Rasprava o "osovini", "strateškoj autonomiji" i politici "normalizacije" turske vanjske politike nedavno je oživljena nakon što je Parlament odobrio članstvo Švedske u NATO-u, posjetu Kairu predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i pridruživanje Turske evropskoj inicijativi Sky Shield.
Ovdje namjerno koristim glagol "oživjeti" budući da je vanjska politika odigrala ključnu ulogu u transformaciji Turske tokom 21-godišnjeg mandata Stranke pravde i razvoja (AK Parti). Stoga se vanjska politika pojavila u središtu pažnje – bilo da su je promatrači opisali kao "usklađenu sa Zapadom" ili kao "pomak osovine".
Opozicija je posebno kritizirala vanjsku politiku Turske nakon 2013. kao "izolaciju" i "pomak osovine" jer je zemlja iskusila napetosti sa Sjedinjenim Državama i Evropskom unijom, kao i s nekim arapskim državama dok je jačala svoju saradnju s Rusijom nakon 2016. – što je uključivalo kupnju sistema PZO S-400.
Isto tako, politika "povećanja broja prijatelja" vlade AK Partije iz 2020. odmah je opisana kao zaokret motiviran očajem.
Istina, vanjska politika Turske 2013.-2020. i od 2020. imala je iste ciljeve: odbraniti turske interese, prilagoditi se promjenjivim regionalno-globalnim okolnostima i konsolidirati tursku stratešku autonomiju.
Svi ti ciljevi su pak bili povezani s odlučnošću Turske da redefinira svoj položaj i ulogu unutar međunarodnog sustava kako bi se prilagodila nadolazećim rizicima i haosu u sve više multipolarnom svijetu.
Sukladno tome, Turska nije vodila "nenormalnu" politiku jer je iskusila napetosti sa SAD-om i EU-om oko turskih vojnih operacija u Siriji i s Grčkom oko istočnog Sredozemlja – baš kao što je Turska, koja je podržavala proširenje NATO-a, pristala na prijem Švedske ne znači "kraj poglavlja".
"Normalizacija" je recipročan napor više igrača da poprave i poboljšaju svoje odnose. Nije jednostrana odluka Turske da revidira svoj pristup.
Türkiye doista poduzima korake kako bi popravila svoje odnose s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), Saudijskom Arabijom, Grčkom i Egiptom i transformirala te odnose u strateška partnerstva. Također promovira pozitivnu agendu sa SAD-om i EU-om.
Može li se tvrditi da su te inicijative jednostrane? Odgovor je ne. Uistinu, normalizacija se događa jer je recipročna i svi relevantni igrači sagledavaju svoje politike i pozicije. Na primjer, do normalizacije možda ne bi došlo da projekt "kugle" administracije Donalda Trumpa nije propao. Mogli smo svjedočiti sasvim drugačijim razvojem događaja da su zaljevske države uspješno obuzdale Tursku.
Opet, deeskalacija u istočnom Mediteranu vjerojatno ne bi bila moguća bez vojne pomoći Turske vladi u Libiji za okončanje građanskog rata i sporazuma o pomorskom razgraničenju između turske i libijske vlade.
Podsjetimo, normalizaciju odnosa s Izraelom zaustavili su masakri u Gazi koji su u tijeku.
Situacija s NATO-om i EU puno je očitija. Ankara je uvijek marila za svoje saveze sa Zapadom, ali je ipak željela promijeniti prirodu tih saveza.
Kritizirala je prigovore protiv NATO-ove borbe protiv terorizma i pokušala unijeti promjene na tom planu. Drugim riječima, turska vlada iskusila je napetosti sa Zapadom zbog sirijskog ogranka PKK-a YPG i Gülenističke terorističke skupine (FETÖ) zbog svojih ličnih interesa. Turska je također primila udarce Zapada jer nije uspjela zadovoljiti svoje odbrambene potrebe i istražila nove mogućnosti.
Stanje stvari s EU nije ništa drugačije. Evropske vlade efektivno su suspendirale proces prijema Turske 2007. godine, iako Ankara i dalje članstvo u EU smatra "strateškim". Opet, Ankara je stalno govorila rekla da se Evropa ne može odbraniti bez Turaka – zbog čega je pridruživanje Turske inicijativi Sky Shield savršeno „normalno“.
Nije potrebno spominjati da nijedan od tih događaja ne znači da će Turska prekinuti saradnju s Rusijom u skladu sa staromodnom politikom bloka. Oni ne znače ni da će tursko balansiranje završiti.
Doista, nije slučajno da ruski predsjednik Vladimir Putin vidi Turke kao "najpouzdanijeg" partnera i nedavno je rekao da je rat u Ukrajini mogao završiti tokom pregovora u Istanbulu.
Svijet ide prema razdoblju multipolarnosti s velikim rizicima. Pandemija COVID-19, rusko-ukrajinski rat i izraelsko-palestinski sukob ubrzali su nastanak te haotične situacije, koja zahtijeva od sila u usponu poput Indije, Brazila i Turske da preuzmu važnu odgovornost.
Prvo i najvažnije, moramo se pripremiti za suočavanje s vakuumima, haosom i rizicima koje će stvoriti konkurencija velikih sila. Trebamo stabilnost i saradnju na mnogim poljima, uključujući trgovinu, energetiku, tehnologiju i sigurnost. Opet, važno je podsjetiti da zapadnjački poredak koji ustupa mjesto multipolarnosti ne znači nužno kraj hijerarhije.
Svjedočili smo kako je navodno unipolarni svjetski poredak zasnovan na pravilima doveo do kršenja suvereniteta i ljudskih prava. Moguće je da će novo stanje multipolarnosti biti haotičnije i opasnije. Zato Türkiye – inzistirajući da je "svijet veći od pet" – ne govori samo protiv nepravednih aspekata zapadnocentričnog svjetskog poretka.
Također naglašava probleme s natjecanjem velikih sila između SAD-a, Kine, Rusije i EU-a u odbacivanju novih oblika polarizacije. U isto vrijeme, zemlja nastoji biti dio rješenja na mjestima poput Ukrajine i Gaze. Postoji razlog za vjerovanje da će Turska tokom siljedećih godina dodatno ojačati svoj položaj i ulogu u međunarodnom sistemu.
Burhanettin Duran je generalni koordinator Fondacije SETA i profesor na Univerzitetu društvenih nauka u Ankari. Također je član Vijeća za sigurnost i vanjsku politiku turskog predsjedništva; ovaj je komentar napisao za Daily Sabah
