Francuska je zabrinuta da će vojni puč u Nigeru gurnuti ovu zemlju u zagrljaj Rusije. Vojni udar u Nigeru, izvršen 27. jula 2023, i čiji je krajnji rezultat još neizvjestan, uzdrmao je francusku i američku strategiju i interese u ovom kritičnom dijelu afričkog kontinenta. Posebno je ugrozio ekonomske (energetske) interese Francuske, ali i zajedničku borbu protiv tzv. militantnih ekstremističkih pokreta, čije je glavno uporište u regiji Sahila, najsiromašnijeg i nestabilnog pojasa Afrike koji se proteže od Mauritanije na zapadu do Sudana i Eritreje na sjeveroistoku Afrike.
Niger je postao glavno uporište strateških interesa Pariza nakon vojnog udara u susjednom Maliju koji je izveden 2021. godine, posebno zbog odluke novih vlasti u prijestolnici Malija, Bamako, da prekinu sigurnosnu saradnju s Francuskom. Nakon što je nekoliko godina aktivno agitovala i predvodila akciju protiv militantnih ekstremističkih grupa u Maliju i susjednim državama, Francuska je rasporedila 4.500 vojnika na sjeveru Malija, u okviru operacije Barkhane. Međutim, francuske su trupe bile primorane napustiti Mali, nakon prekida sporazuma o sigurnosnoj saradnji. Slijedom istog scenarija, u februaru je u Burkini Faso prekinuta saradnja s francuskim trupama prisutnim u ovoj zemlji, u okviru sigurnosne vojne operacije Sablja. Tranzicijska vlada, koja je uspostavljena nakon vojnog udara iz septembra 2022, također je donijela odluku o prekidu saradnje s Francuskom u domenu odbrane.

OPRAVDANJE ZA ZAPADNO PRISUSTVO U SAHILU

Nakon što je naprasno istjerana iz Malija i Burkine Faso, svojih nekadašnjih kolonija, najznačajnije uporište Francuske postao je Niger, čiji je demokratski izabrani predsjednik bio posebno prijateljski orijentiran prema Francuskoj, ali i prema Americi, koja je također prisutna u ovom dijelu Afrike. Niger je jedino preostalo strateško uporište Francuske u Zapadnoj Africi. Glavno pokriće za francusko i američko prisustvo u ovom dijelu Afrike jeste deklarirana borba protiv ekstremizma, trgovine ljudima i sprečavanje destabilizacije koja proizvodi velike migracije stanovništva prema sjeveru Afrike koje se zatim nastoji dokopati Zapadne Evrope. Opravdanje za zapadno prisustvo u Sahilu jeste navodna borba protiv islamističkih grupa koje su sve prisutnije u regiji Sahila, u sjevernoj, centralnoj i južnoj Africi. Riječ je o različitim transnacionalnim terorističkim grupama koje je iznjedrio sukob u Libiji zahvaljujući kojem su se naoružale, a koje su povezane s El-Kaidom, ISIL-om te ograncima afričke tzv. Islamske države i terorističkom grupom u Nigeriji Boko Haram. Svrgnuti predsjednik Nigera Mohamed Bazoum i njegova vlada podržali su strategiju Evropske unije u cilju zaustavljanja afričkih migranata preko Sredozemnog mora, pristajući da primi natrag stotine migranata koji su zadržavani kao roblje u pritvorskim centrima u Libiji. Premijer Libije Abdul Hamid Dbeibah upozorio je nakon vojnog puča u Maliju da bi se destabilizacija Nigera mogla osjetiti i izvan Zapadne Afrike. Naime, ruske paravojne snage Wagner prisutne su u istočnom dijelu Libije. Ako se desi da Niger, nakon Malija i Burkine Faso, zaista padne pod ruski utjecaj, nova vlast koju predvodi vojna hunta u Niameyu, glavnom gradu Nigera, mogla bi zatražiti zaštitu i usluge Wagnera, po modelu iz Centralnoafričke Republike.

Poučena gorkim iskustvom iz Malija i Burkina Faso, Francuska je očigledno naučila lekciju i odlučila se za novu vrstu strategije kako bi zaštitila svoje interese, te, umjesto da direktno angažira vlastite trupe, pružala je vojnu podršku oružanim snagama Nigera. Francuska pomoć ogledala se u pružanju vojne obuke, opreme, obavještajnih podataka i podjele resursa. Umjesto da ratuje protiv militantnih grupa, Pariz se odlučio na indirektnu vrstu borbe, putem proksija. Nema sumnje da će, ako predsjednik Nigera Mohamed Bazoum ne bude vraćen na mjesto predsjednika Nigera, pozicija na koju je izabran demokratskim putem, vojno preuzimanje Nigera od pripadnika oružanih snaga ove države, ugroziti francuske strateške interese i poljuljati dosadašnju sigurnosnu saradnju Francuske u Africi. Ta saradnja nije sama sebi svrha već je njen cilj eksploatacija afričkih resursa u interesu francuskih korporacija i zaštita neokolonijalnih interesa Pariza u dijelu Afrike kojim je donedavno gospodarila učestalim vojnim intervencijama i pružanjem zaštite prijateljski nastrojenim režimima koji su bili blagonakloni prema interesima Francuske, uživajući pritom zaštitu svog nekadašnjeg kolonijalnog gospodara iz Evrope.

USPJEH RUSKE PROPAGANDE

Vodeće zapadne prijestolnice Pariz, Washington i Bruxelles smatraju svrgnutog prozapadnog predsjednika Nigera Mohameda Bazuma najvažnijim strateškim saveznikom u regiji. Analitičari vjeruju da je Francuska izgubila svoja uporišta u Maliju i Burkini Faso, dobrim dijelom zbog uspješne ruske propagandne kampanje i značajnih napora Moskve da osigura utjecaj u zapadnoj Africi. Ti su napori prevashodno zasnovani na dolasku paravojnih snaga grupacije Wagner u Centralnoafričku Republiku (CAR) 2017. i Mali 2019. godine. Po istom modelu saradnje s Moskvom, koji je primijenila vlada CAR, nova vojna vlast (hunta) u Maliju sklopila je identičan savez s Moskvom. Dogovor je bio da Wagner ponudi sigurnosne usluge vodstvu zemlje u zamjenu za politički utjecaj i ugovore za upravljanje rudnicima i drugim lokalnim prirodnim resursima u korist Moskve, odnosno privatnih interesa Prigožina i ruskih oligarha.
Nema sumnje da će najnoviji vojni udar u Nigeru utjecati na promjenu paradigme geopolitičkih odnosa na zapadu Afrike. Pored Afričke unije, najveće afričke multilateralne organizacije, zatim Ekonomske zajednice zemalja Zapadne Afrike (ECOWAS), regionalne zajednice, te UN-a i brojnih zemalja, i Rusija je zvanično osudila vojni udar u Nigeru istaknuvši da ne podržava izvanustavne oblike promjene vlasti bilo gdje u svijetu. Za sada nema naznaka da je Moskva igrala aktivnu ulogu u puču, ali neki zapadni diplomati vjeruju da puč u Nigeru ne bi bio izvodiv bez blagoslova ili tajnih operacija Moskve. Zanimljivo je da je puč u Maliju izvršen u vrijeme održavanja Rusko-afričkog samita u Sankt Peterburgu, kada je ruski predsjednik Putin najavio besplatne isporuke pšenice za šest afričkih zemalja, uključujući Mali i Burkinu Faso.

Vojne vlasti u Nigeru upozorile su da će se oštro suprotstaviti svakoj vrsti eventualne oružane intervencije ako bude pokrenuta, a u cilju reinstaliranja svrgnutog predsjednika Bazuma. Vojnu intervenciju, kao krajnju opciju, mogle bi pokrenuti regionalne afričke zemlje, u aranžmanu multilateralne organizacije (ECOWAS), među kojim je Nigerija najozbiljniji igrač, a koje su o opcijama za rješavanje krize u Nigeru raspravljale za vrijeme susreta u Nigeriji prošle nedjelje, na hitnom samitu pomenute organizacije. Šefovi država ove petnaestočlane ekonomske zajednice zapadnoafričkih država i osmočlane Zapadnoafričke ekonomske i monetarne unije sastale su se u Nigeriji. Neke od sankcija novim vlastima Nigera mogle bi biti suspenzija Nigera iz regionalnih institucija, isključenje iz regionalne centralne banke i finansijskog tržišta i zatvaranje granica.

SANKCIJE VOJNOJ HUNTI NIGERA

Lideri zapadne Afrike fokusirani su, prije svega, na to da se na vlast vrati Mohamed Bazoum. Ovog demokratski izabranog predsjednika Nigera svrgnuo je lider puča, general Abdourahamane Tchiani, koji se samoproglasio novim šefom države. Pučisti u Nigeru uvjereni su da je osnovni cilj samite ECOWAS-a u Nigeriji odobravanje plana agresije na Niger i pružanje legitimiteta vojnoj intervenciji u Niameyu, u saradnji s drugim afričkim zemljama koje nisu članice ECOWAS-a, ali i određenim zapadnim zemljama, izjavio je glasnogovornik hunte pukovnik Amadou Abdramane, pred održavanje samita zemalja regije u Nigeriji.

Najavljujući sankcije vojnoj hunti Nigera, šef vanjske politike EU Josep Borrell kazao je da „Evropska unija ne priznaje i neće priznati vlasti puča u Nigeru“, dodajući da Mohamed Bazoum „ostaje jedini legitimni predsjednik Nigera“ i poziva za njegovo trenutno oslobađanje. S druge strane, nakon hitnog sastanka u petak 28. jula 2023, Afrička unija je izdala saopćenje u kojem zahtijeva da se vojska vrati u kasarne i uspostavi ustavni poredak u roku od 15 dana. Nije rečeno šta će se dogoditi nakon isteka njenog ultimatuma.

Odnos EU-a i Afričke unije prema pučistima u Nigeru je jasan, čvrst i oštar. Iako je riječ o ispravnom stavu, on iznova ukazuje na licemjerstvo pomenutih organizacija međunarodne zajednice, koje ranije nisu zauzele niti izbliza identičan stav kada je svrgnuti legalno izabrani predsjednik Egipta, rahmetli Muhamed Mursi, ili ne reagiraju na identičan način niti ulažu slične napore u cilju oslobađanja demokratski izabranog predsjednika Parlamenta Tunisa Rachida Ganušija. Primjer vojnog puča u Nigeru samo još jedanput potvrđuje duple standarde i licemjerstvo međunarodnih faktora koji se selektivno i neprincipijelno odnose prema svim slučajevima ugrožavanja demokratije, slobode i ustavnog poretka. Njihovo ponašanje talac je neprincipijelne ovisnosti o tome koliko to pogađa interese njihovih zemalja i stavova moćnih hegemonističkih igrača koji gospodare globalnim poretkom, iako se koriste moralni argumenti.
Mnogi u zapadnim državama i multilateralnim tijelima svrgnutog su predsjednika Nigera smatrali bedemom protiv tzv. islamističke militantnosti i radikalnog ekstremizma u Sahilu, ogromnoj regiji Afrike, opterećenoj sigurnosnim izazovima, siromaštvom i plemenskim i etničkim sukobima. Za razliku od Bazouma, Mursi i Ganuši bili su nepoželjni, iako obojica lidera demokratski izabrani. Za Zapad su oni bili islamisti, tako da za njih, barem sa stanovišta evropskih vrijednosti, ne vrijede isti aršini kao za predsjednika Nigera, koji je bio više naklonjen interesima zapada.

BESKORISNO ZAPADNO VOJNO PRISUSTVO U NIGERU

Francuska je nedavno uspostavila regionalnu bazu u Nigeru nakon što su njene snage protjerane iz Malija i Burkine Faso. U novije vrijeme Italija i Njemačka također su bile rasporedile vojnike u Nigeru, navodno u namjeri zaustavljanja ilegalnih imigracija u EU. S druge strane, SAD je u Nigeru izgradio značajnu bazu dronova, i to pod izgovorom borbe protiv terorizma. Uprkos snažnom zapadnom vojnom prisustvu u ovoj afričkoj državi, Niger i dalje važi kao jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Slična situacija preovladavala je ranije u Maliju i Burkini Faso prije državnog udara. Stoga, ne treba kategorički i nekritički odbaciti objašnjenje koje navode lideri puča kao opravdanje za pokretanje puča. Kako navode, pučisti su bili motivirani željom da preokrenu i poprave drastično pogoršanu društveno-ekonomsku i sigurnosnu situaciji u Nigeru. U tom kontekstu, za očekivati je da će hunta možda postupiti slično kao nove vlasti dva zapadna susjeda Nigera, Malija i Burkine Faso, tako što bi se mogli obračunati sa stranim medijima i miješanjem nevladinih zapadnih organizacija, pa čak i protjerivanjem francuskih ili pak drugih stranih (zapadnih) trupa koje su prisutne u Nigeru, iako to, barem za sada, još nije izvjesno. Postoji i mogućnost da pučisti zatraže pomoć od Rusije u cilju konsolidacije svoje vlasti. Veliki dio populacije Nigera podržava pučiste i njihove ciljeve, ali i svrgnuti predsjednik Mohamed Bazoum ima jaku potporu građana.

U odnosu na Mali i Burkinu Faso, Niger je nešto posve drugačije. Zadržati kontrolu nad Nigerom bit će puno teže s obzirom na visinu uloga koji imaju poseban značaj za sve protagoniste uključene u borbu za kontrolu Nigera. Za razliku od Malija i Burkine Faso, koji nemaju resursa, Niger ima strateške prirodne resurse, prije svega uran. U krajnjoj liniji, nova vlast Nigera mogla bi odlučiti da nacionalizira ovaj ključni resurs zemlje koji francuske korporacije eksploatiraju po povoljnim i očigledno nepravednim uvjetima, koji su do danas bili na štetu nacionalnih interesa naroda Nigera. Ako bi se odlučila na ovaj radikalni potez, vojna hunta sigurno bi izazvala gnjev Pariza. Francuska bi takav potez smatrala potencijalnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Francuske, čijih se 15 posto energetskih potreba snabdijeva uranom iz Nigera. Za očekivati je da će nove vojne vlasti Nigera na tom planu postupati oprezno i da neće donositi ishitrene odluke, jer bi to dodatno potaknulo Francusku da lobira za afričku regionalnu vojnu intervenciju u Nigeru ili bi sama mogla pokušati izvršiti reverziju političke situacije u zemlji korištenjem unilateralne vojne sile.

KOJIM ĆE PUTEM KRENUTI PUČISTI

Neki zapadni analitičari bliski ruskim interesima u Africi vjeruju da je prerano govoriti o tome u kojem će pravcu djelovati pučisti ako uspiju konsolidirati svoju vlast, da li će djelovati u pravcu jačanja Nigera kao države bliske multipolarnim interesima, poput njenih susjeda, ili će Zapad uspjeti kooptirati pučiste i pomoći im da funkcioniraju kao novo lice njihovog, kako navode, neoimperijalističkog sistema.

Ako pučisti u Nigeru krenu stazama svojih susjeda, Malija i Burkine Faso, to bi promijenilo geopolitičke odnose i igru u ovom dijelu afričkog fronta za kontrolu Afrike i njenih resursa i preokrenulo bi ishod novog hladnog rata u korist interesa i ciljeva za koje se zalažu Rusija, Kina, Iran i druge sile koje teže ka konsolidaciji multipolarnog svjetskog poretka. Ako se to desi, i ako ne dođe do vojne intervencije protiv pučista u Nigeru, Zapad bi mogao izgubiti svoje posljednje uporište u ovom strateški važnom dijelu afričkog kontinenta. Takav scenarij ubrzao bi uspon Afrike kao nezavisnog pola u međunarodnim odnosima i važnog igrača u novom multipolarnom svjetskom poretku. Situacija u Nigeru mogla bi potaknuti ruskog predsjednika Vladimira Putina da preispita svoju odluku i ranije planove o raspuštanju formacije Wagner, koja je do sada služila kao udarna pesnica ostvarivanja ruskih vanjskopolitičkih interesa u Africi, posebno ako bude zatražena pomoć Moskve radi konsolidacije vlasti pučista u Nigeru. Nova strateška situacija u Nigeru mogla bi praktično značiti slamku spasa za Wagner, koji je uzdrman sukobima s Moskvom nakon pokušaja vojnog prevrata u Moskvi krajem juna 2023. Iako nije članica ECOWASA, država od čije bi uloge mogao ovisiti dalji razvoj situacije oko Nigera jeste Čad, respektabilna vojna regionalna sila koja u novije vrijeme pokazuje otklon od zapadnih interesa i već se može smatrati okosnicom orbite ruskog utjecaja u Africi, pored Malija i CAR-a.

OVISNOST FRANCUSKE I EU OD URANA IZ NIGERA

Prema nekim statistikama, Francuska je prošle godine proizvela oko 60 posto električne energije na bazi nuklearne energije. Od toga je najmanje jedna trećina bila pogonjena uranom iskopanim u Nigeru. To potvrđuje da je glavni izvoz ove zapadnoafričke zemlje činio 20 posto ukupne francuske električne energije u toku 2022. Očekuje se da će se ovaj trend još više povećati, što zbog oslanjanja na uran odnosno nuklearnu energiju, što zbog posvećenosti Pariza prelaska na zelenu agendu. Puč u Nigeru izazvao je posebnu zabrinutost zbog zavisnosti Francuske i općenito Evropske unije o uraniju. Niger je do sada osiguravao 15 posto francuskih potreba za uranom i petinu zaliha urana u EU.

Orano, francuski proizvođač nuklearnog goriva pod kontrolom države, nastavlja svoje poslovne aktivnosti u Nigeru i prati situaciju, kazao je glasnogovornik pomenute korporacije, za list POLITICO, naglasivši da je prioritet kompanije održavanje sigurnosti njihovih zaposlenika u Nigeru. Istovremeno, Francuska vlada i energetski stručnjaci tvrde da tenzije u Nigeru neće imati neposredan utjecaj na potrebe Francuske za uranijumom jer se eksploatacija nastavlja. Čak i ako dođe do obustave urana Francuskoj, što su u momentu nastanka ovog teksta najavljivali neki mediji kao vrlo skoru i izvjesnu činjenicu, čak i ako se zaustavi, postojeće zalihe urana mogle bi pokrivati dvije godine potreba. Iz ministarstva energije Francuske tvrde da Francuska ne zavisi ekskluzivno ni od jedne pojedinačne lokacije, kompanije ili zemlje, kako bi osigurala sigurnost snabdijevanja svojih nuklearnih elektrana, tvrdeći da situacija u Nigeru ne predstavlja rizik za sigurnost snabdijevanja Francuske prirodnim uranijumom. Čak i da je to tačno, državni udar u Nigeru mogao bi predstavljati ozbiljan izazov glede potreba Evrope za uranom na duži rok, na sličan način na koji se Evropa pokušava osloboditi ovisnosti o Rusiji, još jednog najvećeg dobavljača urana koji se danas obilato koristi u evropskim nuklearnim elektranama.

Tenzije u Nigeru mogle bi dodatno obeshrabriti EU od usvajanja paketa sankcija Rusiji u nuklearnom sektoru, smatraju neki energetski stručnjaci na Institutu Jacques Delors u Parizu.
Prema informacijama Agencije za opskrbu Evropske zajednice za atomsku energiju.
Niger je u toku 2021. bio najveći dobavljač urana u EU. Kazahstan i Rusija su bili drugi i treći po redu. Iako uran i općenito nuklearna energija još nisu predmet sankcija, ako se situacija u Nigeru pogorša, to bi itekako moglo zakomplicirati usvajanje sankcija na uvoz urana iz Rusije.
Ključni igrač u regiji na kojeg zapad ozbiljno računa kao na saveznika jeste Nigerija, najmnogoljudnija i jedna od najmoćnijih država Afrike. Afrička unija (AU) dala je u nedjelju hunti u Nigeru 15-dnevni ultimatum da vrati svrgnutog predsjednika Mohameda Bazuma ili će se morati suočiti s ozbiljnim posljedicama. Isto je upozorenje ponovila i Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS). Ako hunta ne ispuni ultimatum, mogla bi uslijediti i vojna intervencija protiv Nigera. Zapad će vjerovatno vršiti pritisak na Nigeriju, prije isteka ultimatuma ECOWAS-a, da djeluje kao regionalni lider, u interesu Zapada glede situacije u Nigeru. Za očekivati je da će Pariz i Washington učiniti sve kako bi preokrenuli razvoj događaja u Nigeru u svoju korist.