Društvo | 30.12.2021.

Svestrani i srdačni hodža

Nihad ef. Ahmetović, imam džamije u Prozoru: To što dajem krv zekat je na moje zdravlje

Nihad ef. Ahmetović drugi je imam džamije u Prozoru, predsjednik je Regionalnog odbora Udruženja ilmijje (udruženja islamskih vjerskih službenika), dobrovoljni je darivalac krvi, hodoljub, čovjekoljub, zainteresiran za međuvjerski dijalog

BAJRO PERVA

Nihad ef. Ahmetović drugi je imam džamije u Prozoru, gdje je rođen prije 38 godina. Tri razreda osnovne škole završio je u Gračanici kod Prozora i tu ga je zatekla agresija na BiH. Kao desetogodišnjak, zajedno s roditeljima i sestrama, bio je u logoru u Prozoru (u Pograđu), gdje su bile smještene žene i djeca. Babo mu je završio u logoru u srednjoj školi u Prozoru, pa na Heliodromu. Nakon mjesec dana, majka mu, sestre i on izašli su iz logora i kao muhadžiri otišli u Jablanicu, gdje je završio četvrti, peti i šesti razred, potom su prešli na Ostrožac, gdje je završio sedmi i osmi razred. Tadašnji ostroški imam Semin ef. Lepara, kome je dvije godine bio i mujezin, uputio ga je u Karađoz-begovu medresu u Mostaru. Po završetku Medrese vratio se u Prozor i prihvatio se dužnosti pomoćnog imama. Bio je i honorarni imam u Varvari. Ove godine dekretom reisul-uleme imenovan je za drugog imama prozorske džamije.

Na pitanje koje još aktivnosti vrši kao drugi imam, efendija Ahmetović je kazao: “Obavljam mualimske obaveze. Radim s djecom u Prozoru. Koordinator sam Medžlisa u radu s nevladinim organizacijama. U dva mandata bio sam član Skupštine Udruženja ilmijje BiH. Također, u dva mandata bio sam predsjednik ogranka Udruženja ilmijje za Prozor i Jablanicu, trenutno sam predsjednik Okružnog odbora Udruženja ilmijje za Hercegovinu. Povremeno uređujem i vodim emisiju Islamske teme na Radiju Rama u Prozoru. Obavio sam hadž i bio vodič grupi hadžija ispred Muftijstva mostarskog. Među 150 ljudi bio sam nominovan za ličnost godine Večernjakov pečat u kategoriji humanost. Dobitnik sam Srebrne plakete Crvenog križa bih za darovanu krv. Dobrovoljni sam darivalac krvi i do sada sam 57 puta darovao krv. Pretvoreno u litre, do sada sam darovao 25,5 litara krvi.”

Ahmetović kaže da je prvi put darovao krv u četvrtom razredu Medrese.

“Bilo je to na obilježavanju maturantskih dana. Mislim da je to bilo 14. aprila 2002. godine. Iskren da budem, tad nisam imao iskristaliziranu svijest šta znači darovati krv. Pauzirao sam nekoliko godina. Međutim, gledajući jednu emisiju o važnosti davanja krvi, odlučio sam nastaviti davati krv. Krv dajem svaka tri mjeseca, i to u gradu gdje se tada zadesim. Pored Mostara, krv sam darovao i u mnogim drugim gradovima BiH. Davanje krvi me ispunjava. Znam da ništa ne može zamijeniti ljudsku krv. Koliko je samo važno da se u bolnici nađu zalihe krvi koje mogu nekome spasiti život. Bio je na pomolu jedan slučaj da direktno pacijentu dam krv, međutim, nije bila toliko hitna operacija te sam krv dao redovnim putem, a ona se kasnije proslijedila bolesniku. U Prozoru, gradu u kojem sam rođen, u kojem živim i radim, drugi sam po broju darovanja krvi. Prepoznaju me kao takvog. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu imam i određene benefite. Ljudi koji su više puta darovali krv oslobođeni su plaćanja participacije tokom liječenja. Ja ne dajem krv radi toga. Kad nekom od mojih prijatelja zatreba krv, dovoljno je da nazovem bolnicu i kažem da se radi o mojim prijateljima da im izađu u susret” kaže Ahmetović.

“Krv je ista i kod muslimana, i katolika, i pravoslavca, i ne znam koga već, i svi znaju da će ona spasiti nečiji život. Preporučujem svim ljudima koji su zdravi da se odluče na davanje krvi. Krv se vrlo brzo nadoknadi u organizmu. Allah, dž. š., stvorio je takav organizam da se vrlo brzo nadoknadi krv. Darivalac krvi se osjeća zdravije. Jednom prilikom htio sam dati krv u Splitu. Vratili su me jer do tada nisam znao da se ne može dati krv u drugoj zemlji gdje nemaju bazu podataka potencijalnog darovatelja. Prije svakog darivanja krvi izvršim detaljan zdravstveni pregled i moja se krv testira kako bi se mogla ubrizgati u drugog čovjeka. Muškarci mogu davati krv svaka tri mjeseca, a žene svaka četiri mjeseca. Samo zdrav čovjek može dati krv. Izvrše se detaljni pregledi. Moja je krvna grupa AB negativna. To je jedna najrjeđih krvnih grupa u svijetu. Mnogi ljudi imaju fobiju igle. Tu sekundu straha od uboda igle nije vrijedan činjenice da nekome spasimo život. Da bi se čovjek riješio straha, mora se s njim suočiti. Oni koji daju krv spašavaju tuđe živote, a sebi čine najviše. Genetski sam imao bolove u glavi i, kad sam počeo davati krv, bolovi su prestali. Ja za sebe kažem da je to što dajem krv zekat na moje zdravlje”, naglašava Ahmetović i dodaje da svaka tri mjeseca iz transfuziologije Sveučilišne bolnice Mostar dolaze u Prozor, gdje u srednjoškolskom centru uzimaju krv od potencijalnih darivalaca, a nedavno su bili u Prozoru i uzeli su 70 doza krvi, što je za mali grad lijepa brojka.

S efendijom Ahmetovićem porazgovarali smo i o osjećaju patriotizma te međuvjerskom dijalogu, o čemu on kaže:

“Svi mi imamo želju da posjetimo druge zemlje i onda dok svoju nismo dobro upoznali. Tako je bilo i sa mnom. Posljednje tri godine odlučio sam posjetiti sve krajeve u BiH. Naša BiH ima takve ljepote koje su neopisive. Kontakte s mnogim ljudima smatram svojim bogatstvom. Ljude s niskim plaćama i mizernim uvjetima života lahko je navesti na nacionalizam. Bitno je u moru ljudi pronaći čovjeka, a da ih ima u svima narodima i religijskim skupinama, i ja to svjedočim. Moja rahmetli majka Zehra i babo Redžo odgojili su me da tuđe poštujem, a svojim se dičim. Imam običaj kazati da su najbolji vjernici oni koji svoju vjeru pokazuju djelima. Čovjek je Božije stvorenje bez obzira na to kome on pripadao. Treba da bude naš moto da svoju vjeru pokazujemo djelima. Posljednje dvije godine prisustvovao sam dvjema mladim misama, manifestacijama Katoličke crkve, na kojima se promoviraju mladi svećenici. Govorio sam i dobio gromoglasan aplauz. Jednom mladomisniku sam poklonio Kur'an, a drugom njegov portret s ahdnamom koju je uredio sarajevski umjetnik Amar Ajdinović. Mi smo ljudi, govorimo lijepe priče, a tih lijepih i afirmativnih priča ima puno u Bosni i Hercegovini. Nažalost, od silnih negativnih tema one često ne mogu doći u javnost. Fini ljudi vole slušati ove dobre priče.”

Ahmetović se osvrnuo i na odlaske ljudi iz naše zemlje te objasnio da se oni primjećuju i kroz mektebe i džamije.

“Nažalost, odlaze i Bošnjaci i Hrvati. U razgovoru sa svećenstvom saznao sam da i oni dijele zabrinutost zbog odlaska ljudi. Želio bih istaći da mi u Prozoru imamo veliku podršku od našeg reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića kroz fond bejtul-mala, te u čestim posjetama našeg muftije Salema ef. Dedovića. Prepoznao je povratničke sredine i često nas bodri i posjećuje. Daje nam svekoliku podršku”, kaže Ahmetović.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

ZLOČIN NA DANAŠNJI DAN: Guernica, kraj i početak demokratije

HUSEINSPAHIĆ: Sumanutoj agendi o “bosanstvu” konačni je cilj urušavanje bošnjačke nacije

Strava i užas: Zvaničnici Gaze sumnjaju u krađu organa iz tijela pronađenih u masovnim grobnicama

Ukrajina ima još samo šest mjeseci protiv Rusije