Tvrtko I Kotromanić počeo je svoju vladavinu 1353. u trenutku kada ugarska kruna želi Bosnu dovesti u zavisnost, što se ogleda u nastojanjima kralja Ludovika, koji Zadarskim mirom 1358. godine prisiljava Dubrovnik da umjesto bosanskom banu ubuduće njemu plaća „stonski dohodak“. Ludovik je potom prisilio Tvrtka da mu ustupi zapadni Hum, kao navodni miraz svoje žene Elizabete. Na kraju je, nakon dužeg zatišja, ugarski kralj pokrenuo pitanje hereze Crkve bosanske, tražeći njen progon, posebno u oblasti Usore. U tu svrhu otpremio je 1363. na Bosnu dvije krstaške vojske. Jedna je provalila u Donje Kraje, a druga u oblasti Usora i Soli. Tvrtko je nanio teške poraze i jednoj i drugoj križarskoj vojsci. Prvu vojsku, koju je predvodio lično Ludovik, Tvrtko je porazio kod Jajca, a drugu kod Srebrenika. Teško poražena Ludovikova vojska povlačila se u takvom neredu da je tom prilikom izgubljen čak i ugarski državni pečat.
Te sjajne Tvrtkove pobjede nisu impresionirale krupnu bosansku vlastelu, koja ga je februara 1366. zbacila s vlasti i na mjesto bana dovela njegovog brata Vukića. Tvrtko se odlučnom akcijom vrlo brzo vratio na bosansko prijestolje, i to uz pomoć kralja Ludovika, da bi se odmah potom od njega distancirao. U ugovoru s Dubrovnikom 1367. Tvrtko se titulira „milošću Božjom ban bosanski“. Kroz sljedećih 20 godina Tvrtko je od Bosne stvorio najveću državu na Balkanu i među Južnim Slavenima.
Tvrtko je „instinktom feudalca u usponu“ osjetio da njegove prave vanjskopolitičke šanse leže na Istoku, u prilikama nastalim dezintegracijom nekadašnjeg Dušanovog carstva. Od 1373. Tvrtko je prosto gutao jednu po jednu srpsku „feudalnu kneževinu“, uglavnom u savezu s knezom Lazarom, najmoćnijim oblasnim feudalnim gospodarom u Srbiji. Tvrtko je ubrzo u sastav Bosne uključio Gornje Podrinje s Pivom, Tarom, srednjim i donjim Polimljem, zatim primorske župe Trebinje, Konavle i Dračevicu. Time je bosanska granica proširena do Kosova i Boke Kotorske. Budući da je bio u daljem srodstvu s Nemanjićima i u posjedu znatnog teritorija njihove nekadašnje države, Tvrtku se logično nametnula misao da upravo njemu, kao članu kuće Kotromanića, koja vlada Bosnom od njenog postojanja, pripada „dvogubi vijenac“, odnosno dvostruka kraljevska kruna, Bosne i Srbije. „Stefan Tvrtko v Hrista boga kralj Srbljem i Bosne i Primorja“ postao je činom krunidbe, obavljenim vjerovatno na Mitrovdan, 26/27. oktobra 1377. u manastiru Mileševu kod Prijepolja, zadužbini Vladislava Nemanjića, sina kralja Stefana Prvovjenčanog, a prema ustaljenoj tradiciji, Tvrtko je svom narodnom imenu iz državnopravnih razloga dodao i ime tephanu, ovjenčan ili vjenčan, koje su simbolički nosili svi srpski vladari. To je i u Bosni postalo tradicijom, pa su ga poslije Tvrtka svom imenu dodavali svi bosanski kraljevi.
Tvrtko I Kotromanić uvijek je imao na umu da je prije svega bosanski kralj, čiju je crkvu odlučno branio, štiteći istovremeno, kao svoje podanike, katolike i pravoslavne, koji su se u sve većem broju nalazili pod njegovom vlašću. Mada je postupkom velikog državnika i stratega priskrbio sebi kraljevsku krunu Nemanjića, kralj Tvrtko I u biti se više nije zanimao za istočno-pravoslavne prostore. Samo je jedanput pokazao da srpsku krunu ne nosi formalno, kada je 1389. poslao na Kosovo, kao pomoć knezu Lazaru, jedan jači odred svoje vojske, pod komandnom vojvode Vlatka Vukovića.
Smrt ugarskog kralja Ludovika omogućila je Tvrtku I da ostvari svoje dalekosežne planove prema jugozapadu. Njegov prvi cilj bilo je utvrđenje bosanskih pozicija na Jadranu. Tvrtko je 1382/1383. podigao grad Novi na ulazu u Bokokotorski zaljev i Brštenik u delti Neretve, kod Opuzena, kao uporište za izgradnju bosanske flote, unapređenje i razvoj njene trgovine. U godinama koje slijede kralj Tvrtko I uspostavlja svoju vlast nad Kotorom, a zatim nad Splitom, Trogirom i Šibenikom s otocima Bračom i Hvarom. On istovremeno proširuje svoju vlast nad Hrvatskom do Velebita, pa 1390. proširuje svoju kraljevsku titulu, tako da se piše „o milosti Božijoj slavni kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i tako dalje“.
Politički uspon Bosne u vrijeme Tvrtka I praćen je istovremenim privrednim napretkom, koji je počeo još u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića. Uz brojne kolonije stranih trgovaca razvijaju se domaći rudarski i trgovački centri i gradovi s više carinskih postaja. U posljednjim godinama Tvrtkove vladavine počinju osmanski upadi i prodori u Bosnu. Već prije Kosovske bitke zabilježena su dva takva upada, u jesen 1386. i krajem augusta 1388. godine. Oba ova upada manjih osmanskih odreda na području istočnog Huma zaustavio je Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković. Nema pouzdanih podataka za odgovor na pitanje da li je kralj Tvrtko u tom trenutku shvatio dalekosežnost pojave Osmanlija i njihovih upada na teritorij njegove države, ali ionako je imao malo vremena da nešto odlučno preduzme. Njegova smrt 1391. označila je kraj uspona bosanske države i početak njenog postepenog opadanja i konačne propasti.
Početak tog propadanja vezan je za posljednju deceniju Tvrtkove vladavine, kada su postavljeni temelji razorne moći tri krupne velikaške porodice, knezova Hrvatinića, Hranića Kosača i Radinovića Pavlovića. Jačanjem njihove moći i sebičnosti Bosna je nakon smrti kralja Tvrtka I počela vrlo brzo zapadati u feudalnu anarhiju najgoreg tipa. U tome se, kao njen najizrazitiji nosilac, posebno isticao Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Njemu je još kralj Tvrtko dao 1380. titulu „velikog bosanskog vojvode“, da bi on na posjedima koje je držao faktički uzurpirao sva prava vladara i svojim ponašanjem u cijelosti destruirao i srušio ideju Bosne kao pravne države u srednjovjekovnom smislu riječi.
