Pedeset godina ja sam jedno od onih bića planete Zemlje koje se, ha svane, brinulo isključivo o tome hoće li taj dan imati šta pojesti i, kad sam se propušio, hoće li imati zapaliti cigaretu.

Sve drugo: filozofija, književnost, umjetnost, država, vlast, nauka, pravo, sloboda, narod, dostojanstvo i sopstveni tabijat, moje biće nije dohvatalo. U potrazi za komadom kruha i paklom cigareta, svaki dan, pedeset godina, koračao sam ivicom ljudskih nedostataka, a osnovne ljudske vrline nosio u sebi jedino u zametku.

I nakon pedeset godina ja sam samo biće koje osjeća i čovjek koji ponekad drži pero u ruci.

Ali ima tome možda godina, prvi put u svom životu osjetio sam okus slobode. Najednom mi se dopalo da budem jednak sa drugim ljudima. Moje srce je stalo tući po bosanski.

Naselje Dobrinja u kojem stanujem osam godina i kroz koje sam, za tih osam godina, prošetao samo jednom, pritom prekinuo šetnju i odmah otišao na spavanje, za šest mjeseci srbo-komunističko-četničko-terorističko-nacističko-genocidno-urbicidnog obruča smrti, najzad je dobilo dušu. U Dobrinji sada živi Bosanac slobodan ne onoliko koliko mu to dopušta četnički obruč, nego slobodan tačno onoliko koliko je sva Bosna i Hercegovina.

Tako diše.

E, sad, šta to ja mogu reći i napisati?

Da je Bosna dobro, ne bih ništa govorio da je ne obametam.

Ali nije.

Golem je dunjaluk, golemi su dunjalučki poslovi, golema je Amerika, golema je Kina, goleme su goleme pare i golemi su golemi interesi, samo je meni Bosna i Hercegovina taman. Ja ne znam kako zvoni mermer evropskih palata pod nogama bosanskog zločinca pjesnika dr. Radovana Karadžića, niti će se moji dlanovi ikada ogrijati vatrom kamina Bijele kuće u Vašingtonu. Moje su oči uprte u borca Armije Republike Bosne i Hercegovine. Sve moje hrli samo njemu. Sve valjano što Bosna i Hercegovina može iz sebe iznjedriti sustiče se u Oružanim snagama. A ne bude li tu, neće biti nigdje.

Od svega na svijetu najradije važem zlatni ljiljan na dlanu, a od svih rijeci koje su mi sada potrebne najčišći i najljepši zvuk ima metak.

Na Bosnu su se sručila svakojaka zla i izvana i iznutra.

Bosna se brani.

Moje je da na se uzmem sve što u njoj ne valja, jer ona je moja a ja sam njen i moje je da se ni od jedne njene greške i niti od jedne njene nepodopštine rukama ne odgurujem. Sve njene nevaljalštine su moje nevaljalštine i na meni je da ih više ne bude.

Ono u šta ja upirem pogled jeste - papovka! Sviđa mi se ta puška! To je jedina čestita stvar koju je Jugoslavija za sobom ostavila.

Kad je prislonim uz obraz, moja se pamet najednom razbistri i više nema riječi kojom bi me ponovo porobili: Turčin, Muhamedanac, Neopredijeljen, Jugoslaven, Socijalista, Komunista, Konstitutivac, Demokrata...

Malo je falilo da mi četnik ogadi ljudsko lice, ali kad papovku prislonim uz obraz, u meni više nema mržnje, štaviše, četnik je meni drag – ako ga pogodim! A priđe li opet da me robi i globi, letjet ćemo u zrak obojica, ako neće sa mom da živi sa mnom će mrijeti, a ja ga nikada nisam silio ni na jedno ni na drugo, niti hoću.

Eto svakom njegovo, eto svima njihovo, ali meni daj papovku!

Sve svjetlo svojih žarkih vizija neštedimice rasipam na putu do čiste vojničke pobjede.

Dok god se borim, ja sam, hvala Bogu, dobro, a ako pobijedimo, bit ću sretan.

Treća četa Prve dobrinjske brigade Prvog bataljona, moja četa, da se voljeti.