je i izraz "oksala" (izgovara se ošallah), direktno nastao iz arapskog "inšallah". Oba izraza znače "ako Bog da".

Ne treba čuditi da se arapski utjecaji još uvijek mogu pronaći u portugalskom jeziku. Stoljećima su regijom vladali muslimani koji su govorili arapski. U osmom stoljeću muslimani su isplovili iz Sjeverne Afrike i preuzeli kontrolu nad onim što je danads Portugal i Španija. Poznata na arapskom kao Al Andalus, regija je postala dio velikog Omajadskog carstva i napredovala pod muslimanskom vlašću. Ali to je naslijeđe uglavnom zaboravljeno u danas većinski katoličkoj zemlji.

U portugalskim školama pet stoljeća muslimanske vladavine proučava se samo kratko. U udžbenicima se veći naglasak stavlja na uspješno "ponovno osvajanje" teritorija od strane kršćanskih vladara, potpomognutih križarima, koje je završilo u 13. stoljeću. Otada se portugalski identitet gradio u suprotnosti s "Maurima", historijski predstavljanima kao neprijateljima. No ne slažu se svi s ovom verzijom priče. “Veliki dio stanovništva primio je islam”, objašnjava Filomena Barros, profesorica srednjovjekovne historije na Univerzitetu u Évori.

Istraživanja su pokazala da su do 10. stoljeća polovina stanovništva Pirenejskog poluotoka bili muslimani. Za Barros, muslimani koji su isplovili iz sjeverne Afrike nisu bili ništa više stranci nego kršćanski kraljevi i vojske iz sjeverne Evrope koji su osvojili teritoriju nakon njih. “Pirenejski poluotok nastavili su osvajati”, kaže ona. “Također je zanimljivo da ne govorimo o rimskom osvajanju ili vizigotskom osvajanju, već uvijek govorimo o islamskom osvajanju.” Prije dolaska muslimanske vojske, regijom su vladali Vizigoti, germanski narod koji je vladao između 418. i 711. godine.

Udžbenici historije naglašavaju bitke koje su vodili kršćanski vladari protiv muslimana, ali poraz muslimanske vojske nije značio kraj muslimanske prisutnosti u Portugalu. “Krišćanska rekonkvista ne znači da su se muslimani vratili na svoju zemlju, jer je i ta zemlja bila njihova”, kaže historičarka.

Danas je, međutim, muslimana manje od 0,5 posto stanovništva od ukupno 11 miliona Portugalaca a malo ko zna da su muslimani nekada činili mnogo veći udio stanovništva. “Ono što se uči u školi uvijek je iz perspektive pobjednika,” kaže Noorayn Sacoor, rođen u Portugalu od roditelja indijskog i arapskog porijekla, Sacoor je član lisabonske muslimanske zajednice. Volio bi da školski planovi i programi bolje pokriju dugo razdoblje suživota muslimana, kršćana i Jevreja, za što se često vjeruje da je razlog prosperiteta regije kao središta kulture i nauke. "Volio bih da se više naglasi naslijeđe koje je ostavila muslimanska vlada, a koje nije dobro poznato u Portugalu", razmišlja on.

Iako muslimani nisu dobili obeštećenje u obliku prava na državljanstvo, rastući interes za islamsku prošlost Portugala polako otvara put drugačijoj vrsti historijskog obeštećenja. Portugalski pisac Adalberto Alves napravio je popis portugalskih riječi izvedenih iz arapskog. Ono što je počelo kao puka znatiželja postalo je desetljeće dug projekt koji je 2013. doveo do izdavanja rječnika s više od 19.000 portugalskih riječi i izraza arapskog porijekla. “Želio sam prevladati kliše antagonizma između kršćana i muslimana i zaborava andaluzijske civilizacije”, objašnjava Alves. Njegov cilj je bio naglasiti zajedničko nasljeđe i dati vidljivost dugo zanemarivanoj prisutnosti muslimana i njihovom doprinosu identitetu i historiji zemlje.

Alves smatra da kulturno i intelektualno nasljeđe islama još nije bilo prepoznato u Evropi, jer su muslimani eliminirani iz evropske historije. Kako bi ispravio ovo historijsko potiskivanje, Alves je proveo posljednjih 35 godina dokumentirajući uticaje Al Andalusa u Portugalu, od poezije i jezika do muzike, tkanja tepiha i peciva, do kamina u obliku minareta. UNESCO je prepoznao njegove napore Nagradom Sharjah za arapsku kulturu 2008. godine.

Naslijeđe koje su muslimani ostavili je veće nego što većina zamišlja, objašnjava Alves, ističući kako je portugalsko carstvo ovisilo o naukama o navigaciji koje su razvili Arapi. Čak se vjeruje da se Vasco da Gama, čije se epsko putovanje toliko slavi u Portugalu, oslanjao na muslimanskog navigatora da stigne do Indije.

Ali možda je upravo poezijom Alves najviše pridonio promjeni načina na koji se u Portugalu doživljava islamsko nasljeđe. Sa svojom zbirkom i prijevodom arapske poezije iz razdoblja Al Andalusa na portugalski, pjesnici kao što je Al Mutamid, posljednji muslimanski vladar Seville i jedan od najslavnijih andaluzijskih pjesnika, sada su poznati kao "lokalni" pjesnici. Njemu je posvećena i izložba u Nacionalnoj biblioteci u Lisabonu koja slavi rad Alvesa i Al Mutamida. “Proveo sam veliki dio svog života pokušavajući iskazati pravdu velikom pjesniku i kralju Mutamidu Mutamidu ibn Abbadu,” kaže Alves. "Možda zato što potičemo iz istog grada, Beja."

U blizini Beje, grada na jugu zemlje, u regiji gdje je uticaj islama najočitiji, još jedan pionirski projekt je razotkrivanje stereotipa o arapsko-muslimanskom osvajaču i vraćanje islamske prošlosti kao temeljnog elementa portugalskog identiteta i nasljeđa. Sve je počelo s razbijenim komadima keramike pronađenim ispod smokve u Mertoli, gradiću na obalama rijeke Guadiana.

Arheolog Claudio Torres prvi je put posjetio grad 1976. sa historičarem Antoniom Borgesom Coelhom. Kasnije profesora srednjovjekovne historije na Univerzitetu u Lisabonu, Torresa je u Mertolu pozvao jedan od njegovih studenata. Torres i Coelho pronašli su nešto islamske keramike u blizini gradskog srednjovjekovnog dvorca. Torres, koji sada ima 81 godinu, odlučio je početi kopati. Godine 1978. ustanovio je arheološko nalazište Mertola i sa porodicom se preselio u uspavani gradić. "Mertola nam ne pokazuje bitke", objašnjava istraživač Virgilio Lopes, koji radi na arheološkom nalazištu posljednjih 30 godina. “Pokazuje nam kako su ljudi prije živjeli zajedno. Ispod ovih stijena postoji ta izvanredna ideja suživota.”