U dobar čas ove godine se navršilo 180 godina od rođenja Ibrahim-bega Bašagića. Premda je o njemu pisano, nepravedno je pao u potpuni zaborav i u sjenu njegovog mnogo poznatijeg sina Safveta. Na njegov doprinos bošnjačkom biću podsjećamo vas prema tekstu sorbonskog profesora Philippa Geleza objavljenog u Glasniku Islamske zajednice.
Ibrahim-beg je rođen 5. septembra 1841. u Nevesinju. Bio je četvrti sin, od ukupno osmero djece, Luftullah-bega Redžebpašića Bašage, rodonačelnika porodice. Odgojen je u aristokratskom duhu svojih predaka. Školovanje je započeo u školi Kur’ana u Nevesinju; zatim su ga poslali 1853. u Travnik da pred porodičnim prijateljem i tadašnjim travničkim muftijom Dervišom Mehmedom Korkutom pohađa medresu. Ibrahim-begovo obrazovanje trajalo je desetak godina s pretpostavkom da ga je okončao u Istanbulu. Uz islamsko pravo, stekao je solidno poznavanje arapskog i perzijskog jezika, kao i turskog, kojim je vladao kao maternjim jezikom.
Jedna od Ibrahimovih aktivnosti u medresi sastojala se u prepisivanju religiozne poezije. Rad prepisivača potpisuje svojim patronimom (Ragab Paša-zade/Redžepašić), ali se već označava prema književnom običaju kod muslimana poetskim nadimkom (Makhlas), koje će zadržati do svoje smrti: Edhem (Crni). Za vrijeme boravka u Travniku prepisao je ezoterično arapsko djelo malo poznatog autora. Njegov muderis, također Nevesinjac, bio je umjetnik. Kao priznati kaligraf, uveo je mladog Ibrahima u umjetnost i u duhovne prakse nakšibendijskog derviškog bratstva.
Godine 1860. Ibrahim se vratio u svoj rodni zavičaj i preuzeo funkciju povjerenika zaduženog za gradnju (bina-emini) u Nevesinju. Od Crne Gore i Brda stalni nemiri uzburkavali su regiju. Još od septembra 1858. značajne trupe hajduka kretale su se Nevesinjem i plašile putnike i narod. Između njih i muslimana mržnja je bila na vrhuncu. Kao namjesnik regije, pobunu je trebao smiriti Ibrahimov brat Mehmed-beg. U tim naporima, pored ostalog, on, ili možda sam Ibrahim-beg, izgradili su jaku tvrđavu koja nadvisuje Nevesinje. Tada su se, u kratkom ratu s Crnom Gorom, počeli razvijati i porodični odnosi Bašagića s Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, rastućom ličnosti u historiji Bošnjaka. Trebalo je uložiti mnogo napora da bi se hajduci smirili i prestali s pljačkama. Ibrahim-beg vjerovatno nije učestvovao u oružanim operacijama. Mada ni jedan od njegovih biografa to ne spominje, dokumenti dokazuju da je bio na čelu okruga Stolac do maja 1863, datuma kad mu lokalni kadija potpisuje uvjerenje o dobroj upravi. Nakon toga (nepoznatog datuma), bio je imenovan predstavnikom prefekta, naib-i kajmakom, u Nevesinju. Ušao je tako sasvim u lokalno osmansko činovništvo, koje je osnažilo kontrolu centralne administracije. Pripadao je njenom reformatorskom sloju.
Efektivno je radio na sređivanju uprave i primjeni zakona iz jula 1865. koji je predviđao efektivni spoj Hercegovačkog pašaluka Bosanskom ejaletu. Reforme su podrazumijevale i politički, kulturni i intelektualni napredak. Ibrahim-beg je aktivno pratio rad novina Vatan. Lično se poznavao s glavnim urednikom Kurtćehajićem, pratio rasprave vodećih intelektualaca u Osmanskom Carstvu. Bio je zagledan prema Zapadu i opredijeljen za povratak religijskim izvorima i kulturnim korijenima. Tradicija i modernost našli su se blisko povezani. Ibrahim-beg je postavio u praksu ovaj paradoks vrlo konkretno, uspostavljajući savez s Čengićima, koji su postali najpoznatiji begovi u Hercegovini od Smail-aginog ubistva 1840. Ibrahim-beg se oženio s Almasom Čengić (umrlom 1908), kćerkom Derviš-paše (poznatijeg pod imenom Dedaga, živio od 1823. do 1876) i unukom Smail-age. Ta nova rođačka veza, pored toga što dokazuje koheziju hercegovačkog begovata, naročito u godinama nakon Latasa, činila je od Ibrahim-bega centralnu ličnost provincije.
Devetog februara 1870. godine Ibrahim-beg je imenovan za prefekta (kajmakama) u Pivi. Stavljao je glavu u lavlju čeljust. U pivskoj regiji dogodio se ustanak pod vodstvom Luke Vukalovića (1852–1862), a tamo se pritisak iz Crne Gore najbolje osjećao, upravo zato što je regija predstavljala stratešku tačku za kontrolu prolaza između te zemlje i Srbije. Napetostima gotovo da se nije moglo upravljati, one su nadvladale administrativne izazove. Premda klanske pobunjeničke organizacije nisu bile tako čvrste i mada su muslimani tu sačuvali relativno značajnu prisutnost, predstavnicima centralnih vlasti to nije predstavljalo problem i nisu našli za shodno da se detaljno pozabave tim pitanjima čak četiri godine.
Razočarenje je moralo obuzeti Ibrahim-bega. Hazim Korkut, njegov drug u učenju, i sin Muhameda Korkuta, pisao mu je da mu čestita priznajući da te nove dužnosti ne odgovaraju njegovim sposobnostima i poželio je da one predstavljaju samo prvu stepenicu prema značajnijim odgovornostima. Muslimani iz mjesta kojima je upravljao nisu mogli, isto tako, oduševiti Ibrahim-bega, pa je uručio ostavku, manje od mjesec dana od imenovanja, u martu 1870. Odbili su mu je, uz obećanje da će zahtjev biti ispitan kad vezir bude došao i kad mu nađu mjesto koje će bolje odgovarati njegovim sposobnostima.
U maju 1870. u nevesinjskom konaku njegova supruga rodila je dječaka koji je dobio ime Safvet. Ibrahim-beg je još dva puta podnosio ostavku i tek tada dobio premještaj na novu dužnost u Foču. Održavao je stalne kontakte sa svojim učiteljem Dervišom Muhamedom Korkutom. To dopisivanje je dosta izuzetno kad se zna za ono malo oduševljenja koje je lokalno stanovništvo pokazivalo za uzimanjem pera u ruku. Ono pokazuje da su Ibrahim-beg i Korkut pripadali grupi rijetkih obrazovanih ljudi, kako muslimana, tako i hrišćana, koji su živjeli u Bosni i Hercegovini u tom vremenu. Porodični život morao je djelomično obuzeti mladog oca. Trebalo je pratiti prve korake svoga najstarijeg sina u životu i islamskoj vjeri. Užasi u provinciji su međutim neizbježno još jedanput potresli Ibrahim-bega i njegovu karijeru. Topal Osman-paša je otišao iz Bosne u junu 1869. godine, smijenile su ga ličnosti mnogo manjeg ugleda. U rasponu od devet godina u Bosni je smijenjeno petnaest vezira.
Čitava provincija tonula je u haos. Od 1873. dužnosnici su primali svoju plaću samo sporadično. Morali su se najčešće zadovoljiti jedino riječima “para jok”. Uprkos ostavci, Savjet Vilajeta je ponovo imenovao Ibrahim-bega u Pivu januara 1874. godine. Namjesnik Hercegovine opravdavao je svoju odluku “važnošću Pivske regije”. Ali je beg, vjerovatno, nije morao prihvatiti čista srca. Uopće, porodica se nije uvlačila dobrovoljno u provincijalne poslove tog perioda.
U Hercegovini je potom u julu 1875. buknuo ustanak. Uz pomoć brojnih volontera koji su došli iz različitih zemalja (Crna Gora, Srbija, Italija, Francuska, Rusija naročito), pravoslavno stanovništvo u Hercegovini, zatim u Bosni, u periodu od tri godine će odolijevati osmanskim silama, izvlačeći korist iz rasta nacionalizama u 19. stoljeću. U borbi koja se razbuktala i Bašagić je predan čuvanju teritorija kojima prijete Crna Gora i Srbija. Bosanski valija Ibrahim Derviš-paša krajem juna poslao je dva izaslanika na pregovore u Nevesinje: pravoslavca Petrakija T. Petrovića i muslimana Hajdar-bega Čengića (bio je Almasin amidža, supruge Ibrahim-begove), obojica članovi Savjeta Vilajeta.
Pokazat će se da je to bila greška jer je Čengić više štitio posjede u okolini Gacka i Nevesinja već interese države. Izaslanstvo se brzo vratilo neobavljena posla. Po naređenjima iz Istanbula, Derviš-paša je smijenjen s položaja, isto tako Karabeg, muftija u Mostaru, jer je njegova prisutnost nervirala hrišćane i utjecala je na njihovo javno mnijenje. Ibrahim-beg se sam morao snalaziti u novonastalim okolnostima u Nevesinju. Njegov sin će kasnije potvrditi, mada mu je tada bilo pet godina, da se sjeća početka Ustanka, a čitajući njegov zapis, nazire se dječija trauma. Usput, ta prisutnost dokazat će, još jedanput, da Ibrahim-beg nije bio jako marljiv na svom mjestu pivskog namjesnika. U histeričnom hajdučkom napadu ipak nije stradala Begovina, Bašagića imanje nije pretrpjelo nikakve štete, kao ni Careva džamija, smještena na nekoliko desetina metara niže. Bila je jedina u Nevesinju koja nije bila uništena, jer je bila previše udaljena od centra grada. Zauzvrat, seljaci su uništili posljednji put kulu u Zalomu, mada je ona bila ponovo izgrađena, nakon događaja od 1831. do 1832.
Ibrahim-beg, iako je težio da napusti položaj, revnosno je vršio svoju dužnost. Bio je koautor izvještaja datiranog u junu o situaciji u nevesinjskoj i pivskoj regiji, u kojem je podvukao opasnosti intriga različitih pravoslavnih vođa u Nevesinju. Konačno njegovom zahtjevu za promjenom bilo je udovoljeno: početkom jula okružni načelnik okruga Foče dao je ostavku i ponudili su mu tada upražnjeno mjesto. Taj poklon nije, ustvari, ni bio poklon, jer je pobuna ubrzo zahvatila sjevernu Hercegovinu, zatim Bosnu. Ibrahim-beg je postao savjetnik Ahmeta Muhtar-paše, maršala zaduženog za operacije protiv pobunjenika, i učestvovao je u komisiji zaduženoj da ih umiri. Ušao je također u sastav druge komisije, zadužene za štete prouzrokovane borbama.
U decembru 1875. razdvojili su Hercegovinu od Bosne da bi načinili dva nezavisna vilajeta; tako su brzo likvidirali ustanak, udovoljivši nekim zahtjevima pobunjenika i Crne Gore. Ibrahim-beg je ušao u upravu novog Hercegovačkog vilajeta: imenovali su ga sudijom za ukinuća u civilnim poslovima u Visokom sudu u Mostaru, na čelu dijela koji se bavi zemljišnim prepirkama i civilnim nadoknadama. Međutim, sud nije radio više od jednog mjeseca. Nova nominacija čekala ga je na čelu ljubuškog okruga – gdje je vladao, smatra se, u vremenskom protoku od marta do novembra 1877. Da bi dobio to mjesto, prošao je prije novembra 1876. godine administrativnu komisiju koja ga je prihvatila na ispitima činovnika druge klase.
U vrijeme hercegovačke bune buktali su nemiri i u Bugarskoj, buktio je i srpsko-turski rat. Novi sultan Abdul-Hamid objavio je novi ustav koji je predviđao predstavljanje u Parlamentu iz svih provincija. Ibrahim-beg je odabran većinom glasova vilajetskog Savjeta za zastupnika provincije Hercegovine. Na prvoj sjednici Parlamenta u Istanbulu Ibrahim-beg je predložio tekst kojim se predviđa zaštita Hercegovine i grada Nikšića, jer se očekivalo u svakom trenutku da Aleksandar II preuzme inicijativu za sukob. Njegovo zalaganje nije urodilo plodom jer su Crnogorci zauzeli Nikšić. Carstvo je pokazalo malo odlučnosti u vezi s tim pitanjem jer su sile podržale zahtjeve Crne Gore. 23. maja hercegovački poslanici predali su poziv u kojem pitaju zašto vojska nije uspjela da organizira snabdijevanje Nikšića i sami donoseći materijal na kritiku osmanske administracije. Ništa se nije poduzimalo. Za vrijeme opsade Nikšića Ibrahim-beg se naročito brinuo da dočeka izbjegle muslimane iz Nikšića i da ih smjesti na teritoriju pod njegovom vlašću.
Do održavanja druge sjednice 1877, na kojoj je Bašagić predstavljao bosanski vilajet, pao je grad Plevne, simbol osmanskog otpora prema Rusima. Rumelijski poslanici Ibrahim-bega su izabrali za svog sekretara koji će na sjednici govoriti u ime svih zastupnika s evropskog kontinenta. Poslanici iz Bosne i Hercegovine nisu se mnogo javljali za riječ, najčešće je to činio mostarski muftija Karabeg. A onda se za riječ javio Ibrahim-beg Bašagić. Otvoreno je iznio da ga brinu zadjevice i svađe između Crne Gore i Hercegovine. Stavljao je kao uzrok ulogu osmanske vojske u opsadi Nikšića: pobjegli su iz opsjednutog grada uprkos dovoljnom obezbjeđenju namirnica koje je grad imao na raspolaganju. Debata se naglo prekinula zbog nesposobnosti parlamenta da se bavi tim pitanjima bez pomoći velikog vezira i što se nisu prije ispitali korijeni problema.
Ponekad, uvečer, bosanskohercegovački poslanici bi se sastali i malo se opustili i s Fehimom Đumišićem slušali narodne pjesme iz njihove zemlje. Nakon što se ponovo uspostavio parlament, u debati od 10. januara 1878. o potrebnoj kvalifikaciji koja se mora zahtijevati od dužnosnika, a na prebacivanja koja je neki poslanik upućivao državi da ne garantira dovoljnu naobrazbu svojim zaposlenicima, Ibrahim-beg je brzo odgovorio da dodjela Ustava garantira po sebi dobru volju vlasti i ići će skupa s potrebnim reformama koje će postati efektivne s vremenom. Podsjetio je da uz loše dužnosnike postoje isto tako sposobni.
Suprotno drugim poslanicima, Ibrahim-beg se uvijek izjašnjavao na stranu ozakonjenja, priznajući zakonsku vlast i radeći u tom okviru. Onima koji su se žalili da ne vide nikakav zakonski rad koji će proizići iz Komore on je odgovarao da su to oni sami koji su dugim govorima, njihovim osudama administracije i svojim nadmudrivanjima, kočili parlamentarni rad. On se u raspravu umiješao 12. februara, izgleda nakon dogovora s kolegama iz komiteta za crnogorsko pitanje i u drugom govoru napao žestoko intrige Crne Gore oko Nikšića, čija mu je predaja izgledala kao čin tipičnog prepuštanja osmanske vojničke organizacije; šibao je nemoć carske diplomatije i pozvao je da prekinu odlučno crnogorske mahinacije: “Gospodo! Cilj Crnogoraca nije da ugase rat i bunu, nego da ih još više upale. Čuvanje granica čuva prava. Mi imamo pred sobom već dvadeset godina nesretne posljedice naše neprikladne učtivosti.” Formula koju je koristio samo je mogla trgnuti duhove: Čuvanje granica čuva prava.
Ta misao odgovarala je teritorijalnom jedinstvu: pa to predstavlja jednu vrstu bosanske konstante u XIX stoljeću, da se izvana ističe zdrava koža Carstva, dok njegova unutrašnjost ignjili. Jednom kad je ovaj govor završen, Ahmet Vefik-paša, predsjednik parlamenta, u vrijeme prve sjednice, koji je uostalom cijenio Bašagića zbog njegovog poštenja i smjele riječi, nagovorio ga je da se vrati smjesta u svoj zavičaj i sredio mu je odlazak jer te suviše žestoke kritike osmanske politike bile su rizik koji ga je mogao koštati života. Poslanici su se vratili moralno ubijeni, razočarani pred tolikom nemoći, poput Karabega, koji je napustio sve političke dužnosti i posvetio se učenju. Vrativši se naglo u Hercegovinu, Ibrahim-beg je vjerovatno dijelio to stanje duha.
Ubrzo je uslijedila austrougarska okupacija. Cijela Bosna i Hercegovina je bila uznemirena. Pogotovo su se aktivirali patrioti u Sarajevu. U Mostaru, gdje je u to doba živio Bašagić, situacija je otprilike ista. Ratni savjet, s muftijom, biskupom i mitropolitom na čelu, telegramom je tražio od Istanbula instrukcije. Odgovorili su im da se treba čuvati od svake reakcije naspram Austrijanaca. Dana 29. jula ista komisija šalje novi telegram, ovaj put poslan Franji-Josipu (1830–1916), gdje se precizira da će austrougarska prisutnost biti tolerirana samo ukoliko car neće slati nikakvu vojnu silu koja bi zaposjela dvije provincije. Premda se na listi savjetnika potpisnika nalazi i ime Ibrahim-bega, koji predstavlja nevesinjsku regiju, on je pak s ljutim protivnikom Austro-Ugarske Arifom Kajtazom stupio u kontakt s vođama bosanskohercegovačkog otpora u Sarajevu.
Tokom boravka u Sarajevu imao je oštre polemike s Hadži Lojom jer je Bašagić u Sarajevo ušao u tradicionalnoj hercegovačkoj nošnji, što se kosilo s Lojinim zakonom.
“Ja sam Hercegovac, ja neću svući ovu odjeću koju sam nosio do danas – i naročito ne zbog ove 'zabrane' – da ne nosim stid što sam je skinuo od straha. (...) Neka bude šta može biti!”, rekao je Ibrahim-beg. Tada se sastao i s valijom Hafiz-pašom, no bez ikakvog učinka. Lojo je od njega tražio da se cijela Hercegovina pridruži pobuni, dok je, prema mišljenju Muhameda Hadžijamakovića, Bašagić bio najsposobniji da ode i pridobije Albance da im se pridruže u oružanim sukobima. Tih dana u Mostaru ubijen je muftija Karabeg. Bašagić se pokolebao, bilo mu je samo stalo kako da se vrati supruzi i djeci. Otputovao je sutradan zorom. U Konjicu saznaje da je Mostar u vatri i u krvi i da su austrougarski odredi, predvođeni generalom Jovanovićem, na vratima grada. Stići će na vrijeme da se vidi sa svojima, zdravim i čitavim. Ibrahim-beg je napustio grad. Krenuo je prema Nevesinju, koje se predalo bez borbe 28. augusta, nakon opsade Stoca. Sigurno je uživao u ličnom obraćanju kod generala Jovanovića jer zahvaljujući njegovoj intervenciji život pedeset najviđenijih dostojanstvenika u Stocu bio je stavljen van opasnosti. Oni su tako izbjegli da plate svojom glavom broj od pedeset ubijenih austrijskih vojnika. Također, zahvaljujući njemu, Nevesinje, uobičajeno ognjište bune i stoga privilegirani cilj Austro-Habsburgovaca, neće patiti zbog njihovog prisilnog dolaska.
Bašagić je dužnost kajmekama obavljao sve do 1883, kad je pozvan u Sarajevo i imenovan mufetišem novoformirane Zemaljske vakufske komisije. Gotovo 11 godina bio je mufetiš, a u decembru 1893. postao je direktor Zemaljske vakufske komisije i ravnateljstva, u kojem je svojstvu služio sve do smrti. Njegov rad na unapređenju vakufa bio je nemjerljiv. Bio je odlikovan Ordenom Franje Josipa kamturnog reda, Ordenom željezne krune trećeg reda i Osmanijom četvrtog reda. Njegov kaligrafski zapis se nalazio iznad ulaznog portala Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Pretpostavlja se da su njegovi i ostali natpisi na istoj zgradi, ali i tarih na kamenoj ploči balkona zgrade bivše policijske direkcije na Obali u Sarajevu. On je autor hronograma u Fejzijji (Elči Ibrahim-pašinoj) medresi u Travniku iz 1894. godine. Također je autor stihovanog tariha na turskom jeziku za Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu.
Sarađivao je u sarajevskim listovima Vatan i Rehber. U bosanskim Salnamama prvi je počeo pisati o glasovitim Bošnjacima: Abdullahu Bošnjaku, Derviš-paši Bajezidagiću, Nerkesiji, Pruščaku, Šejh-Juji, Sudiju, Ahmed-efendiji Mostarcu, Šaban-efendiji Nevesinjcu, Ibrahimu Pečeviji, Gazi Husrev-begu, Ferhat-paši Sokoloviću, Jusuf-paši Ćupriliću, Muji i Halilu Hrnjici i drugima. Do danas su se sačuvala četiri Bašagićeva kaligrafska prepisivačka rada. Tri se nalaze u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi, kamo su dospjela s ostalim Safvet-begovim rukopisima. Prvi je molitvenik Delail al-hyrat od Al-Džezulija, drugi poznata i popularna Kasida al-Burda, a treći Al-Hizb al-a'zamwel-vird al-efhem, zbirka dova od Al-Qarija al-Herewija. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se jedna Medžmu'a na turskom jeziku, koju je sabrao i ispisao. Umro je 8. oktobra 1902. Ukopan je u sarajevskom mezarju “Bakije”.
